Cheesteeleeshte

Prošao još jedan od tradicionalnih sastanaka "kućnog savjeta"... u biti suvlasnika. U biti vlasnika, jer smo etažirali. U biti supatnika u jednoj zgradi u kvartu koji se 1936 čak zvao i Novi Zagreb (sve iza zgrade Burze). Whatever.
Iako sam ja i dalje nominalno na nezahvalnoj dužnosti predstavnika vlasnika (prema upravitelju), samo jedna osoba vodi riječ i soli svima otvorene rane na tim sastancima.
Ona.
Stara je poput Margaret Thatcher i izgleda i ponaša se točno kao Margaret Tatcher, čak je i frizuru prekopirala.
Ne kažem da u stara vremena nije slamala srca ili pobjeđivala na Miss Savskog kupališta...


Ali danas, tričetvrt stoljeća poslije, iako je gospođa u vrlo dostojanstvenom stanju, zgrada se au contraire, raspada. Popravak fasade samo s dvorišne strane, kad bi uzeli kredit na 10 godina je preko 300.000 kn. Fasada s ulične strane još i duplo. Trebalo bi i uvući inox cijevi u dimnjake, jer svako novo goreće tijelo ne može bez toga dobiti atest. Za cijelu zgradu i to samo dimnjak po stanu, 150.000 kn. Svako pucanje instalacija i keramičarski radovi tradicionalno svake godine u par stanova uzmu tisuće kuna. Sanacija dvorišta nam je isisala svu energiju iz kućnog pričuvnog budžeta koji je ionako visok.

Da bi stali na zdrave financijske noge i izbjegli Haiti na zagrebački način, nema nam nego prodati tavan, na kojem ionako nema ničeg pametnog, osim u neko doba sklepanih šupa i stare krame. Interesenata za isti tavan ima, i to ne developera, nego običnih ljudi, pa i stanara zgrade.
No, tko ne da niti zucnuti o toj ideji?
Ona.
"Zašto ne? Zato jer NE". Citiram.

Svaku stavku financijskog izvješća ta dama s dignutim kažiprstom i pridržavajući naočale, zove rasipanjem novca. I proziva za svaku potrošenu kunu, promijenjen prozor u hodniku, ili podignutu ogradu "koju je trebala podići kuća s desne strane a ne da im mi poklanjamo". Sve je to u redu, volim oporbene glasove, a moja škrta nutrina ionako podržava svaku uštedu.
Ali za svaku popravljenu bravu ona uvijek isto:
"Mi se ponašamo kao pijani milijuneri".
I iako se zgrada raspada, "smanjite tu pričuvu, mirovine su strašno male".

Susjedi s trećeg i četvrtog kata sami bi financirali lift s dvorišne strane.
"Ne može, pa vi bi razbijali hodničke prozore kao Tatari. Općenito u ovoj kući u zadnje vreme izgleda da žive divljaci, susjed iz prizemlja nije iz lihthofa već tjedan dana izvadio krepanog goluba."

I uvijek generalna poruka uz vragolast smješak na inače besprijekorno suzdržanom licu "Uostalom, radite što želite. Kad ja umrem. "

Na licima određenih suživotnika u našoj maloj kućnoj klinici okupljenih oko stola u forcimeru, očitao sam upravo perverznu želju za što bržim ostvarenjem te situacije, koja im je isijavala iz očiju.
Garantiram da bi joj mlada i nabrijana odvjetnica s četvrtog kata (koja smije vješati rublje na balkonu samo utorkom i četvrtkom, jer ponedjeljkom, srijedom i petkom gospođa suši svoje pa da joj "ne kapa odozgo, a subota i nedjelja su "dani odmora kad civilizirani ljudi ne suše svoje krpe") nasipala tucano staklo u čaj, kad to ne bi zabranjivao Kazneni zakon.

Gospođa nema izravnih nasljednika. Živi sama u cca 90-ak donjogradskih kvadrata, okružena bidermajerom i uz antikni "Stockholm-Moskva-Beograd-Atena" radio. Ima nekakve nećakinje, baš kao i sve nekdašnje i pokojne polupokretne gospođe udovice doktora i inžinjera u zgradi, a kojima sam nosio kruh, mlijeko i Vjesnik, na što su mi one znale tutnuti piškotu u usta. Nećakinje kojih uglavnom nema da priskoče, pa se zovu susjedi kad se posklizne i lomi kuk. Ali i nećakinja koje obično nakon ostavinskih rasprava rone suze za najdražom tetom i ubrzo useljavaju u njihove stanove i bidermajer izbacuju na zajednički tavan da se u njega useljavaju glodavci i po njemu obilato nužde golubovi.

Te dame si uglavnom same ne žele pomoći, nekmoli bi drugima, ili žele uživati u ostatku života prodavši stančugu, pa izvoljevati negdje u toplim krajevima. One ostaju ponosno kano klisurine u svojim malim muzejima do gorkog kraja.
Ne, zaista se ne želim pretvoriti u podržavatelja ideja koje se propagiraju u developerskim glasilima poput Jutarnjeg na tu temu, ali ponekad (vidljivo i na ovom blogu) ispada da se onaj moj reakcionarski dio inače liberalne slavenske duše slaže sa Bandićevim novosponzoriranim vjesnikom (članak kako je novinarima brižni Horvatinčić osobno napravio rižot s priloženim receptom, neprocjenjivo. Doduše, bar su ga slične donjogradske dame, ako nitko drugi, dobrano opelješile u zadnjoj i još trajućoj aferi).
Život je komplicirana stvar, nema niti jedinstvenih ideoloških odgovora na sve izazove urbane džungle. Kako smo još uvijek ekstremističko društvo, neki se tvrdoglavo drže starog


a neki pohlepno ruše što god se dade


Nisam niti uz jedne niti uz druge. Ali u ovom mom susretu s pitanjem čuvanja Einsturzende Altbauten, znam više nego jednog socijaldemokratskog prijatelja koji bi se složio da tim usamljenim gavranima iz na vlagu odišućim stanovima u centru grada umotanim u izlizane šlafroke, koji opstruiraju živote ne samo sebi, nego i drugima - treba nekom kulturnom revolucijom stati na kraj. Sjećam se kako je Kopča pričao da su ih u Bratislavi iz povijesnog centra eviktirali u novogradnje i uselili strana predstavništva. Ne da je uprav to rješenje za ove naše sitnoburžujske osjetljivosti na imovinu, krupnoburžujska snatrenja skoroteča razvojnika, ili pak salonskoljevičarske hiperventilacije na bilo čije privatne incijative. Ili da drage ušlafročene dame sa starinskim trajnama trebaju zamjeniti debelovratni i trovremensko-taftni Protege, ali..... ima neko ideju?

Netko se dosjetio u javnost (čitao sam priču na par mjesta, evo s net-a) iskopati staru prežvakanu priču o Crnoj Ruži koja datira još iz davnih dana mog pubertetskog socijalističkog razvoja. Ta tlapnja o nekakvoj ultraorganiziranoj sekti koja želi depopulirati državu od mladih i naivnih putem samoubijanja istih još živi, nisam mogao vjerovati! Nadmašila je i najupornija cirkularna pisma.
U davna pos-titovska vremena moje srednje škole, kao jedan od vođa te organizacije koja nemilosrdno sisa mlade darkere od medija je bio sumnjičen Željko Malnar. Jer je valjda čudan i vidio je Indiju. Za tadašnje vrijeme dovoljno. A tko je danas vođa? Opet on? Možda je to Braco Ganci? Ili Ševa, on ionako priča iz treće dimenzije.



Ne kažem da suicida mladih nema.
Ne kažem da čudnih i opskurnih sekti nema.
Ne kažem čak da ima sekti(ca) koje propagiraju i samoubojstva.
Ali ići tako daleko do režimskih zavjera, nije se konstruiralo čak i za drugova milicionera ( citiram današnje medije: "Crna ruža postoji i postoji vrlo jak interes u našem javnom životu, institucijama, a možda i medijima, da ta priča što manje izlazi na površinu........prema našim iskustvima oni imaju utjecaj na neke strukture u društvu, vrlo vjerojatno je da su neki članovi Crne ruže na utjecajnim pozicijama"). Ili stvarati super-organizaciju Kominternovskog tipa: "Očito je da postoji organizacija koja radi na području cijele Europe, a koja ima manje ćelije u pojedinim gradovima gdje okupljaju djecu i mladež koju kroz nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina, pripremaju za suicid." , čini mi se, za stopu samoubojstava mladih koja je manja od europskog prosjeka i nego svih godina ranije - opet podbadanje istog mrtvog (prigodno) konja.

Mladi su osjetljive jedinke, jebi ga. I povodljive. Ne velim da se u kružocima mladih što u gradu, pa čak i na selu (bilo je par pastoralnih samoubojstava) ne izvode bijesne gliste i spominju dramatične stvari. Tinejdžerstvo je po definiciji stanje neuračunjivosti . A količini hormona kojom su udareni u glavu, ako ste ju već zaboravili na svom primjeru, svaki dan možete svjedočiti i osvježiti potisnuto sjećanje u sredstvima javnog prijevoza. Čudo je uopće da iz bilo kojeg kako god želite sjebanog tinejdžera uopće izraste suvisla i zrela osoba. No to gnjusno razdoblje prvih lamentiranja, prišteva, pjesama, zaljubljivanja, preuveličavanja doživljaja i ludovanja je elementarna nepogoda oko koje nema smisla hiperventilirati. Jedan mi se prijatelj pokušao ubiti tri puta sa 16 godina zbog nesretne ljubavi, koja niti nije bila nesretna, nego mu se cura nadurila na par dana. Odustao je kad ga je na stolu u kuhinji našla baka dok je šištao plin i dobro ga išamarala sa "budalo jedna hoćeš da svi odletimo u zrak? Mogao si me pitati, ja bih te sekirom zatukla!".

U svakom slučaju, ovo gore mi je šlagvort za prisjećanje darkerske mladosti, da ne velim sad za ambiciozno pretresanje odnosa mladih prema smrti (pokušat ću sa što manje toga), ali i pitanja što uopće pametno reći četverogodišnjaku kojeg su počele zanimati konačne teme.
A počele su ga zanimati.

Jer, prije nego se pismeno povratim u mladost, malčice me zaintrigirala za ovu temu i činjenica što je Nasljednik vrlo brzo za dječarca njegovih krhkih tek par godina počeo razmišljati o životu i smrti (ja sam kao mali sporovozni dječak u oblacima kasnio sa svime u životu, pa tako i s tom vrstom metafizike, šupile su me prve misli tek sa mislim, 10-ak godina),
Uglavnom, Nasljednik je negdje dobio objašnjen pojam smrti (mislim čak da ne od nas, nismo začimali takve teške teme, ali sumnjam na bake i djedove) i u glavici koja još teško vari sve podatke, ali se jako trudi, složio mozaik, sasvim točan što se osnove tiče.



Pa tako u zadnje vrijeme uporno propitkuje i zaključuje, uz svoje viđenje gramatičkog sklanjanja riječi umrijeti, kao što i inače radi, npr. "ako je gornji, onda je dornji, a ne donji - tata, krivo govoriš" :

Prije spavanja: "Ja bih da ti ne umriješ tata, onda ću dobiti zamjenskog tatu (WHAT? Što to smjera Najdraža od supružnica?) koji se neće znati igrati s autićima"

Za ručkom: "Jedi tata, jedi (često koristi "slijedi me", ali ne kod jela. Samo drugi moraju jesti). Da ne umriješ, jer me neće imati tko čuvati"

Kod objašnjavanja obiteljskog stabla (na njegov zahtjev, ne, ne tupim ga bez potrebe): "A gdje su onda sad dedin tata i dedina baka? Niste mi ih pokazali, nisu valjda umrijeli"

U posjetu njegovom pradjedu, koji se tek požalio na oscilacije tlaka: "Ja ne želim da deda umre jer je bolestan. Doktori ga ne znaju dobro liječiti."

Vidjevši snimku motocikla na TV-u: "Nisam dugo vidio stričeka Brunu. On je poginuo na motoru. Nije pazio, nije nosio kacigu, pa je umrio.".

Uglavnom, dođe mi krivo za svaku cigaretu, da ne iznevjerim dijete nenadanim hercklopfom. Kako idu faze, eto ova je došla (ispred nekih možda očekivanijih, no kad i jest "pravo" vrijeme?). Tom, koliko mi amatersko znanje psihologije dopušta, separacijskom kompleksu od roditelja pogodovali smo i mi, objašnjavajući mu na zahtjev blagdanski "Sam u kući" film, zbog kojeg je razvio i male strahove. Pa ne dopušta da tek olako odlazimo iz sobe i špijunira nas na WC-u.
Kaj se same Smrti tiče, pokušaji daljnje razrade fizičkih, metafizičkih, religijskih i inih koncepata i konzekvenci The Pitanja nisu za sad polučili veći interes. Ako ga krenem tupiti, jednostavno me odreže sa "Ma, nemoj mi to sad pričati. Šuti. Crtić je. Idemo slagati tračnice". Dobro, bit će vremena...

Ali, s pozitivne strane, prvi je korak samostalno napravio...po prilici slično kad krenete razgovarati o seksu, pa oprezno o razmnožavanju biljaka i životinja, maminoj buši ili rodi, a onda vas klinac obavijesti da mu je sve to jasno ili da je već to radio. Pa vam na neki perverzan način i lakne što se s tim stvarima već sam uhvatio u koštac. Tako će, nadam se, i vrbovateljima Crne Ruže, kad mu krenu tupiti o weltschmertzu i fatalizmu bivstvovanja, za tucet godina hladno otpiliti "been there, done that".

Ontopic, Crna ruža.

Kako sam postao darker
Koja je to smijurija bila neke davne 1986,7,8....

U razredu je bila Silva koja je slušala James Browna kao i ja, a onda ju je netko odveo u tadašnju Jabuku. A kako me "uzela pod svoje", obukavši neku crnu majcu i ofarbavši kosu u crno već nakon drugog posjeta toj bivšoj ambulanti na Tuškancu, počela inzistirati da i ja odem. I priložila mi kazetu sa Smithsima koju joj je "dao Švec". Eej, Švec! Darkerstvo je tada malo uzelo daha, iako je "stara jezgra" haračila od vrlo ranih 80'ih i prvih singlova New Ordera. Ali, bilo je i drugoga na meniju.

U ta doba upoznao sam i Eegora koji je prvu pankersku frizuru slagao na glavi tako da je svoje hunske kovrdže sa strane šišao nešto kraće, pa kad bi dužedlačnu sredinu kose po izlasku van navečer pokušao izvući da štrči, dobivao grmiće koji bi podsjećali na mohikanku. Kad smo se susreli na novinarskoj sekciji u Omladinskoj organizaciji, prvo što me pitao bilo je u vezi moje narandžaste polo majice koju je prezrivo uzeo s dva prsta za onu kragnicu: "znaš ti kako se zovu ljudi koji to nose? Mods." (krivo, ali nema veze) "Znaš što pjeva meni najbolji band na svijetu Exploited, nisi čuo? Fuck a mod!"
I tak, on meni "jebeš tebe", a ja njemu prijateljstvo. Domobran Jambrek.

Jedno vuče drugom, "loše" društvo i povodljivost karaktera stavili su me pred odluku da se svakako moram preispitati s tim James Brownom, Duranovcima i inom gubljenju vremena na nešto beznačajno, te prikloniti subkulturnim skupinama. Ostalo je tek pitanje hoću li biti panker ili darker. Danas već roditelji (poput mene i Princa na slici, razlika starosti u majcama je ravno 20 godina) usmjeravaju s par mjeseci života :)


Denis je ipak te kobne subote negdje 1986 htio u Jabuku po prvi put kao i ja, pa smo se preobrazili u darkere. Mora se. Tko zna hoće li nas ta konspirativna skupina ozbiljne mladeži (s čelnicima poput T. P.-a, današnjeg turbofolk Seve menadžera ) pustiti ako se "normalno" obučemo. Uzeli košulje i hlače koje su nam starci inače čuvali za sprovode (ja još kao da sam dinarid, nosio i bijele čarape na tu kombinaciju ). I uputili se ponad Krležinog gvozda, stazom koja je uvijek vonjala po dubokoj šumi, svježini i lišću.

S tim da je moja šulja zapravo bila tamnoplava, ali u mraku se nije razaznavalo. Silva je bila zadovoljna te me, baš kao i Eegor koji dan prije, vidjevši u klubu, uhvatila za kragnu. Doslovce: "Crno?". "Crno.", slagah. I tako me uvuklo u svijet Lagartije Nicka i Bele Lugosija, nemuštog čitanja Baudelairea pa kasnije Borisa Viana, izmjenjivanja audio kaseta s bendovima kojima je primarna bila bas gitara dubokog tona, slinjenja nad korzetima Rujane Jeger, te dokoličarskog kopanja nosa u polumračnoj Jabuci i čekanja da bude "moja stvar" , te se otkačim.
Prva puštena stvar mog prvog ulaska u Jabuku bila je "Tainted love", za koju sam tada bio siguran da se zove "Painted love" i valjda prvih 5 odlazaka najviše sam proveo ispred loše osvjetljene DJ kabine zureći u bogatstvo ploča, a ne u likove koji su izranjali iz mraka plesnog dijela. Alkohol tad još nisam pio, Ruža me tamo eto uvijek izgleda preskočila s drogama koje dijeli članovima sekte, ali je glazba u prvo vrijeme bila barem kao nadomjestak pravim opijatima.

U biti nemam niti jednu skeniranu sliku sebe u darkerskoj opravi, no evo barem jedne u nemuštom pokušaju "Laibach" poze (opa, još jedni općenarodni neprijatelji!). Bah...


Darkeri su zapravo (bili) socijalistička, pitomija verzija zapadnjačkih gotika. Rijetki su se upuštali u glamour, ili dublje doživljavali subkulturu kao životni poziv, pa se sad pod stare dane sramote poput LoboTomija Phantasme. Ostatak je bio na kursu slušanja glazbe, čitanja knjižica o egzistencijalizmu i tinejdžerskog uživanja u toj našoj skromnoj invenciji samoupravljačkog gothic ne-chica.
Kao što sam i rekao, odijevanje je zapravo bila verzija odjeće za onih par sprovoda godišnje u familiji, lanaca i šminke jako malo, frizura tek redizajnirana talijanka s tendencijom da se oponaša Robert Smith iz The Cure-a. Kožu osobno nisam nosio, poput današnje mladeži
:


I dok je ostatak razreda u srednjoj već obavljao prve fukove u šumici ili na parkingu Saloona u podnožju istog brda gdje je bila i Jabuka, mi smo kao što bi to Boa rekla, čitali Byrona. I bavili se opreznim petingom na ponekom tulumu, tek da možemo produbiti weltschmertz.
Love'll get you like a case of anthrax, and that's something you don't wanna catch.
Ništa spektakularno, barem velika većina darkerskog samozatajnog stada. Nismo bili niti nešto organizirani, rockabilly-i, tzv. "rokeri", još opskurnija grupacija bili su ne samo organizirani (i u biti, sačuvali prosječno mlakonje darkere X puta od štemerskih nasrtaja na Tuškanačkom večernjem bojištu) i dan danas u ozbiljnim godinama se druže i ponosno nose stil.

Da, bio je neki poluuspjeli pokušaj performance-a na temu crne mise u Lapidariju na koji smo došli usmenom predajom, u biti tek slušaonicu Dead Can Dance, ukrašenu zapaljenim svjećama i uz neki kratki igrokaz.
Alaj se sektarilo.

Rosa Salvaje y negra

I baš kad sam već uplovljavao u vode druge bratske punk-hard core supkulture, u kojoj sam se barem pošteno mogao izdivljati i srediti si slušnice do dana današnjeg, pojavila se basna o Crnoj Ruži.
Prvo usmeno, pa u novinama. Neka cura napravila samoubojstvo, pa netko (valjda histerične frendice, a možeš li imati 16, biti žensko i ne biti histeričan - osim ako nisi u novicijatu časnih sestara?) rekao da je bila darkerica (čak i to je bila laž), pa je netko rekao da je bila u Malnarovom kafiću u nekom sesvetskom selu, pa je to prenijela Arena, pa je valjda i neki inspektor Mile to sve istražio. Možda, ako - bilo je još neko samoubojsvo klinaca. I kako se već razvlačilo po novinama, čak ni Drugovima nije bilo strano u džuture samoubojstva mladih pomodno obilježiti crnoružačkim (jer pobogu tko bi se zdravog razuma u naprednom socijalizmu mogao tek tako samoubiti, ako ne zbog devijantne zapadnjačke supkulture?). Pa se pristupilo malo odgojnim mjerama.

Te su one raskuštranije pripadnike mladeži u crnom znali privoditi po gradu, ili ispred Jabuke. Pričala mi L. kako je fasovala jedno takvo privođenje u stanicu do jutra uz "s kim se družiš, što radite na tulumima, znaš li Malnara, imaš li kontakata s inozemstvom" i druge bedastoće. Sotonizam ih uglavnom nije previše zanimao jer je Alistair Crowley preegzotična literatura za prosječnog inspektora, a uostalom, pentagram je bio i simbol socijalizma
Kako drugovima cijela ta, medijski pride i krivo opisana, ali i ona stvarna supkultura nije baš bila najjasnija, prvi je sumnju fasovao organizirani neprijatelj koji truje mladež, podriva zdravi korijen te ih prisiljava i maltretira da čak nauče razlikovati darkera, pankera i hevimetalca za ljubav policijske istrage


(ne, nismo ga šminkali da ne bi mislili, ženina kosa + photoshop)

Meni je stara pak, ponesena hajkom, demonstrativno jednog dana izvadila dvije jedine crne košulje iz ormara i kako je šteta baciti, "spremila na sigurno", a nastavnici u srednjoj znali su sa sata vraćat onih par darkerskih učenika doma na presvlačenje. Čak i one kojima je netko umro. Kolateralne žrtve.

Obzirom da je Zagreb srednja bara s malo krokodila, naravno da sam više- manje znao sve pripadnike darkerskih dokoličara. Od svih osoba koje sam barem vidio ili čuo, u par godina jedno ili dvoje se samoubilo. Tužno, ali i tinejdžerski prosjek. Onako kako se srednjoškolci u afektiranju zaigraju, naivno i dramatično. Curka u koju je V. bio zaljubljen navodno izletjela kroz prozor.
Možda je stvarno pomoglo kaj su slušali unjkavu glazbu punu hipertrofiranih sudbonosnih riječi bandova od kojih su mnozi bili tek upakirano elektropop smeće poput Clan of Xymox, ALI samo pomoglo. U odluci koju naprave tinejdžerske lude bez obzira na pripadnost nečemu, od Milana do Minska. Ništa od velike zavjere. Da je dobro organizirana zavjera, hebemu, baš kao i u slučaju ovih pretjerivanja oko sadašnje svinjske gripe, statističke brojke bi izlazile iz prosjeka a ne bile niže od njega.

Sjećam se emisije kad su sa nekog beogradskog omladinskog radija iskreno zabrinuto zvali Radio 101 da što se to u Zagrebu dešava da svi skupa samo što se ne posamoubijasmo, a glavom i bradom tadašnja "mlada" urednica Hloverka u studio dovela dal' Kosanovića iz Jabuke ili Šveca pa skupa morali umirivati zabrinute kolege kako smo eto više manje, svi još u Agramu živi.

Danas svi govore - tinejdžerska depresija, no onda je to bio naporni rad narodnog neprijatelja na projektu Crna Ruža, usmjeren protiv mladosti i budućnosti zemlje. Zato mi je smiješno kad se uz sve revivale osamdesetih, čak i ova stara priča ponovo prožvakava.

Sjećam se pisma jedne mame omladinskom časopisu 80-ih kako njezina kći povazdan na gramofonu sluša "nesnosno stenjući" glas pjevača The Cure. I kako je pročitala tekstove na ovitku te da (obzirom da nema ništa sa sotonističke strane) govore o suštoj depresiji, čemeru i tuzi. I da drhti k'o prut na vjetru čim čuje The Cure iz kćerine sobe, bojeći se samoubojstva. I ne spava sve dok ploča ne utihne, pa se još proviri u sobu, opremljena kutijom prve pomoći, da vidi visi li joj kći sa stropa ili tek spava, ne napisavši zadaću za školu.
Bila je to, usudim se reći, prava mala masovna histerija koja je trajala jedno ljeto. Nadam se da ovo neće toliko razvlačiti. Čak je i darkera manje (svi se poubijali? ), nego na vrhuncu trenda 80'ih, iako su bolje opremljeni. I zapravo se sada radi o rasnim trend-gotičarima, ne znam koliko naklonjenima na literaturu, poput nas koje je oskudica tjerala na isto. Koža, lanci, pirsinzi - majko! U tramvaju sam vidio djevojku doslovce u baroknoj krinolini i kompliciranim slojevima prsluka, čipke i čuda. Imaju čak i boutique u Gajevoj, razmažena djeca kapitalizma.

A da su neki tekstovi, čast iznimkama, bili clicheizirani, jesu. Mogao si ili slušati avangardnu i kvalitetnu verziju i opskurne bandove/složene projekte poput onih 4AD-evih, no to je mnogima bilo tek za preseravanje(slušanje SPK ili Throbbing Gristle) ili se nije do kraja shvaćalo, ali je bilo "lijepo" (Eksperimentalni ambijent, Tuxedomoon, DCD), pa je pop-rock podžanr te glazbe koja se tada zvao tek "alternativa" prevagnuo kod većine. Kao i u svakom takvom glazbenom omladinskom žanru koji je bio, protutnjao i sad živi tek u odbljescima, u većini se radilo o clicheima. Prava stvar je morala sadržavati riječi (ne domaćih bandova nije bilo, nemušti pokušaji ili prvi i jedini album Karlowy-h Vary se ne računaju) poput uvijek prisutnih:
- distance
- calling
- stranger
- wind
- obsession
- blind
- wake
- drowning
- falling
Pa kombiniraš: stranger in the distance, calling from the distance, stranger calling - falling itd...
Znam da mi se izvjesna D. hvalila kako joj se profesorica iz engleskog čudila otkud već u prvom srednje zna riječi poput "sacrilege" ili "sordid" ... To sve dobro umješajte u šire korištene I wish/want; cry i fatalističke "some day" ili "one day"... i eto čorbice za darkersku zagledanost u maglovite daljine.

Konstituira li sve to zavjeru, koja se vuče do dana današnjeg? Hm..... onda sam za dlaku izbjegao taj zlosretni ružin trn. Hvala, dragi Henry Rollinse!

Uopće ne želeći umanjiti pobjedu mog dragog profesora ovim malo natmurenim postom, ali jedan razgovorčić na poslu, reprezentativan za uobičajeno površno i pomodarsko razmišljanje o toj temi, malo mi je digao živčeke. Pa kao i obično, zaplovim izvan struje.

Profesor, pobjeda, predsjednikovanje i sve ostalo zapravo i nema veze s ovim, jer je vjerujem tek za potrebe izbora, povremeno prisnažio i ono prežvakano "objaviti liste branitelja". Ali već mi se na tu zapravo tek predizbornu retoriku, u bližem okruženju nakačilo svo to naknadno sladostrašće pjesme koju viču mnozi, uz dodatak kako bi na to pride i objavljeno, ratno sranje koje sam jedva zatvorio u ormar i okrenuo se naprijed, trebao biti i ponosan (BTW na kaj, jer nisam faks završio kad i sav pošten svijet i jer sam preživio?).
U biti, to podbadanje mrtve kobile traje već dugo i davno prije današnjeg dana. I tako, dok se ujutro uz kavu komentiralo Bandy-evo vraćanje u naše toplo zagrebačko okrilje i punu kasu prireza koji smo mu sačuvali da se dijete igra ( očekivani nusprodukt pobjede Svjetla, ima tko rješenje? ), već sam čuo: zar ti ne bi bilo drago da se javno objavi "lista" i vidi ko je stvarno branitelj a tko nije?
Kaj, da se onima koji se zablenu u moje osobne podatke otvori treće oko na čelu da "vide" i tom novom čakrom prozru istinu iza suhoparnog upravnog spiska imena?

S moje strane se ovdje radi čisto o očuvanju načela. Ne osobnom interesu, zabole me činjenica radi i apsolutno nemam što kriti, objavili mi svečano urbi et orbi svim znatiželjnicima ime i te izgubljene godine života na "prve linije" i "terene" (koje želim zapravo zaboraviti, od kad mi je JNA kao jedva punoljetnom balavcu bacila Quorum iz ruku i slušalice s ušiju i obukla u uniforme, nikako ih se nisam mogao otarasiti 6 godina), ili ne objavili.

Radi se zapravo o onom papagajskom ponavljanju da je, obzirom da postoji uvjerenje kako ima puno previše branitelja i lažnih invalida, spasonosno rješenje upravo da se lijepo preko interneta, kakogod javno, objavi registar.
Vjerujem da se moj profesor, obzirom da se radi o ozbiljnom pravniku, tek malo zaletio ploveći ponesen atmosferom (ipak se radi o čovjeku nesviklom na parade) na valu općekokodakajućih teza, koje su se doduše za izbore zgodno uklopile u Novu Pravednost.
I da će naći bolje rješenje za taj problem ( kojeg ne niječem da postoji), od kršenja načela ustavne ravnopravnosti građana i zakona o zaštiti osobnih podataka.
Ovako ispada da se potvrđuje teza kako su od svih tih stotina tisuća građana zakopanih u državne registre i arhive koji vrdaju zakon, uvijek najsumnjiviji oni branitelji, pa od drugih moraju biti izuzetak i svi javno prozvani. Oprostite kaj dišem, baš kao i većina branitelja, nemam invalidninu, radim, ne legitimiram se nikome kao takav (evo, ovo je rijetki izuzetak) niti tražim išta na temelju toga, ne nosim trenirke u podne dok u lokalnom bircu uz Žuju igram pikado i ne gutam šake lijekova i tražim kruha preko motike, kao što se polako uvriježava mit da većina to radi.

Ipak, za potrebe diskusije koja mi je malo zagorčala festival demokracije, zanima me Vaše mišljenje:

Prije svega, svi udivljeni mogućnošću da zavire u imena, prezimena i ratne puteve drugih - zaboravljaju da ovdje govorimo o ustavnom načelu. Koje se zove jednakost građana pred zakonom i postojanje propisa koji se Zove zakon o zaštiti osobnih podataka. Tijela koja organizirano skupljaju podatke u građanima ne mogu te podatke objaviti javno. Sve drugo je diskriminacija, pogotovo ako branitelji završe jedini na javnim spiskovima, a svi drugi lažnjaci kojih ima u svim mogućim registrima koje vodi država i koje na sve mile načine plaća, ostanu i dalje u toplom okrilju zakonske zaštite.
Osobno tu "zaštitu" ne trebam, ali pravna država može i treba naći načina za vlastito održanje, bez da pili granu načela na kojoj sjedi.

No dobro, za ljubav pretpostavke, ekipa iz "Dva goluba", Mirko Mirković,susjeda kojoj sam objesio veš ispod prozora, carinik u Šidu, moji frendovi, Božidarka Freit, whoever, će pročitavši moje ime i prezime i ratni put (kod invalida valjda i medicinsku dokumentaciju?), dobiti to sveto pravo podnijeti prigovor. Oni ne mogu odlučivati (..valjda?...) i tako će njihova denuncijacija završiti..gdje? Opet kod nadležnih komisija i revizija. Koje, ako su korumpirane - mogu raditi što hoće, što i prije, svemu tome "ja znam ja bum vam rekel" unatoč.
Naravno da trebaju raditi svoj posao i to bolje nego što čine sada, ali onda u tom grmu leži zec - i trebao bi biti fokus i sukus stvari i tolikih napora. A ako će dakle raditi svoj posao odgovorno, onda ne vidim potrebu da se ljudska imena, prezimena i ratne sudbine bez dubljeg smisla razvlače po internetu i kroz dokona birtijaška društva.

Ja znam osobno barem dva lažna civilna umirovljenika i dva lažna invalida rada, a svjedočenja zlouporaba raznih vrsta mi svaki od čitatelja ovih redaka može sigurbno i osobno posvjedočiti. I može uvijek prijaviti nadležnim tijelima. Pa čemu onda, ako smo već odlučili prekršiti ustavno načelo i diskriminirati jednu skupinu građana, kod takvog genijalnog rješenja zlouporaba kao što je objava, stati samo na objavljivanju imena prezimena & ratnog puta isključivo branitelja? Zašto ne ukinuti zakon o zaštiti osobnih podataka i objaviti sve registre o građanima koje vode državna tijela?
Mora se biti dosljedan, ravnopravnosti sviju radi. Kad se već ruši smisao zakona.
Invalidi rada i umirovljenici PUNO VIŠE KOŠTAJU ovu državu, zašto ne objaviti SVA imena i gdje su i koliko radili i gdje su i kako stradali ili oboljeli? Nikako da čujem da se netko složi oko toga. Medicinske kartone na sunce, pa da ih proučava svatko, po načelu izravne demokracije, te nađe rupe u istima! Imena prezimena, škole, zaposlenja, sve se dade pregledati. Invalida rada i umirovljenika ne samo da ima desterostruko više od npr. invalida branitelja, nego i deseterostruko više izdvajamo za njih. A tek za lažne socijalne slučajeve, nezaposlene s dvije firme prebačene na ženu, povlaštene zajmoprimce, kvazipoljoprivrednike, umišljene bolesnike i varalice na bolovanjima? Papire, imena i prezimena na sunce, pa nek su onda svi sumnjivi.

Moj (nažalost, jer sam izgubio 4 najbolje godine mladog života) ratni put je apsolutno čist i nemam se zbog ičega i pred ikim stidjeti, ali za čije babe brašno bih ja, imenom i prezimenom, ekskluzivno od svih drugih bio diskriminiran od zakonske zaštite i bio predmet random naslađivanja koga god s ceste? Govorim o načelu.
Ali pride, zar zaista vjerujete, ako već ne u genijalnost, onda u efikasnost te ideje?
Problem ili svu tu kažu lažnu invalidnost ili sve te čistačice u stožerima s braniteljskim stažem, generirala su tijela državne uprave. Ne vidim kako će javna prozivka svih pomoći ili doprinijeniti da se ja ili svi ostali branitelji na kraju te balade osjetimo "ponosno" (hebe mi se BTW, za mene su to samo bili i ostali papiri koji su me podsjetili na najtužnije razdoblje moje mladosti a život hvalabogu ide dalje). Zaista bih htio da mi netko razložno objasni zašto se ne bi na kraju svi skupa osjećali bedasto.

Ako su branitelji isključivi i glavni problem ove države i koštaju je najviše, a javni spiskovi pravo rješenje, svaka čast i hebeš načelo ravnopravnosti pred zakonom. Radite prozivke svaki dan, ako je to najviši državni interes. I ako su ratni invalidi puno veći sumnjivci nego x puta veća i skuplja populacija civilnih invalida, koji će i dalje biti anonimni. Objavite nam i adrese, da nam može društvo iz Dva Goluba doć na vrata i pljunut u facu, zašto ne? I uzmu što smo oteli.
Jedino kaj sam dobio, jer invalid nisam, je davni popust na kupnju auta, koji nisam mogao tada kupiti jer love nisam imao. Pa ode i taj samovoz.

Ako pak (čudom) nismo toliki sumnjivci, dozvolite da se založim da se naprave poštena radna tijela, komisije i revizije i to napravi ionako kako se to jedino legalno mora i može. Da se iskorjeni korupcija u državnim tijelima i da ona rade svoj posao. Uostalom, mislim (nadam se) da ako nitko drugi, Profesor zapravo kuži ta po meni osnovna, pravna načela i da je koncept Nove Pravednosti dovoljno širok i za ovo moje njurganje.
I molbu da me se ne razvlači po novinama, internetima i kafanama i podsjeća na izgubljenu mladost ako to baš nije sila; nije li više rata i svog tog sranja koje je davno iza nas - bilo dovoljno?

Rant over.