Marketing
Čelična lady
Prošao još jedan od tradicionalnih sastanaka "kućnog savjeta"... u biti suvlasnika. U biti vlasnika, jer smo etažirali. U biti supatnika u jednoj zgradi u kvartu koji se 1936 čak zvao i Novi Zagreb (sve iza zgrade Burze). Whatever.
Iako sam ja i dalje nominalno na nezahvalnoj dužnosti predstavnika vlasnika (prema upravitelju), samo jedna osoba vodi riječ i soli svima otvorene rane na tim sastancima.
Ona.
Stara je poput Margaret Thatcher i izgleda i ponaša se točno kao Margaret Tatcher, čak je i frizuru prekopirala.
Ne kažem da u stara vremena nije slamala srca ili pobjeđivala na Miss Savskog kupališta...
Ali danas, tričetvrt stoljeća poslije, iako je gospođa u vrlo dostojanstvenom stanju, zgrada se au contraire, raspada. Popravak fasade samo s dvorišne strane, kad bi uzeli kredit na 10 godina je preko 300.000 kn. Fasada s ulične strane još i duplo. Trebalo bi i uvući inox cijevi u dimnjake, jer svako novo goreće tijelo ne može bez toga dobiti atest. Za cijelu zgradu i to samo dimnjak po stanu, 150.000 kn. Svako pucanje instalacija i keramičarski radovi tradicionalno svake godine u par stanova uzmu tisuće kuna. Sanacija dvorišta nam je isisala svu energiju iz kućnog pričuvnog budžeta koji je ionako visok.
Da bi stali na zdrave financijske noge i izbjegli Haiti na zagrebački način, nema nam nego prodati tavan, na kojem ionako nema ničeg pametnog, osim u neko doba sklepanih šupa i stare krame. Interesenata za isti tavan ima, i to ne developera, nego običnih ljudi, pa i stanara zgrade.
No, tko ne da niti zucnuti o toj ideji?
Ona.
"Zašto ne? Zato jer NE". Citiram.
Svaku stavku financijskog izvješća ta dama s dignutim kažiprstom i pridržavajući naočale, zove rasipanjem novca. I proziva za svaku potrošenu kunu, promijenjen prozor u hodniku, ili podignutu ogradu "koju je trebala podići kuća s desne strane a ne da im mi poklanjamo". Sve je to u redu, volim oporbene glasove, a moja škrta nutrina ionako podržava svaku uštedu.
Ali za svaku popravljenu bravu ona uvijek isto:
"Mi se ponašamo kao pijani milijuneri".
I iako se zgrada raspada, "smanjite tu pričuvu, mirovine su strašno male".
Susjedi s trećeg i četvrtog kata sami bi financirali lift s dvorišne strane.
"Ne može, pa vi bi razbijali hodničke prozore kao Tatari. Općenito u ovoj kući u zadnje vreme izgleda da žive divljaci, susjed iz prizemlja nije iz lihthofa već tjedan dana izvadio krepanog goluba."
I uvijek generalna poruka uz vragolast smješak na inače besprijekorno suzdržanom licu "Uostalom, radite što želite. Kad ja umrem. "
Na licima određenih suživotnika u našoj maloj kućnoj klinici okupljenih oko stola u forcimeru, očitao sam upravo perverznu želju za što bržim ostvarenjem te situacije, koja im je isijavala iz očiju.
Garantiram da bi joj mlada i nabrijana odvjetnica s četvrtog kata (koja smije vješati rublje na balkonu samo utorkom i četvrtkom, jer ponedjeljkom, srijedom i petkom gospođa suši svoje pa da joj "ne kapa odozgo, a subota i nedjelja su "dani odmora kad civilizirani ljudi ne suše svoje krpe") nasipala tucano staklo u čaj, kad to ne bi zabranjivao Kazneni zakon.
Gospođa nema izravnih nasljednika. Živi sama u cca 90-ak donjogradskih kvadrata, okružena bidermajerom i uz antikni "Stockholm-Moskva-Beograd-Atena" radio. Ima nekakve nećakinje, baš kao i sve nekdašnje i pokojne polupokretne gospođe udovice doktora i inžinjera u zgradi, a kojima sam nosio kruh, mlijeko i Vjesnik, na što su mi one znale tutnuti piškotu u usta. Nećakinje kojih uglavnom nema da priskoče, pa se zovu susjedi kad se posklizne i lomi kuk. Ali i nećakinja koje obično nakon ostavinskih rasprava rone suze za najdražom tetom i ubrzo useljavaju u njihove stanove i bidermajer izbacuju na zajednički tavan da se u njega useljavaju glodavci i po njemu obilato nužde golubovi.
Te dame si uglavnom same ne žele pomoći, nekmoli bi drugima, ili žele uživati u ostatku života prodavši stančugu, pa izvoljevati negdje u toplim krajevima. One ostaju ponosno kano klisurine u svojim malim muzejima do gorkog kraja.
Ne, zaista se ne želim pretvoriti u podržavatelja ideja koje se propagiraju u developerskim glasilima poput Jutarnjeg na tu temu, ali ponekad (vidljivo i na ovom blogu) ispada da se onaj moj reakcionarski dio inače liberalne slavenske duše slaže sa Bandićevim novosponzoriranim vjesnikom (članak kako je novinarima brižni Horvatinčić osobno napravio rižot s priloženim receptom, neprocjenjivo. Doduše, bar su ga slične donjogradske dame, ako nitko drugi, dobrano opelješile u zadnjoj i još trajućoj aferi).
Život je komplicirana stvar, nema niti jedinstvenih ideoloških odgovora na sve izazove urbane džungle. Kako smo još uvijek ekstremističko društvo, neki se tvrdoglavo drže starog
a neki pohlepno ruše što god se dade
Nisam niti uz jedne niti uz druge. Ali u ovom mom susretu s pitanjem čuvanja Einsturzende Altbauten, znam više nego jednog socijaldemokratskog prijatelja koji bi se složio da tim usamljenim gavranima iz na vlagu odišućim stanovima u centru grada umotanim u izlizane šlafroke, koji opstruiraju živote ne samo sebi, nego i drugima - treba nekom kulturnom revolucijom stati na kraj. Sjećam se kako je Kopča pričao da su ih u Bratislavi iz povijesnog centra eviktirali u novogradnje i uselili strana predstavništva. Ne da je uprav to rješenje za ove naše sitnoburžujske osjetljivosti na imovinu, krupnoburžujska snatrenja skoroteča razvojnika, ili pak salonskoljevičarske hiperventilacije na bilo čije privatne incijative. Ili da drage ušlafročene dame sa starinskim trajnama trebaju zamjeniti debelovratni i trovremensko-taftni Protege, ali..... ima neko ideju?
Post je objavljen 29.01.2010. u 09:15 sati.