|
Sve skup, prije i nakon što smo raskrstili račune (iako ne sve i poplatili), u Ljubljani i Prestonici bijah po 4-5 puta... Pa me u ovom upisu povuklo na malu usporedbu nasumičnih životnih stvari oba grada spram mog zagrebačkog obitavališta. Stila urbanog življenja, kak bi se to pomodno reklo...
U Sarajevu bijah kao tek nešto stariji od mog sadašnjeg Nasljednika, pa taj grad, koji je iz sjene gornja tri izašao tek 80-ih Olimpijadama, Novim primitivizmom, nekim izvanserijskim pojedincima društva i kulture a već ga je ubrzo i zamalo progutao Rat, ostavljam nekim budućim poredbama.
Koje su bez dubljeg uvida i na impresijama skupljenim u nekoliko dana boravaka, pa pravovjernicima koji će mi "objasniti" da "ne, nemaš pojma, to je skroz drukčije" poručujem da otvore vlastite blogove o pravovjernoj istini o svom gradu. Ovo su nasumične i skroz osobne tlapnje na temu današnjeg urbanog preživljavanja epicentara nekdašnjeg i propalog bratskojedinstvenog carstva. I da, pišem epskom širinom i kucam po tastaturi brzo, pa isprike blic-čitačima za ovaj esej(čić) - nisam sažet po prirodi....
Gradovi i Rijeke
Iako Sava nominalno spaja sva tri grada, popularna društvena igrica istog naslova samo se uvjetno može vezati uz Zagreb, da se razmemo.
Nakon premišljanja, mislim da je vrijeme da se negira taj mit & nerealna želja da je Zagreb uopće ikad bio ili jest grad na rijeci. Da, Sava protiče pokraj Zagreba i da - socijalistički neimari su s druge strane rijeke zamislili Novi Zagreb, koji funkcionalno i životno jest Zagreb. Ali to nema veze s rijekom, jer niti Drugovi život u Novom Zagrebu, baš kao i njihovi prethodnici život u "Starom" Zagrebu, jednostavno nisu zamislili uz Savu. Ona i danas više manje služi kao neki zid koji se tek premostio, a uz nasipe šetamo pse ili trčkaramo.
Ako nam je baš do izravne veze s vodom, zagrepčani samo zagrebu malo dublje i dovedu si vodu ravno pod prozore:
Gradec, Kaptol, Donji Grad i sve poslije toga nemaju veze sa Savom i napravljeni su daleko od iste. I danas je ona daleko, a nekmoli tada. Rimljani su Andautoniju zamislili negdje uz ščitarjevski rukavac Save, ali ona NIJE prethodnik ikakvog Zagreba. Nju su prahrvati i močvare ionako davno oglodali do par ciglica iz parne kupelji i par kamenih ostataka glavne ulice, 20 km od današnjeg ZG-a.
Na nasipu i uz umjetno uređena jezera blizu rijeke se kako rekoh, tek ide šalabajzat ili popit kavu, jedva da je i koji splavić aktivan. Kockica i ono sivih zgrada sa sjeverne bankine poluambiciozni su pokušajčići oživotvorenja, ali Sava je i dalje bila i ostat će tek zagrebačko nužno zlo.
Kad su već imali olakšaniju priliku nego danas oduzimati zemljišta i one kućerke na Trnju i Krugama, Drugovi su Novi ZG trebali napraviti s "Ove" strane Save. Jer praktično i dan danas taj prostor zjapi polu-neuređen prizemnicama (koliko god Sacher/Rundek žudili kupit kuću u Bosutskoj 27a), Železnim Jurama i poludivljim građevinskim poduzetništvom.
Sava je ionako bila do prije 20-ak godina neprijatelj, a trnjansko-krugovski kućerci su do regulacija vodotoka malo malo pa plivali.
Jedina ljubavna romansa desila se zagrepčanima i Savi sa dugogodišnjim legendarnim Kupalištem, za koje kažu da je danas ponovo došlo vrijeme, jer se rapidno zbog industrijskih filtera popravila kakvoća savske vode. Čak do razine one u jarunskom jezeru. Pa tako možda opet padne koji flert, ako "developeri" zaoru za novo kupalište.
No, od čvrstog i pravog braka Agrama i Save po meni - nikad ništa.
Ljubljana pak ne da živi na svojoj rijeci Ljubljanici, nego su prsta dva jedne ruke. Onu drugu, Savu ima na jednakoj razdaljini kao što ima i Zagreb i tretira je upravo tako kako to ta razdvojenost zaslužuje. Ne maltretira se prisvajanjem Save poput sfrustriranih agramera.
Mislim da ima veze jesi li nastao ili nisi uz rijeku. Ljubljana definitivno jest, nedavno je upriličena izložba o 2000 godina njihove organske povezanosti, na kojoj su izložili svaki da prostite drek (supružnicima ne bi trebao uzajamno smrditi, ne?), koji je u tom dugom i sretnom braku pao na dno Ljubljanice, a oni izvadili. Od rimskih češljeva do Napoleonovih bisti. Uz Ljubljanicu oduvijek šeću, jedu, piju, žive i umiru, mitingiraju, slave, mole se, grade. I vizuelno i stvarno to je, prilično k tome i romantična, žila kucavica tog grada. Što u meni budi malenu zavist, ali to je tak...
Beograd je nastao u najvećoj blizini dviju rijeka koje ga oplahuju i to se vidi.
Ne da baš urbana jezgra dijeli isti krevet sa svojim rijekama, ali tu su negdje. Recimo, slično Bratislavi. Stari Grad se proteže skroz do obale, a s druge strane su socijalističke spavaonice. S tim da se ta povezanost vidi i u svim tim splavima na kojima se banči, centrom grada, antikvarnicama ili duhovnim crkvenim središtima, koja su tek par sto metara od mutne vode koja se valja oko Tvrđave na niže.
A sve govori i činjenica da su lokalni prodavači nepotrebnih stvarčica kad u aveniji (boulevard-u) stane promet na crveno, od svih zamislivih usluga i roba koje bi mogli nuditi, umjesto pranja vjetrobrana, prodavanja žutog tiska ili pukog žicanja - izabrali nuđati baš štapove za ribolov. Svaki put kad dođem, eto njih - valjda roba ide s nekim razlogom?
Što govori da se i te kako hodočasti i vikendaši uz svu tu monumentalnu vodurinu u podnožju Kalemegdana. Pokojni Pavle Vujisić odselio se davno na neku Adu ili neki od mnogobrojnih splavova, na kojima se urbanizaciji opire još uvijek dosta romantičara. Onako iz prve ruke, bez stvarnih i dubioznih saznanja, rekao bih da to oni smatraju i više od puke relaksacije tipa zagrebačkog hodočašćenja na Sljeme.
Cool-toora
Ovisi sad kaj smatramo kulturom. Ajd recimo da zabavu per se u ovoj podrubrici izostavimo, ostaje svim trima gradovima slična ponuda izložbi, ozbiljne glazbe i kazališta. U ta tri segmenta, od sveg urbanog života, sličnosti su zapravo najveće, jer su se dva sjeverna grada u međuvremenu pretvorili u istinske Glavne gradove. Svima su davno dekretima odredili i na državnu sisu nabacili nacionalna i ina kazališta, toliko i toliko simofonijskih orkestara i više-manje isti broj galerija i muzeja, iako su tu i obligatorne male i u sva tri grada marginalizirane subkulturne alternativne jazbine. I pokušaji filmskih, kazališnih i inih festivala ograničenog značaja i ponude. Unatoč sporadičnim bljeskovima, nijedan nije međunarodna kulturna meka. Koliko god se Hrvati i zagrepčani dičili s majčinim mlijekom ucicanim K&K kulturnim režimom, Trećim programom radija i monumentalnom novom robnom kućom moderne umjetnosti.
Ima par specifičnosti u najistočnijem gradu.
Vojni muzej na kalemegdanskoj tvrđavi npr., od kojeg samo vanjskim izlošcima možeš opremiti vojsku prosječne afričke države....
Doduše i civilnodruštveno orjentirani Slovenci, na moje iznenađenje, svašta izlažu u muzeju sodobne zgodovine ili tak nekak
I posebno, KNJIGE.
Po produkciji, jeftinoći(!), broju knjižara i raznolikosti (da li i čitanju?) BG je šišnuo obje konkurentske metropole zusammen & još na kvadrat. Ima tu doduše cijeli mikrosvijet alternativne medicine, samopomoći, žutila, ludila, "Istina o Dangiću" ili Čiči, ali i apsolutno svega drugog. U labirintu godišnjeg Sajma knjiga se možete pogubiti bez problema, jer valjda nema odrasle osobe u Srbiji bez svoje izdavačke kuće, pa makar da tiska vlastitu biografiju. Imao sam spisak od desetak naručenih knjiga i nakon pasjeg kruženja po Sajmu brzo lipsao i odustao, kao pogledat ću po knjižarama. Niti nakon cjelodnevnog tumaranja nisam obišao sve knjižare i antikvare u centru. U Zagrebu je lako, tih par komada je nagurano u desetminutni domet nogu, a u Ljubljani ionako moraš znat gdje je što, nema rasipavanja resursa. Svega taman kolike su potrebe, na točno određenim mjestima. Što nas dovodi do nastavne crtice
Zabava
Kad sam davno 1994(5?) hodočastio na Nick Cave-a, baš kao i još davnije 1990 na Sonic Youth, onako frendovski drčno smo izletili s Križanki van - u ludu ljubljansku noć. ALI nećeš majci - jel' nama jasno da je sutra radni dan? Prvo su se u 22,23 h zatvorile pizzerije i većina kafića, doslovce zalupili vrata pred nosom. Fant kojeg smo zaustavili rekao je da ne radi niti jedna diskoteka, samo u hotelu Slon ima gay party, na koji eto, ide i on, pa nas (onako slatkičke), i poziva.
Uglavnom, Dugo u noć, u ljubljansku gluhu noć moja mati bijelo platno tka.... na kraju smo ipak izabrali štand "Pleskavica" na kolodvoru i jeli burek sa ajvarom, doslovno. A onda se doteglili oko 1 h u Zagreb, gdje je na Opatovini još vrilo od studentarije povješane po štandovima, uz pivu. Pa pomislili da smo u Betlehemu.
U međuvremenu se Ljubljana promijenila. Baš kao i ja, kojem je u sredovječnom bluesu oženjenog čovjeka više apsolutno svejedno što i kako radi poslije 23 sata (ili 24, ako baš sutra ne radim pa se ruži uz, opaaa, treću pivu...). U svakom slučaju, produžila je radno vrijeme mnozih ugostitelja, u ponudu je upao još pokoji klub, ulicama marširaju mladi i pijani Amerikanci. Zgodna je ta živahnost uz osvijetljenu rijeku.... Ali, za sve dalje od toga se, baš onako uredno kako je ponuda posložena u Lonely Planetu (da ne velim štreberski) ispunjava forma, poput obaveznih poglavlja u pretpristupnim pregovorima s EU. Jer, osim finih restorana po centru i uz Ljubljanicu, nasumično vrludanje, osim kretanja u krug i nije baš produktivno. Kaj se mene tiče, dovoljno ostarih da nemam problema s time.
Za svaku specificiranu želju tu je jedno uslužno mjesto na određenoj adresi, narodnjački klub, alternativni, mainstream, gay, rock ili etno, izvolte gospod prosim - taxi.
Ljubljančani vole da je sve posloženo i bez ekscesa. Osim manjih...
Zagreb je s druge strane, uvijek bio ambiciozan grad, ali nikako da to izvede spontano, uvijek ispadne pomodarstvo ili silovanje te nesretne zabave. Ili nešto fali... kad je bio rat, Ljubljana je ukrala većinu koncerata (vidi gore), pa smo odmah po završetku prizvali Rolling Stonese da izliječe blues, makar i po cijenu što je organizator bankrotirao. Polako dođoše i drugi sadržaji.
Doduše, jedan od mojih rijetkih sredovječnih poznanika, kum Pašla, koji još uvijek bludi noću i "sve zna" o rocku i crnoj koži u Hrvata, tvrdi i nabrajao mi je da samo u užim gabaritima Zagreba ima preko 20 (dvadeset!) rock klubova u kojima se gotovo redovito odvijaju i svirke, što afirmiranih što neafirmiranih bandova - i da nikad nije bilo bolje. Pa ni u opjevanim 80-ima s izumrlim mastodontima moje mladosti, Lapom, Kulušićem i hrpom "omladinskih klubova" posijanih po širem centru.
Meni Zagreb ipak tu više liči na Ljubljanu, jer i ti klubovi nisu dostupni prosječnom gradskom šalabajzeru, posjetiocu i bluditelju, već visokospecijaliziranom lokalcu koji ipak mora znati gdje su njihove, više manje običnom oku skrivene (pa bile i brojne), lokacije.
Ono kaj se vidi je da mainstream koncerti više manje ne zaobilaze Zagreb, pa makar i u ljetnoj formi festivalskog valjanja po jarunskim travuljagama ili rijetkim hodočastom na Maksimir
I da poslije ponoći ima mladih sa flašama po cesti.
Iako me to uvijek podsjeti na Prag moje mladosti, kad smo tek godinu prije Novog praškog proljeća, u 23 sata bili ispraćeni iz jedinog i smiješno socijalistički osmišljenog diskača na Vaclavskim namestima i pitali se kud sad. Neki su uspjeli iskopati diplomatski kafić na vrhu nekog nebodera, a ja i kolega Igor odlučili pratiti dva uočena pankera na cesti. I tako idemo mi za njima, oni sigurno znaju gdje ima neki klub i onako nakinđureni, tamo i idu. Šetamo se duboko u noć, a iza nas promiču Prag 2, 3, 4, 5... ulice sve opskurnije i socijalističkijeg izgleda. Nevermind. Sa'će iza ugla Kennedysi...Pankeri stali ispred nekog ulaza. A-ha! I pričaju, pričaju, a mi kao pripadnici sovjetske tajne službe, žudno gledamo iz mraka preko puta. I onda se pozdrave. Jedan ode, a drugi uđe u haustor, spustivši prije toga kosu nazad u "normalniji položaj". I nakon minutu upali svjetlo na prvom katu, zijevne par puta i obuče pidžamu. Čovjek došao kući, a mi nismo ni znali gdje smo. Ludi provod.
Hoćete lepo vreme...
KAŽU svi, a ja stvarno ne bih znao točno, da u tem Begešu noću navodno ima i "ptičjeg mleka". Uostalom, proglasili ga europskom prijestolnicom zabave, a pomodni zagrepčančići unajmljuju kombije pa za vikend troše mukom stečene dinare.
Uz splavove sam prošetao jenput, a noću samo kroz ulice, cuga pa do hotela. No i to što sam vidio nadmašuje napučenost noćnim življem oba sjeverna grada. Nije loš njihov izraz "žurka" za naš "moving", užurbanost i šušur svako pred večer rastu, umjesto da kao u poštenim EU-spavaonicama, padaju
Koliko su mi rekli i koliko škicnuh, bit Beograda nije šablonski odlazak u svjetonazorom oivičenu lokaciju, već se spontanost dešava i može buknuti na licu mjesta i bilo gdje. Pa se može s ceste i bez velikog traganja ili unaprijed izabranih žanrovskih susretališta, jednostavno ušetati u neko od tih eklektičnih (i u svojoj biti, originalnih) restorana, krčmi, splavova, klubova, kafića, što li. U smislu da je žanr manje bitan, a atmosfera ključna stvar.
Mašte Srbima ne manjka u svakom slučaju. Netko mi je prepričavao doživljaj kad su na jednoj beogradskoj svadbi u ključnom trenutku kad posebno naručena romska kapela ima svoj set, više nisu znali kako od dragosti tražiti da izvedu nešto posebno, pa ih posjeli na granu drveta u dvorištu. Cigani tako gude na grani, kum pili tu istu granu na kojoj sjede, a mladoženja ih futra novčanicama.
Neprocjenjivo.
Kunst historija
E sad, koliko drže gradovi do svojih vizura. Ljubljanu je davno, jer se u gabaritima tog grada to i može, jednostavno na prijelazu stoljeća dodatno izdizajnirao ing. Jože Plečnik.
Na postojeće stanje je dodao razne kolonade, ograde, stupove, piramide, crkvama okrenuo ulaze s istočnog na zapadni, napravio genijalnu i uspjelu operaciju na srcu grada s Tromostovjem i još htio povrh i umjesto Ljubljanskog Grada napraviti novi suludi sveslovenski avangardni parlament.
Gdje god stupiš nogom u centru, Jože je nekaj isprčkao i inače, srednjovjekovno i barokno prilično uščuvan izgled grada jednostavno dodatno oposebnio. Osim ljupkog srednjovjekovlja, Ljubljana tako odiše i svježinom moderne (Nebotičnik u centru), a koju su, izoliravši npr. Plečnika kao nazadnog reakcionara, malčice Tovariši svojim intervencijama posivili. Ništ strašno, dapače, prihvaćeni parlament je socijalistički visoki stil. Uostalom, nema baš puno parlamenata s hrpom golih žena na pročelju (ne vide se iz daljine..)
Zagreb je pak na prijelazu 19/20. stoljeće buknuo i pretvorio se iz provincijskog ružnog pačeta u pravu ljepoticu. Nisu to bile intervencije na postojeće, jer postojećeg nije ni bilo, a Gornji Grad je ionako nakon požara i potresa već tada bio miš maš s jako malo srednjovjekovnih ostataka. Ali što su Lenuzi, Fernkorn i tadašnja gradska uprava napravili, to majka nažalost više ne rađa.
Cijeli Donji grad oivičen francuski uređenim parkovljem (nasuprot ingliš stilu Maksimira), odlično odabranim Kazalištem (hvala bogu da nisu imali novca za otkup zemljišta i nagurali ga na Ilicu kod Trga kao što su planirali) i svim gabaritima tada modernog grada, falilo je još samo par toucheva.
I onda, po hrvatskom običaju - ništa. Došla je nova generacija i počela rajtati ono što je jedna jedina fakat vrijedna generacija započela, cijelu pretvorbu od provincijskog središta u velegrad. Novi glavni trg trebao je biti iza današnjeg Mimare, gdje i danas na lešnatoj zemlji trčkaraju srednjoškolci i ne dešava se ništa pametno. Cijeli centar i život grada trebali su biti pomaknuti dalje do Trga francuske revolucije, koji je i danas zapravo golema, ali besadržajna pseća pišaona. Pa onda u koncentričnim krugovima širenje.
Nitko nije ništa poduzeo u tom zamišljenom nastavku, samo su preskočili par km i preko Save na požnjevenoj trstici sazidali Novi ZG. Čak je i od Lenuzzija nedovršen, Svačićev trg ostao tako poluzavršen, s onom dodanom fontanom u koju piša bakreni dječak.
No dobro, nismo sve prorajtali, pa ZG ima tu neku svoju specifičnu razglednicu Donjeg grada, kad je već Gornji Grad i sve nacionalne i ine institucije na njemu ostao tek mrtva priroda. Na koje se zapravo nitko nema više razloga, osim sabornika, popeti. Makar i marno počeli isti uređivati, sklanjati aute i na papiru reanimirati Gradec Grad
Dok Pražani lopovi naplaćuju na svom Hradu maltene zrak koji udišeš, pa tako i doslovce ulaz u onu sirotinjsku obrtničku Zlatnu Ulicu, ništa spektakularniju od Tkalčićeve.
Doduše, u poslovično iza-leđa-jamratorskom zagrebačkom stilu, primjetna je građevinska osjetljivost zagrepčana na sve te sporadične i poluuspješne pothvate od megalomanskih ili stambenih zgrada usred ničega, iako se pomalo tone u apatiju.
Pa me i na ovom blogu popljuvalo da što se pobogu nerviram kad mi ulica za odvoza krupnog otpada ovako izgleda, pa "nek si ljudi malo čeprkaju po otpadu, što...."
Mislim, svašta si dozvoljavamo, pa zakaj ne i to? Zagreb je daleko šišnuo i LJ i BG po našaranosti fasada svim mogućim grafitima, črkama bez vidljivog značenja i fonta i fakat me to počinje ali baš nervirati:
Za izdvojiti kao pozitivnu stvar je (malo doduše primjećena) ideja izgradnja tzv. "City-a", četvrti s poslovnim zgradama oko nekdašnjih guštika na Radničkoj i Zavrtnici. Navodno će ostaviti usred tog novog poretka fosile poput stare Uljare , spomenika kulture ravnog Paromlinu, koja je meni kao klincu bila granični kamen poznate civilizacije. Uz starog bricu u trošnoj zgradi na Zavrtnici, koji nije šišao "po željama" neko "kak se šika" i nisi mu se mogao miješati u posao i spokoj zagrebačke periferije.
Prestonica je izdizajnirana na sličnom prijelazu stoljeća, pogotovo nakon što se Kraljevina proširila na sve južnoslavenske podanike. Otud i dvostruko širi bulevari i beskonačne ulice koje se koncentrično kao krakovi šire prema periferiji, s tim da taj sjaj blijedi kako se njima putuje sve dalje od žarišta negdje kod Terazija. BG jednostavno ima veličinu, a ima i eklektičnost stilova koju sjeverni susjedi nemaju. Ima i najnevjerojatniji urbani kaos na svojim ulazima, ali to je sve valjda i cijena. Svog povijesnog taloga koji mu se dešavao.
"Starinski" BG ljupkosti Skadarlije, konaka Kneginje Ljubice, skromnosti i duhovnosti Saborne crkve, ima i svog Mr. Hydea. Taman na rubu centra grada, u četvrti Vračar koja je stilski neobična mješavina starog i šarmantno zapuštenog, te nečeg novog što već miriši i izgleda kao zagrebačka Kustošija, uzdiže se nevjerojatna megalomanska građevina Hrama Svetog Save. Kontrapunkta svoj kršćanskoj skromnosti drugih crkava, oko kojeg su mramorne ploče već počele pucati i mrviti se, a unutrašnjost je cca 1/3 uređena. Jer to čudo se još od 1985 ne da privesti kraju, a i kako bi se, jer bi taj pothvat bio težak i bogatijim narodima i građanima od Srba i Beograđana. Obzirom da graditelji pucaju na raskoš i čipkasti bizantski stil, dvojim da će ga u tako postavljenim standardima dovršiti prije Apokalipse. Ali bit će bar svečano sređen za Drugi Dolazak.
Doduše, svakom gradu, a Zagrebu i Beogradu rekao bih najviše, fale nekad postojeća, a danas zaboravljena društva poput
ili barem neka malo odlučnija kandžija obveze održavanja ono malo povijesnih ostataka svih i svakoga, da ne bi izgledali, doduše ovako na fotkama šarmantno, ali ipak malo previše poput zapuštenog muškarca s dvotjednom bradom:
Ugostiteljstvo
O hotelima neću, ako želite proći jeftino a upoznati svijet Alana Forda, u svakom slučaju odaberite jeftini beogradski hotel - jednostavno zabavno i s tisuću nevjerojatnih detalja, poput telefona smještenog uz WC školjku... Već sam i pisao o tome, a iskustva se samo gomilaju.
U posluživanju ića i pića pak, pobjednik je izvjestan i opet je na krajnjem istoku ove balade.
U Ljubljani sve korektno, od konobara do broja restača, pa i tradicionalnih, gdje se i omni presenta Japanci, ako će i zaobići jako dobar sushi u Wolfovoj, onda utapaju u bujtoj repi i pečenicama
U Zagrebu koji oduvijek pati od nedostatka prehrambenog identiteta polako ide na bolje, a zamjetno je da se sad već ipak može pojesti i nešto lokalno i maštovitije i "svjetskije", a da nije uvijek ista hebena purica s mlincima i "zagrebački"/"bečki" pohanac. Makar to bila i dalmatinska hrana u maštovitim konobama, a ne samo u socijalističkim ribljim restoranima. Naravno, kad je bal, onda je zagrepčanima bal, tako da su zagrepčani u par godina (za)okrenuli s nemogućim snobovsko-ekskluzivnim restačima, sad su i novinski bonkulovići tipa Bakalović počeli otvarati svoje oaze...
No, konobari svih fela u Zagrebu će uvijek i bez pardona dati do znanja da su samo slučajno na tom poslu, kako bi financirali studij šumarstva ili u čekanju dobitka na kladionici. I da im zapravo idemo na ganglije s tim svojim zahtjevima.
U Beogradu konobar uzima svoj posao toliko ozbiljno da će preuzeti vaš naglasak, donijet će "šaum šnitu" umjesto šampite, gost je kralj i car, uvijek u pravu i najgora je noćna mora ako ne pojede što je doneseno, jer onda slijedi obeščašćenje koje beogradski konobar može riješiti samo seppuku-om. Ugostiteljski objekti tamo su zadnje utočište hedonizma od svih društvenih nevolja i društveni ritual u kojem se bilo tko može i mora osjećati posebno. A svim gratinisanim janjećim sarmicama i specifičnoj kuhinji unatoč, najfascinantniji dio ponude su upravo poslužitelji. Koji će i toplu maramicu za obrisati ruke tako zaviti i ozbiljno servirati na tanjuru da će usta sama krenuti jesti je.
Bicikli i promet
Moja sitna opsesija. Kako idete prema istoku, broj pedala po čovjeku se smanjuje. U Ljubljani, makar i ne bila širinom i (ne)ravninom najprilagođenija biciklu, salijeću sa svih strana, šibaju po stazama koje su kao krvotok premrežile prometnice, s obaveznim kacigama i opremom, ko vojska. Nameću se kao ozbiljno alternativno javno prijevozno sredstvo.
U Zagrebu smo na li-la. Nešto se napravilo, rubnici prilagodili, nije da nema biciklista, iako biciklističke staze uglavnom ostaju pješacima i dalje enigma, pa izazivaju čuđenje do razine ekscesa ako im pozvonite. A automobilima i dostavnim vozilima kao privremeni parking za upalit "sva četiri" i nešto obaviti u dućanu.
U pomodarskom Zagrebu pedaliranje još jednostavno nije ušlo u modu, a oni koji bicikle imaju - kupuju namah najskuplje i najšminkerskije. Za jedanput godišnje slavodobitno se dokotrljat na vrh Sljemena.
Ako se jednom razglasi (što je u ZG najbitnija stvar), onda će i Snježa Mehun sjest na bicikl, samo da bude viđena na Špici. Dobro, sumnjam....
U Beogradu majke mi, nisam vidio niti jednog biciklista. Samo jednu reklamu (bez privezišta za bar jedan bic) za taj način prijevoza, utopljenu u moru parkiranih automobila
Vjerujem da ih ima i mora biti, ali auti tamo "slave tajni pir". Onako radikaliziraniji zagrebački stil života - s autom svuda. Makar i čekali u višesatnoj koloni. U Ljubljani se isplati ići javnim prijevozom jer si taj čas na željenoj točki, u Beogradu moraš biti lud sjesti u jedan od buseva i militi metar na sat, preznojavajući se s ostalim supatnicima, dok vaš bus ili tramvaj pokušavaju voditi izgubljenu bitku sa autima, u epskim prometnim čepovima garniranim trubljenjem bez konca. I da, pravilo je lanca probijanca preživljavanje, auti sijeku po tri trake i nesmiljeno se bore za lebensraum. Trubi se onima koji oklijevaju ili žele po propisu, ne onima koji krše propise. Uglavnom, koliko god osjećaj širine ulica u Beogradu nadmašivao sjeverne susjede, putovanje traje samo onih par desetaka čistih metara do novog semafora. I opet gmizanje...
Kaj se mene tiče, "pobjednika" nema. Biram naravno, vlastiti rodni grad iz subjektivnih razloga. Idealni spoj bi doduše bio ljubljanska sređenost, zagrebačka taman veličina i šarmantni(?) snobizam i beogradski hedonizam. Jedino što, da živimo u idealnim gradovima, ne bi nikud putovali...
|
