Marketing
Kuhanje i malo građenja/rušenja
Samo za predjelo... jedini mi stan ovih dana sablasno odzvanja. Iz forcimera, kuhinje i kupaonice nestale su stvari koje su popunjavale prostor. Jedna rupa je već prosvrdlana i svježe ožbukana, rušenje tek treba početi. Stanje kao pred bitku. Civili (žene i djeca, a bogme i ja) su evakuirani, stanište ostavljamo na milost novco-žednoj vojsci svim mastima premazanih "majstora".
Građevinske strasti bujaju nekako s proljeća, kao i otpor građanstva (na prosvjed protiv građevinaca kod mene ne bi došao nitko, no molim - i ja osjećam nemilosrdni stisak te mafije). No, dok građani pokušavaju rušiti Gradonačelnike, ja sam skromniji - zadovoljilo bi me za početak rušenje tek jednog zida 
Emigracija u Novi Zagreb doduše ima i pozitivnih strana. Nasljednik misli da je na nekom ljetovanju (nek uživa u zelenim prostranstvima dok može, to će mu vjerojatno i biti jedino ljetovanje ove godine 
), a biciklom do Centra i posla treba ne više od 25 minuta vožnje. Prava mjera za jutarnje razbuđivanje, uz sitni tračerski vez "Zagrebačkog radia" u slušalicama (kojeg, baš kao i radio kao takav, inače ne bih nikad slušao). Dok promičem, gledam kako se rijeke ljudi ukrcavaju u javne prijevoze i gmize autima preko mosta."Sve" je i dalje Preko Save, baš kao i naša napuštena (uskoro u šutu obložena) špelunkica. Domonostalgija - a u istom sam gradu. No, dosta o tome...
Kuhanje
Nevezano na gornji upis, osim što ručak skuhan na tuđem štednjaku nije sladak kao onaj na vlastitom (sad već kenjam...).
Gledam naime kako su u TV hrvata postali popularni kulinarski šou programi. Na svaki prijašnji ugašeni, 3 nova.
I dok umorni od poslova, obveza i tempa života jedva da održavamo bazičnu ishranu - oni nude eskapizam na kulinarski Olimp. Za koji bi se barem jedan član obitelji trebao profesionalizirati kao domaćica, pri tom angažiravši privatne detektive koji bi u svim krajevima svijeta pronalazili potrebne sastojke. Potajno se nadam da će ta domaćica koju nemamo biti Nasljednik - jednog dana. Dođeš s posla, a tvoj srednjoškolac (ugostiteljska-kuharski smjer 
) s već zavezanom pregačom iz (nove) kuhinje dovikuje: "Imamo šparoge i špikani srneći hrbat na posteljici od brusnica, tata - samo operi ruke!". Raj.
No, vratimo se surovoj realnosti. Umjesto da Nas, listom generaciju kuharskih antitalenata i otpadnika od društvenih konvencija, koji su odbili od vlastitih majki (čak i očeva) praktično usvojiti ta životna umijeća u cijelosti, te emisije nauče kuhati OSNOVE variva, pohanja, kelja, juhe, sarme, ajngemahteca i domaćeg kolačarstva - oni briju, po stranim kuhinjama, bilju i začinima koji niti ne uspjevaju na našem suncu. Jal' po uzoru na strane i daleke programe, ili potpuno u svom nadrealnom Svijetu Iza Ogledala, poput Barbierija.
Pojeo sam neki dan sendvič u McDonaldsu, eto koliko koristi imam u prehrambenim nuždama od ovog pomodarskog novootkrivenog kulinarstva. A svima koji znaju protestirat ispred Mekića a ne ispred lokalne pečenjare i pekarnice kod Daljipija (dapače, poslije protesta su tamo "najbolji ćevapi"), poručujem da se zapitaju kud se djedoše mačke lutalice u vašem kvartu koje niste tako dugo vidjeli... whatever.
Kulinarstvo je fajn iako smatram da je to ozbiljan zanat i vještina koju kad su u pitanju ozbiljnije stvari iz respekta (skupa sa svojim nepcem koje falabogu imam) - prepuštam majstorima. Ovo ispod su situacije gdje nas umornog duha i tijela netko preko TV-a misli u 5 minuta poučiti tajnama zanata, u što silno dvojim...jer zanat se uči od temelj(c)a, a bogami i od hrane koju još zovemo maminom kuhinjom. Mojih 5 centa.
Ana Ugarković
Osim što priprema te meni uglavnom nepoznate specijalitete s poluzainteresiranim, pomalo otužnim licem, koristeći nož za sjeckanje pod kutem i na način meni neprispodobivim profesionalcu; te ako i razaznam recept kroz oštar zagrebački sleng tipa ne'akvi/ne'akva, 'nači (to znači "znači"), gotof i sl. - kaj će meni, kad s posla dođem do vrtića, pa tegljenje po parkovima pa napokon dotegljivanje doma, a trbusi alarmantno krulje u potrazi za trenutnim namirenjem - ne'akav "Paparot - furlanska juha od špinata" i "Garam masala" picek? Te za desert "torta od mrkve"? I kaj i KAD?
Afficionadosima svaka čast.
Uz to, fascinantno mi je, a to je primjetila i Najopservativnija Subračnica, čim zgotovi neko od jela i izvadi iz rerne/lonca dok se još užareni dimovi vreline viju iz posude i tanjura, iste sekunde bez stanke - stavlja žlicu u usta. Uvijek i bez puhanja.
Halo - opekline prvog stupnja! I onda, iako oči odaju stanje apsolutnog toplinskog šoka, s tom vrelom tvari u ustima, promrlja nešto kao "mmm...odlično". Sumnjam da ima uopće preostalih pupoljaka okusa na jeziku.
I još nešto uvijek radi. Dok zgotavlja svake od kompliciranih mousse slastičarskih iz prsta isisanih čarolija, uvijek jedne te iste prste oblizuje i nastavlja dalje pipkati. Prst po prst u usta, pa nazad na kolače.
Vjerojatno je to tajni sastojak sline, koji baš njezine kolače i souffle-e čini neodoljivima.
Barbieri
Kao što rekoh, posebna kategorija. Emisija je zamišljena kao kulturološko-povijesni pregled nekog grada/kraja/regije putem jedne vrste namirnice. Ako nešto, barem se zadržava na ovdašnjim paralelama i Mediteranu. No onda kreće slobodni tok misli. Između priča o Maorima i citiranja pjesama starih vijekova, između Belzebubovih suza i odsjaja mjeseca na glatkom tijelu patlidžana - dolazi rafalna paljba kuhara, privatnih kuhinja i peka prekrivenih ugljevljem stogodišnjih dobrih baka, do restorana koji promiču kao na traci. Iz jednog selimo u drugi, destak po emisiji, u dvije minute se od sjeckanja dolazi do rasprostrtog stola, a recept i način priprave zaboravite (u zadnjoj emisiji je jedan kuhar rekao "i onda stavimo naše dalmatinske sastojke i začine"(informativno!). Dok se nisi niti snašao, emisija je gotova, a jedino što uvijek zapamtim je da u SVA ama baš sva jela koja s pjesničkog Parnasa podijeli s nama Barbieri ide magični Petrusimul (peršin). Od predjela do kolača. I prstohvat fakin petrusimule.
Eh da, Veljko - daj pogledaj koji put psića kojeg revno šećeš po našem kvartu svako jutro, više puta se pokakao posred ulice dok si ti zagledan u nebo, smišljao nove kulinarske pothvate.
Stephán
Ili kako se već zove onaj francuski terorist. DA, da - mnogi hrvatski restorani su više slični situaciji kad se djeca u vrtiću igraju restorana i bitno im je samo da na pommes frites i roštilju, uz eventualno pokoji "zagrebački", "ogulinski" i sličan odrezak koji je tek varijanta jednog te istog "bečkog", zgrnu svoticu na neprobirljivim ustima svojih gostiju.
I hvalevrijedan je napor da se razbije zatvoreni krug nekreativne restoranske ponude u Hrvata.
Ali raditi emisiju kojoj je primarni cilj zavaditi i posvađati se te fingirati asocijalno ponašanje ne bi li se privuklo i podgrijavalo niske strasti gledateljstva koje, kako pri jelu, tako i pri djelu, nije izbirljivo u vezi onog što na TV-u gleda - je ista stvar kao i to naše bijedno kvazikuharstvo u bezličnim restoranima obojenim u boju breskve, koji žive na svadbama.
Praktična korist od svega toga - skoro pa ravna nuli. Osim ako nećemo pokupovati sve te Vaše putopise, pjesničke knjige i kuharice, pri tom nabavivši asistenta da iz najtamnijih kutaka placeva i specijaliziranih dućana uspije iskopati sva ta potrebna rižina ulja, garam masala smjese, kardamom, wakami alge, muscovado šećer, te uzeti godišnji odmor kako bi dobro gratinirali palentu za večeru iz snova.
Daj sarme.
Post je objavljen 19.05.2010. u 08:29 sati.