Marketing
Pjesme i davorije iz izgnanstva u NZG
Zahvaljujem besmrtnim Silviju Strahimiru Kranjčeviću i Matošu što su davnih godina opisali moje osjećaje u progonstvu toliko dobro da je trebalo prilagoditi samo koju riječ u narednim odlomcima, pa tek toliko da istresem dušu na kratko
Moj dom
Ja stan imam; tek u srcu ga nosim,
I forcimer i kuhinju;
Gdje cijev da ovu prostrem, uzalud majstora prosim,
I... zapinjem o nju!
I instalater što po njem gazi, po mojem srcu pleše,
Njegov rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve u stanu što srušiše
A tek ću platit sav dug.
Ja gledam proračun troškova - ko zapis čudotvorni,
Ko tekućeg računa zadnji dah;
I da mi je građevinski malj sverazorni
Smrvio bih radije sve u prah
Ah, ništa više nemam; sobe su sve što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U kojima vijek mi negda vas srećan se je glaso
Sad pod slojem šutene prašine!
.....
Još i novčanik imam; tek u grud sam ga skrio
I bježat moram svijet;
Majstor je zidove već ožbukao,
Električar već stavio štekere
I plinar vreba, vreba, vreba... novčanik grlim mukom
Na javi i u snu.
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
0 je li jošte tu?!
(reliquie reliquiarum potrganih udova mog stana, sa zelenilom u prvom planu, da prekrije eksplicitnu scenu)
Trubač sa Save
Novozagrebačka je soba tako jadno mala
Ja ne bih u njoj izdržati mog'o
Da
mi oči ne sanjaju budne
Al' ne ropćem, sudbini velim: hvala;
Što
renoviranju mom čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas
me izludio majstor taj
Al' vlažna žbuka sja u mome oku.
Ja opet
mislim na svoj rodni kraj
I čežnja preobražava mi ...javu:
Iz Travnog
mjesto Save čujem potok Medveščak
I Krešimirac mi šumi iz aleja.
Na stanu dvostruke su sjene već:
Baca ih plinar, baca građevinar.
Sobe su
sve u plastiku zavijene
Ne slušaju majstori nijednu moju riječ!
Ruši se, provode
instalacije, teče voda,
A izmedju rupa u podu sad keramičar hoda.
Pod
vedrim nebom slobodnog Zagreba Novog
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi
Zapruđa, Utrina, Travnog!
O Bože, tu treba biti jak.
U građevinskim prepirkama
jos me vise boli
Da ne strada slučajno i moj brak.
Opaske
1. Koliko parkova, da čovjek ne povjeruje. Svako novozagrebačko naselje ima barem 5,6,7 dječjih igrališta. Cijelo moje grintanje o borbi čovjeka i psa u centru grada i jadikovanje nad Ribnjakom i onih par uskih travnatih štrekica - ovdje pada u vodu. Toliko je travuljage i drugih otvorenih prostora (čak i ako se ti otuđeni neboderi doimaju iz daljine zbijenima) da vlasnici niti ne pomišljaju svoje ljubimce satjeravat među djecu i ljuljačke. Jednostavno psine raspuste po nekoj od livada i tamo lijepo seruckaju, čak niti ne skupljaju drekec za njima - a i zašto bi?
Usput, Sopot je otkriće, kad se sa prilično sivog ruba nebodera što kano klisurine čuvaju granicu, probije u srce naselja. Nešto je starije i od strane tada valjda još nerazmahanih socijalističkih planera, pažljivije zamišljeno od istočnih susjednih spavaonica, sa english style sjenovitim parkom u sredini, drvoredom i sjajnim (doduše, malo oronulim) sportskim centrom i dječjim igralištem uz čiji je rub kafić za onemoćale roditelje. Pravo ružno pače s potencijalom labuda.
2. U skladu s onim jeftinim vicem o Dubravi kao olimpijskom selu, ne mogu ne primjetiti i da Novozagrepčani vole svoje trenirke. Svi su u trenirkama, i kad idu u dućan i na kavu i nešto obaviti i za po doma.
Penzioneri u YASSA-ma, mlađi u svjetlijim i nešto šljaštećijima...
Dobro, možda za po doma imaju i rezervne parove.
Ali da ne natežem tezu Novi Zagreb ili ne, generalno neću nikad shvatiti već višegodišnji trend da se u trenirci ide van i na druge aktivnosti osim sporta. Jednostavno me pregazilo vrijeme, krivo sam odgojen i makar sad zvučao kao snob, kad vidim u Getro/Metro/Konzum/BLJE dućanu cijelu utrenirčenu obitelj, dođe mi da uzmem fućkaljku i počnem ih trenirati "je'n, dva, je'n, dva!".
Hlače su zakon.
3. Parkirališna mjesta za koja ne treba godišnja, mjesečna, dnevna ili karta na 1 h! Ne da ih ima previše (i kvartove preko Save zahvatio je trend uvaljivanja u dugove e ne bi li se kupio još jedan auto i još jedan za punicu), ali su besplatna. Dođeš, NAĐEŠ MJESTO za manje od u Donjem Gradu potrebnih sat vremena, i još je besplatno.
4. Internet
Nema ga, neki članovi izbjegličke obitelji su još na bolovanju (a Najmlađi su se bogami i navukli na online igrice 
) , pa kud nego kod monopolista žicati nešto privremeno, za laptop.
No to je mobilni internet. Danas je sve tailor made usluga i *provideri* imaju cijelu zamršenu tarifnu mrežu kojom nas žele uvjeriti da ono za što nas oderu zapravo nama štedi novce. Pa daju Opcije.
A ja mrzim kad mi daju opcije. Ja hebemu nisam tailor made čovjek, ne mogu se svrstati u niti jedan standard, pa su mi sve tarife koje sam ikada uzeo krive... U svakom slučaju, danas ništa nije jednostavno, pogotovo u informatičkom svijetu. Zato nisam ništa nova napravio na svojem Facebooku otkad sam ga iz ljubomore otvorio (oprostite ono malo ljudi koji su me uopće prepoznali ili skužili, jednostavno mi se NE DA).
Uglavnom, glava puca od cjelodnevnih briga, no službenica natovaruje još migrene:
- ako uzmem samo stick bez ikakvih obaveza to je najskuplja varijanta jer X megabajta košta Y kuna
- mogu uzeti stick u nekoj vrsti registracije i vežem ga uz inicijalni prepaid račun , ali kasnije imam mjesečnu tarifu koja je X Mb za Y lipa, a prepaid račun sam uzeo samo zato što tako stick ne dođe XXX nego YYY kuna a i na prepaidu imam početni iznos, koji kad potrošim, prelazim na tarifu koju kad potrošim prelazim na dodatnih X Mb za Y lipa
- najbolje je naravno uzeti sve na 2 godine i poslušno robovati za stabilnih X Mb za Y lipa cijelo to vrijeme, a ako ste prosječan do veći korisnik interneta, onda čak i ako nećete cijelo vrijeme koristiti mobilni internet, više vam se isplati nego opcija 2. Kaže službenica. I prisnažuje da mi je mobitel tarifa neprilagođena jer trošim previše pa bih mogao uzeti obiteljsku u kojoj bih mogao uzeti i internetsku opciju pa bih mogao preko bluetootha povezati na kompjuter, samo bih trebao privesti i Supružnicu za tu tarifu, a ako mi je komplicirano SMS-om pregledavati troškove usluga, mogu sve račune, od telefonskih i mobitelskih i internetskih spojiti u korisnički račun na web mjestu, no ako su mi neke od njih još uvijek na tatu (lijenost) onda bih morao privesti i njega da se ispuni zahtjev i .........Pandorina kutija, koju sam otvorio samo zato zbog svog hebenog izbjegličkog statusa. Istrčao sam van na zrak prigrabivši prvu tarifu koju sam mogao.
Sada uz pjev novozagrebačkih slavuja, gledam vremensku prognozu za sutra, a onda zaranjam glavom u tipkovnicu već sanjajući razrušeni dom preko Save - pošteno plativši cijelo zadovoljstvo.
Hoću doma.
Post je objavljen 24.05.2010. u 14:48 sati.