Pregled posta

Crna ruža

Netko se dosjetio u javnost (čitao sam priču na par mjesta, evo s net-a) iskopati staru prežvakanu priču o Crnoj Ruži koja datira još iz davnih dana mog pubertetskog socijalističkog razvoja. Ta tlapnja o nekakvoj ultraorganiziranoj sekti koja želi depopulirati državu od mladih i naivnih putem samoubijanja istih još živi, nisam mogao vjerovati! Nadmašila je i najupornija cirkularna pisma.
U davna pos-titovska vremena moje srednje škole, kao jedan od vođa te organizacije koja nemilosrdno sisa mlade darkere od medija je bio sumnjičen Željko Malnar. Jer je valjda čudan i vidio je Indiju. Za tadašnje vrijeme dovoljno. A tko je danas vođa? Opet on? Možda je to Braco Ganci? Ili Ševa, on ionako priča iz treće dimenzije.



Ne kažem da suicida mladih nema.
Ne kažem da čudnih i opskurnih sekti nema.
Ne kažem čak da ima sekti(ca) koje propagiraju i samoubojstva.
Ali ići tako daleko do režimskih zavjera, nije se konstruiralo čak i za drugova milicionera ( citiram današnje medije: "Crna ruža postoji i postoji vrlo jak interes u našem javnom životu, institucijama, a možda i medijima, da ta priča što manje izlazi na površinu........prema našim iskustvima oni imaju utjecaj na neke strukture u društvu, vrlo vjerojatno je da su neki članovi Crne ruže na utjecajnim pozicijama"). Ili stvarati super-organizaciju Kominternovskog tipa: "Očito je da postoji organizacija koja radi na području cijele Europe, a koja ima manje ćelije u pojedinim gradovima gdje okupljaju djecu i mladež koju kroz nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko godina, pripremaju za suicid." , čini mi se, za stopu samoubojstava mladih koja je manja od europskog prosjeka i nego svih godina ranije - opet podbadanje istog mrtvog (prigodno) konja.

Mladi su osjetljive jedinke, jebi ga. I povodljive. Ne velim da se u kružocima mladih što u gradu, pa čak i na selu (bilo je par pastoralnih samoubojstava) ne izvode bijesne gliste i spominju dramatične stvari. Tinejdžerstvo je po definiciji stanje neuračunjivosti . A količini hormona kojom su udareni u glavu, ako ste ju već zaboravili na svom primjeru, svaki dan možete svjedočiti i osvježiti potisnuto sjećanje u sredstvima javnog prijevoza. Čudo je uopće da iz bilo kojeg kako god želite sjebanog tinejdžera uopće izraste suvisla i zrela osoba. No to gnjusno razdoblje prvih lamentiranja, prišteva, pjesama, zaljubljivanja, preuveličavanja doživljaja i ludovanja je elementarna nepogoda oko koje nema smisla hiperventilirati. Jedan mi se prijatelj pokušao ubiti tri puta sa 16 godina zbog nesretne ljubavi, koja niti nije bila nesretna, nego mu se cura nadurila na par dana. Odustao je kad ga je na stolu u kuhinji našla baka dok je šištao plin i dobro ga išamarala sa "budalo jedna hoćeš da svi odletimo u zrak? Mogao si me pitati, ja bih te sekirom zatukla!".

U svakom slučaju, ovo gore mi je šlagvort za prisjećanje darkerske mladosti, da ne velim sad za ambiciozno pretresanje odnosa mladih prema smrti (pokušat ću sa što manje toga), ali i pitanja što uopće pametno reći četverogodišnjaku kojeg su počele zanimati konačne teme.
A počele su ga zanimati.

Jer, prije nego se pismeno povratim u mladost, malčice me zaintrigirala za ovu temu i činjenica što je Nasljednik vrlo brzo za dječarca njegovih krhkih tek par godina počeo razmišljati o životu i smrti (ja sam kao mali sporovozni dječak u oblacima kasnio sa svime u životu, pa tako i s tom vrstom metafizike, šupile su me prve misli tek sa mislim, 10-ak godina),
Uglavnom, Nasljednik je negdje dobio objašnjen pojam smrti (mislim čak da ne od nas, nismo začimali takve teške teme, ali sumnjam na bake i djedove) i u glavici koja još teško vari sve podatke, ali se jako trudi, složio mozaik, sasvim točan što se osnove tiče.



Pa tako u zadnje vrijeme uporno propitkuje i zaključuje, uz svoje viđenje gramatičkog sklanjanja riječi umrijeti, kao što i inače radi, npr. "ako je gornji, onda je dornji, a ne donji - tata, krivo govoriš" :

Prije spavanja: "Ja bih da ti ne umriješ tata, onda ću dobiti zamjenskog tatu (WHAT? Što to smjera Najdraža od supružnica?) koji se neće znati igrati s autićima"

Za ručkom: "Jedi tata, jedi (često koristi "slijedi me", ali ne kod jela. Samo drugi moraju jesti). Da ne umriješ, jer me neće imati tko čuvati"

Kod objašnjavanja obiteljskog stabla (na njegov zahtjev, ne, ne tupim ga bez potrebe): "A gdje su onda sad dedin tata i dedina baka? Niste mi ih pokazali, nisu valjda umrijeli"

U posjetu njegovom pradjedu, koji se tek požalio na oscilacije tlaka: "Ja ne želim da deda umre jer je bolestan. Doktori ga ne znaju dobro liječiti."

Vidjevši snimku motocikla na TV-u: "Nisam dugo vidio stričeka Brunu. On je poginuo na motoru. Nije pazio, nije nosio kacigu, pa je umrio.".

Uglavnom, dođe mi krivo za svaku cigaretu, da ne iznevjerim dijete nenadanim hercklopfom. Kako idu faze, eto ova je došla (ispred nekih možda očekivanijih, no kad i jest "pravo" vrijeme?). Tom, koliko mi amatersko znanje psihologije dopušta, separacijskom kompleksu od roditelja pogodovali smo i mi, objašnjavajući mu na zahtjev blagdanski "Sam u kući" film, zbog kojeg je razvio i male strahove. Pa ne dopušta da tek olako odlazimo iz sobe i špijunira nas na WC-u.
Kaj se same Smrti tiče, pokušaji daljnje razrade fizičkih, metafizičkih, religijskih i inih koncepata i konzekvenci The Pitanja nisu za sad polučili veći interes. Ako ga krenem tupiti, jednostavno me odreže sa "Ma, nemoj mi to sad pričati. Šuti. Crtić je. Idemo slagati tračnice". Dobro, bit će vremena...

Ali, s pozitivne strane, prvi je korak samostalno napravio...po prilici slično kad krenete razgovarati o seksu, pa oprezno o razmnožavanju biljaka i životinja, maminoj buši ili rodi, a onda vas klinac obavijesti da mu je sve to jasno ili da je već to radio. Pa vam na neki perverzan način i lakne što se s tim stvarima već sam uhvatio u koštac. Tako će, nadam se, i vrbovateljima Crne Ruže, kad mu krenu tupiti o weltschmertzu i fatalizmu bivstvovanja, za tucet godina hladno otpiliti "been there, done that".

Ontopic, Crna ruža.

Kako sam postao darker
Koja je to smijurija bila neke davne 1986,7,8....

U razredu je bila Silva koja je slušala James Browna kao i ja, a onda ju je netko odveo u tadašnju Jabuku. A kako me "uzela pod svoje", obukavši neku crnu majcu i ofarbavši kosu u crno već nakon drugog posjeta toj bivšoj ambulanti na Tuškancu, počela inzistirati da i ja odem. I priložila mi kazetu sa Smithsima koju joj je "dao Švec". Eej, Švec! Darkerstvo je tada malo uzelo daha, iako je "stara jezgra" haračila od vrlo ranih 80'ih i prvih singlova New Ordera. Ali, bilo je i drugoga na meniju.

U ta doba upoznao sam i Eegora koji je prvu pankersku frizuru slagao na glavi tako da je svoje hunske kovrdže sa strane šišao nešto kraće, pa kad bi dužedlačnu sredinu kose po izlasku van navečer pokušao izvući da štrči, dobivao grmiće koji bi podsjećali na mohikanku. Kad smo se susreli na novinarskoj sekciji u Omladinskoj organizaciji, prvo što me pitao bilo je u vezi moje narandžaste polo majice koju je prezrivo uzeo s dva prsta za onu kragnicu: "znaš ti kako se zovu ljudi koji to nose? Mods." (krivo, ali nema veze) "Znaš što pjeva meni najbolji band na svijetu Exploited, nisi čuo? Fuck a mod!"
I tak, on meni "jebeš tebe", a ja njemu prijateljstvo. Domobran Jambrek.

Jedno vuče drugom, "loše" društvo i povodljivost karaktera stavili su me pred odluku da se svakako moram preispitati s tim James Brownom, Duranovcima i inom gubljenju vremena na nešto beznačajno, te prikloniti subkulturnim skupinama. Ostalo je tek pitanje hoću li biti panker ili darker. Danas već roditelji (poput mene i Princa na slici, razlika starosti u majcama je ravno 20 godina) usmjeravaju s par mjeseci života :)


Denis je ipak te kobne subote negdje 1986 htio u Jabuku po prvi put kao i ja, pa smo se preobrazili u darkere. Mora se. Tko zna hoće li nas ta konspirativna skupina ozbiljne mladeži (s čelnicima poput T. P.-a, današnjeg turbofolk Seve menadžera ) pustiti ako se "normalno" obučemo. Uzeli košulje i hlače koje su nam starci inače čuvali za sprovode (ja još kao da sam dinarid, nosio i bijele čarape na tu kombinaciju ). I uputili se ponad Krležinog gvozda, stazom koja je uvijek vonjala po dubokoj šumi, svježini i lišću.

S tim da je moja šulja zapravo bila tamnoplava, ali u mraku se nije razaznavalo. Silva je bila zadovoljna te me, baš kao i Eegor koji dan prije, vidjevši u klubu, uhvatila za kragnu. Doslovce: "Crno?". "Crno.", slagah. I tako me uvuklo u svijet Lagartije Nicka i Bele Lugosija, nemuštog čitanja Baudelairea pa kasnije Borisa Viana, izmjenjivanja audio kaseta s bendovima kojima je primarna bila bas gitara dubokog tona, slinjenja nad korzetima Rujane Jeger, te dokoličarskog kopanja nosa u polumračnoj Jabuci i čekanja da bude "moja stvar" , te se otkačim.
Prva puštena stvar mog prvog ulaska u Jabuku bila je "Tainted love", za koju sam tada bio siguran da se zove "Painted love" i valjda prvih 5 odlazaka najviše sam proveo ispred loše osvjetljene DJ kabine zureći u bogatstvo ploča, a ne u likove koji su izranjali iz mraka plesnog dijela. Alkohol tad još nisam pio, Ruža me tamo eto uvijek izgleda preskočila s drogama koje dijeli članovima sekte, ali je glazba u prvo vrijeme bila barem kao nadomjestak pravim opijatima.

U biti nemam niti jednu skeniranu sliku sebe u darkerskoj opravi, no evo barem jedne u nemuštom pokušaju "Laibach" poze (opa, još jedni općenarodni neprijatelji!). Bah...


Darkeri su zapravo (bili) socijalistička, pitomija verzija zapadnjačkih gotika. Rijetki su se upuštali u glamour, ili dublje doživljavali subkulturu kao životni poziv, pa se sad pod stare dane sramote poput LoboTomija Phantasme. Ostatak je bio na kursu slušanja glazbe, čitanja knjižica o egzistencijalizmu i tinejdžerskog uživanja u toj našoj skromnoj invenciji samoupravljačkog gothic ne-chica.
Kao što sam i rekao, odijevanje je zapravo bila verzija odjeće za onih par sprovoda godišnje u familiji, lanaca i šminke jako malo, frizura tek redizajnirana talijanka s tendencijom da se oponaša Robert Smith iz The Cure-a. Kožu osobno nisam nosio, poput današnje mladeži
:


I dok je ostatak razreda u srednjoj već obavljao prve fukove u šumici ili na parkingu Saloona u podnožju istog brda gdje je bila i Jabuka, mi smo kao što bi to Boa rekla, čitali Byrona. I bavili se opreznim petingom na ponekom tulumu, tek da možemo produbiti weltschmertz.
Love'll get you like a case of anthrax, and that's something you don't wanna catch.
Ništa spektakularno, barem velika većina darkerskog samozatajnog stada. Nismo bili niti nešto organizirani, rockabilly-i, tzv. "rokeri", još opskurnija grupacija bili su ne samo organizirani (i u biti, sačuvali prosječno mlakonje darkere X puta od štemerskih nasrtaja na Tuškanačkom večernjem bojištu) i dan danas u ozbiljnim godinama se druže i ponosno nose stil.

Da, bio je neki poluuspjeli pokušaj performance-a na temu crne mise u Lapidariju na koji smo došli usmenom predajom, u biti tek slušaonicu Dead Can Dance, ukrašenu zapaljenim svjećama i uz neki kratki igrokaz.
Alaj se sektarilo.

Rosa Salvaje y negra

I baš kad sam već uplovljavao u vode druge bratske punk-hard core supkulture, u kojoj sam se barem pošteno mogao izdivljati i srediti si slušnice do dana današnjeg, pojavila se basna o Crnoj Ruži.
Prvo usmeno, pa u novinama. Neka cura napravila samoubojstvo, pa netko (valjda histerične frendice, a možeš li imati 16, biti žensko i ne biti histeričan - osim ako nisi u novicijatu časnih sestara?) rekao da je bila darkerica (čak i to je bila laž), pa je netko rekao da je bila u Malnarovom kafiću u nekom sesvetskom selu, pa je to prenijela Arena, pa je valjda i neki inspektor Mile to sve istražio. Možda, ako - bilo je još neko samoubojsvo klinaca. I kako se već razvlačilo po novinama, čak ni Drugovima nije bilo strano u džuture samoubojstva mladih pomodno obilježiti crnoružačkim (jer pobogu tko bi se zdravog razuma u naprednom socijalizmu mogao tek tako samoubiti, ako ne zbog devijantne zapadnjačke supkulture?). Pa se pristupilo malo odgojnim mjerama.

Te su one raskuštranije pripadnike mladeži u crnom znali privoditi po gradu, ili ispred Jabuke. Pričala mi L. kako je fasovala jedno takvo privođenje u stanicu do jutra uz "s kim se družiš, što radite na tulumima, znaš li Malnara, imaš li kontakata s inozemstvom" i druge bedastoće. Sotonizam ih uglavnom nije previše zanimao jer je Alistair Crowley preegzotična literatura za prosječnog inspektora, a uostalom, pentagram je bio i simbol socijalizma
Kako drugovima cijela ta, medijski pride i krivo opisana, ali i ona stvarna supkultura nije baš bila najjasnija, prvi je sumnju fasovao organizirani neprijatelj koji truje mladež, podriva zdravi korijen te ih prisiljava i maltretira da čak nauče razlikovati darkera, pankera i hevimetalca za ljubav policijske istrage


(ne, nismo ga šminkali da ne bi mislili, ženina kosa + photoshop)

Meni je stara pak, ponesena hajkom, demonstrativno jednog dana izvadila dvije jedine crne košulje iz ormara i kako je šteta baciti, "spremila na sigurno", a nastavnici u srednjoj znali su sa sata vraćat onih par darkerskih učenika doma na presvlačenje. Čak i one kojima je netko umro. Kolateralne žrtve.

Obzirom da je Zagreb srednja bara s malo krokodila, naravno da sam više- manje znao sve pripadnike darkerskih dokoličara. Od svih osoba koje sam barem vidio ili čuo, u par godina jedno ili dvoje se samoubilo. Tužno, ali i tinejdžerski prosjek. Onako kako se srednjoškolci u afektiranju zaigraju, naivno i dramatično. Curka u koju je V. bio zaljubljen navodno izletjela kroz prozor.
Možda je stvarno pomoglo kaj su slušali unjkavu glazbu punu hipertrofiranih sudbonosnih riječi bandova od kojih su mnozi bili tek upakirano elektropop smeće poput Clan of Xymox, ALI samo pomoglo. U odluci koju naprave tinejdžerske lude bez obzira na pripadnost nečemu, od Milana do Minska. Ništa od velike zavjere. Da je dobro organizirana zavjera, hebemu, baš kao i u slučaju ovih pretjerivanja oko sadašnje svinjske gripe, statističke brojke bi izlazile iz prosjeka a ne bile niže od njega.

Sjećam se emisije kad su sa nekog beogradskog omladinskog radija iskreno zabrinuto zvali Radio 101 da što se to u Zagrebu dešava da svi skupa samo što se ne posamoubijasmo, a glavom i bradom tadašnja "mlada" urednica Hloverka u studio dovela dal' Kosanovića iz Jabuke ili Šveca pa skupa morali umirivati zabrinute kolege kako smo eto više manje, svi još u Agramu živi.

Danas svi govore - tinejdžerska depresija, no onda je to bio naporni rad narodnog neprijatelja na projektu Crna Ruža, usmjeren protiv mladosti i budućnosti zemlje. Zato mi je smiješno kad se uz sve revivale osamdesetih, čak i ova stara priča ponovo prožvakava.

Sjećam se pisma jedne mame omladinskom časopisu 80-ih kako njezina kći povazdan na gramofonu sluša "nesnosno stenjući" glas pjevača The Cure. I kako je pročitala tekstove na ovitku te da (obzirom da nema ništa sa sotonističke strane) govore o suštoj depresiji, čemeru i tuzi. I da drhti k'o prut na vjetru čim čuje The Cure iz kćerine sobe, bojeći se samoubojstva. I ne spava sve dok ploča ne utihne, pa se još proviri u sobu, opremljena kutijom prve pomoći, da vidi visi li joj kći sa stropa ili tek spava, ne napisavši zadaću za školu.
Bila je to, usudim se reći, prava mala masovna histerija koja je trajala jedno ljeto. Nadam se da ovo neće toliko razvlačiti. Čak je i darkera manje (svi se poubijali? ), nego na vrhuncu trenda 80'ih, iako su bolje opremljeni. I zapravo se sada radi o rasnim trend-gotičarima, ne znam koliko naklonjenima na literaturu, poput nas koje je oskudica tjerala na isto. Koža, lanci, pirsinzi - majko! U tramvaju sam vidio djevojku doslovce u baroknoj krinolini i kompliciranim slojevima prsluka, čipke i čuda. Imaju čak i boutique u Gajevoj, razmažena djeca kapitalizma.

A da su neki tekstovi, čast iznimkama, bili clicheizirani, jesu. Mogao si ili slušati avangardnu i kvalitetnu verziju i opskurne bandove/složene projekte poput onih 4AD-evih, no to je mnogima bilo tek za preseravanje(slušanje SPK ili Throbbing Gristle) ili se nije do kraja shvaćalo, ali je bilo "lijepo" (Eksperimentalni ambijent, Tuxedomoon, DCD), pa je pop-rock podžanr te glazbe koja se tada zvao tek "alternativa" prevagnuo kod većine. Kao i u svakom takvom glazbenom omladinskom žanru koji je bio, protutnjao i sad živi tek u odbljescima, u većini se radilo o clicheima. Prava stvar je morala sadržavati riječi (ne domaćih bandova nije bilo, nemušti pokušaji ili prvi i jedini album Karlowy-h Vary se ne računaju) poput uvijek prisutnih:
- distance
- calling
- stranger
- wind
- obsession
- blind
- wake
- drowning
- falling
Pa kombiniraš: stranger in the distance, calling from the distance, stranger calling - falling itd...
Znam da mi se izvjesna D. hvalila kako joj se profesorica iz engleskog čudila otkud već u prvom srednje zna riječi poput "sacrilege" ili "sordid" ... To sve dobro umješajte u šire korištene I wish/want; cry i fatalističke "some day" ili "one day"... i eto čorbice za darkersku zagledanost u maglovite daljine.

Konstituira li sve to zavjeru, koja se vuče do dana današnjeg? Hm..... onda sam za dlaku izbjegao taj zlosretni ružin trn. Hvala, dragi Henry Rollinse!

Post je objavljen 15.01.2010. u 11:51 sati.