|
Često me oplahnu valovi prijateljskih savjeta, upozoravajućih mailova o zastrašujućim učincima E-ova, cocacole, mlijeka(!), preporukama za dijete prema čijoj je drastičnosti SS-ovska kuhinja u Auschwitzu svadbeni dan u Okrugljaku, a evo baš jučer i jedan pametni i knjiški čovjek kojeg znam udario u onaj (neću im reklamirati imenom) režim prehrane u kojem ujutro i navečer gutaš proizvođačevu zelenu kašu nepoznatog porijekla, ostatak povrće i umjereno ostalo - pa tako do kraja života.
Svi se strašno kunu u "domaću hranu" i dovoljno im je da je nešto napravljeno kod nekog (bio on amater kobasičar ili ne) doma, pa da odmah poprimi iscjeljujuća svojstva. Koliko puta čuh kako je ta neutaživa žudnja za "domaćim" završila u nepatvorenom iskustvu salmonela party-a....
Mnogi se odjednom panično groze i "genetski modificirane hrane" iako su i sami u biologiji u osnovnoj školi morali učiti zacjepljivanje voćaka i bilja koje čovjek radi već tisućljećima, te učili vrste i pasmine domaćih životinja koje priroda takvima sigurno zamislila nije.
No, u slučaju zdrave hrane radi se već o posebnoj vrsti religije, a svaka takva religija sa sobom nosi i paranoju i svojevrsno sljepilo i taj neodoljivi osjećaj više vrijednosti nad ostalim pukom....
Ljekovitost, samo takva
Stiglo mi je i ravno osam mailova u kojima su kao lijek za sve (doslovce sve, uključujući i tumore) očinski upozoravali da krenem žlempati vodu. I to od jutra koje mora početi sa 6 čaša vodurine na tašte, a onda žlempaš dalje i doziraš ovisno koja je bolest. Voda je prisutna u čovjekovoj evoluciji od prvobitnog genetskog lonca, ali eto trebalo je tek donedavno da neki od elitnih pripadnika ljudskog roda zbroji dva i dva i presudi kako trebamo zanemariti modernu onkologiju i internu medicinu i jednostavno gutati vodu dok nam ne počne izlaziti na sve otvore. Čitah baš nedavno kako se britanka koja je bila na nekoj vodenoj dijeti doslovce jadna, raspukla i umrla pred televizorom, s otvorenom drugom dvolitricom u ruci.
I općenito ta voda. Od obične podzemne vode jednake onoj u pipi svakog stana počeli su raditi "brandove", slikati gorske vrhunce, vrhunske sportaše u slow motionu, pridavati im nadnaravna svojstva. Čak su i Beyonce na nekoj košarkaškoj tekmi snimili s bocom Jane u rucis medijskim hrustanjem kako smo i Amerima uvalili brend. Istom onom vodicom iz izvora u dnu kotline okružene vikendicama iz kojih se kroz majčicu zemljicu dnevno slijeva vikendaška pišaća. Pa posredno time i neka pišalinska molekula jaskanskog vikendaša Žaca s Remize, barem njemu na ponos ako nikom drugom, eto završi i na Beyonce-inoj usnici.
I E-ovi. "To ti je sve puno E-ova" najčešće čujem za svaku upakiranu hranu. Iako i sami popisi E-ova koji sumanuto kolaju radnim organizacijama i frendovskim forvardaljkama kažu da ima ovih i onih E-ova. Najsigurnije se ipak rješiti svih E-ova. Pa onda valjda i hrane u konačnici. Nisam siguran da je ideja iza E-klasifikacije svega u hrani bila banaliziranje da je samo slovo E đavolji izaslanik.
Jer "sve ti je to genetski modificirano".
Taj strah od genetske modifikacije mi je presmiješan kad znamo svi da se ona dešava od praskozorja čovječanstva, čim smo od dranja živog bizona prešli na uzgoj hrane. I da ljudskog roda odavno ne bi bilo, da nemamo već više stoljeća i tisućljeća križane i modificirane sorte AMA BAŠ SVE HRANE koju jedemo, osim valjda šumskih bobica. Priroda sama nije uzgojila niti križala da bi dobila gloucester jabuke ni yorkshirske svinje, mi smo. A da smo ostali na prvobitnom žitu, oni preživjeli izgledali bi kao anoreksična manekenka na Tjednu mode.
To uglavnom čujem od ljudi koji se groze i najčišće i najsavršenije energije koju je čovječanstvo smislilo-nuklearne, a apsolutno im ne smeta gusti dim današnjih termoelektranskih gutača ugljenih derivata. No to je ipak malo druga tema...
Problem E-ova, cinkanja i deklariranja sastojaka proizvoda nekada je socijalistička država rješavala jednom te istom enigmatičnom sintagmom koja se pojavljivala na svim proizvodima, kratko i jasno: "suva tvar 70 %" . Zamišljao sam kako negdje duboko u Šumadiji postoji ogromna tvornica suve tvari, tog temelja za svu tadašnju upakiranu hranu, u koju melju što stignu, od plastike, ugljikohidrata, proteina i cementa. Hrana budućnosti.
Opsesija je to postala, jer svaki građanin amater odjednom ZNA što je po naša krhka tijela pogubno a što nije.
A onda otkriju da je zapravo pizza zdrava zbog riboflavina u paradajz sosu, da je svinjska i životinjska mast ipak superiornija od biljne, dapače da je zagrijano maslinovo ulje kancerogeno. I svi vjernici krenu s novim, prilagođenim mantrama. A onda će opet otkriti nešto novo, da je grana jabuke zdravija od same jabuke, da je tudum blagotvorniji od chateau lafitea (Nasljednik je to davno skužio pa evo ispod već radi na uzgoju istog)
ili da je najbolje za prostatu piti užareno motorno ulje, a da hemoroide baš, pokazalo se, dobro blaži masaža mladim kaktusima. Sad je nova moda da je mlijeko štetno, stvara sluz i trune te se taloži u organizmu. Samo koju godinu nakon cjelosvjetske kampanje "Got milk" gdje su se svi celebrityi slikali s brkovima od mljekeca oko ustiju.
Dapače, prije nekog vremena objavili su i istraživanja da ultimum poimanja zdravlja novog doba, pijenje vitamina, jednostavno i nema neki posebno pozitivni učinak...dapače. Problem je i kad imaš malo dijete, a često zna oboliti, kašljati, pa slušaš savjete drugih i vračaš jer za dijete bi sve dao. Nikad to, osim kod jedinih relevantnih, pedijatara, nije jednostavno rješenje, tipa "mali je, napao ga virus". Uvijek je to i dodatno "čuj, slab mu je imunitet, jeste li probali matičnu mliječ, islandski lišaj, vrijesak, kadulju, vitaminske bombe, izvlačit šmrklje pumpicom koja se natakari na usisavač, sirup od sljeza oralno, ušmrkano, intravenozno, analno, čuda... I nakon toga opet natrag gdje si i počeo, s prehlađenim djetetom....
Ipak, baš zahvaljujući stalno novoj propulzivnosti bapskih priča i novih izmišljaja, industrija snova jača od hollywoodske skriva se u magičnim prodavaonicama zdrave hrane i ljekovitih pripravaka. Amaterska nutricionistika i amaterska medicina dosegle su svoj vrhunac. Vračevi su definitvno u modi, s Vidovitim Milanom kao duhovnim izričajem te vjere sastavljene od tinktura božićne visibabe, mandragore, vrbovice, smirte, anisa, čuvarkuće i divizme.
"To ti je domaće"
Prvo da i pohvalim taj kult "domaćeg". Jer najpametnijim, stoga što su bili i najprirodniji, smatram naše stare, koji jednostavno nisu u većini imali za meso i sva čuda bazirana na suvoj tvari i rafiniranim šećerima. Ako pogledate prosječni srednjovjekovni kontinentalni stol siromaha, radi se zapravo o najizbalansiranijoj prehrani mogućoj: u ovoj kmečkoj pojedini koju serviraju u Ljubljani (naravno, u tri put većem Zagrebu nema šanse), ima i kisele repe i heljde, graha, zelja i kukuruznog brašna. S modernim dodatkom mesa :)
Ne da imam nešto protiv mesa (opet slovenski specijalitet, zaseka od mljevenog špeka je ultimum svakog mesnog afficionadosa..). Dapače, to kako su jedina dva dana kada za redom nisam imao žgaravicu bila na nedavnom službenom putu u Beogradu, svim tamošnjim gratinisanim jagnjećim sarmicama i špikovanim ribićima (ili baš zbog njih) unatoč, zaslužuje poseban upis, kao i navedeni grad (gdje se i na ulici jede bogovski)...
No da budem iskren, i s mesinom se može pretjerati... naše selo je s civilizacijskim razvojem zapravo i postalo bolesno, otkako prasci i gujde više nisu luksuz. Mislim da upravo to povijesno sjećanje i u biti PTSP od repe i heljde (nije uzalud Goran Bregović porijeklom od Križevaca u jednoj pjesmi napisao "depresija, od graha i kupusa") tjera naše seljake da danas još i više kolju, dime, peku i cvru te jadne životinje. A onda kad odapne u 43-oj, svi se čude: "pa kak je hmrl, bil je tak jak čovjek i črlen vu licu".
Što dovodi do spomenutog kulta "domaćeg". Svaki amater kućni mesar i vikend koljač suši sve te silne iznutrice i kobasice i onda na domjenku maltretiraju "morate probati, to vam je domaće". Napravljeno je kod nečije kuće, da - i?
Da li od strane izučenog, cijenjenog i stručnog mesara ili možda ipak od Branka iz računovodstva koji je svinjsku polovicu dofurao na treći kat nebodera u gepeku stojadina i onda cijelo popodne turao random komade mesa i papra u neko polupuknuto životinjsko crijevce, pa onda to sve sušio kod Zdenke iz kadrovske u ciglenoj "sušionici" na vikendici u Bistri?
Sve zaliveno destilatom iz nečijeg podruma koji su iscijedili kroz hrđavu cijev i nazvali rakijom. "Prava domaća, moraš moraš". Za prste polizat.
"Domaći sir gospa, pravi domaći dobiven od domaće krave, natopljen domaćim stajskim gnojem i s najboljim domaćim bakterijama botulizma. 30 kuna pol kile, milostiva. DomaČe košta."
Jer, nije to od bilo kakve krave, to je od naše Šarulje iz Štakorovca (koja, kao i industrijska krava, također svjetlo dana nije vidjela, privezana čeličnim lancem u zadrekanoj štalici, ali hej - pa to je Šarulja!). Plus, Buhuhuu, zločesta EU bu tražila kumice koje ponosno izlažu svoj sir i vrhnje kolovoškom suncu na Dolcu da jednog imaju higijenske i sanitarne uvjete i certifikate, nonsens, sramota!
Ima jedan šmirant južnjačkog naglaska na Dolcu koji glasno viče, svima nešto dobaci u prolazu i jedini ima neuredno razbacanu raštiku, bosiljak, pomidore po štandu i ne važe već trpa u vrećice da imaš dojam kako si, uz to što si nabavio domaće (vjerojatno tek sa Zelene tržnice na Žitnjaku kao i 99 % povrća na Dolcu i u svakoj Dioni iza ugla), još i nešto besplatno ušićario jer si eto, baš ti najsimpatičniji kupac danas. Iako si popušio brat bratu pol kile brokule dok ju je on prekrivao gužvohvatom neke travuljage. Ali je BAŠ zbog svega navedenog jedino kod njega kilometarski red.
Zdrava hrana je danas isključivo public relations i tip to odrađuje vrhunski.
Svi sanjamo netaknuta polja (kao ova na slici mjesta na kojem sam provodio romantična ljeta u djetinjstvu), male kućice i živopisne seljake, a to nam na svakoj drugoj sličici na omotu industrijske hrane, i one "zdrave" i nezdrave, prodaju...
"Meni kum od svekra radi u Gavriloviću!"
Kad smo već kod bad PR-a, njega stalno fasuju jedni te isti proizvođači hrane, ni krivi ni dužni, čak i oni koji rade tehnološki najsavršeniji i najkvalitetniji oblik pjenaste mesne kobasice, omrženu i voljenu u isti čas, hrenovku. No dobila je ona i konkurenciju.
Čitao sam mail od Najbližeg Ugara gdje nepoznati autor tvrdi ono u biti isto sranje što obično čujete za hrenovke i paštete tipa "meni je susjed rekao kako frendovog kuma jetrvinog strica zaove stričević radi u XY mesnoj industriji i da se paštete rade od samljevenih papaka, fetusa, govana, repova i automobilskih guma".
Ovog puta se radilo o forvardaljki kako je nečiji frend od kuma bio u službenom posjetu mljekarske firme EU i kako su im tamo valjda priznali (?) da se u Europi sir više uopće ne radi od mlijeka(!) i da je Poljsko mlijeko zaraženo od Černobila i da se ne smije Meggle piti jer je radioaktivno". Naravno, ne samo da niš od tog nebuloznog zračenja, nego i navedene tvrtke imaju svoja posebna poduzeća u Hrvatskoj i rade mlijeko od fucking hrvatskih krava i kooperanata. Ali to je predosadno objašnjenje. Uvijek bolje zvuči jamesbondovska teorija zavjere.
Osobno sam, a to ne izmišljam, radio kao student u Pivovari, više godina, u najosjetljivijem djelu, vrenju sa velikim bazenima. I naravno prije toga čuo kako utopljenici štakori kilaši plutaju u tek skuhanom sladu, a radnici pivovare ih samo raskuhaju i šibaju dalje u tankove. I hrpu sličnih nebuloza, jednako kao za mesne industrije. I ostao konsterniran čistoćom i ozbiljnošću posla tamo. Jer lakše je ljude zamišljati kao pakosne neradnike koji pišaju u veliki lonac, nego kao normalne ljude koji rade svoj posao. I koji jebemu imaju svakodnevne sanitarne i druge inspekcije, upravo zato što se bave proizvodnjom hrane.
Ali ne, oni nama žele zlo, prije svega.
Ja sam, da se razumijemo, oficijelno odustao od svih tih silnih savjeta kako i što unositi u sebe, a što to sve, kako moda dođe pa ode, izbjegavati. A koji su svi listom natopljeni strahom i samim tim nekako odbojni. Najbolji savjet ever već odavno stoji u Novom Zavjetu „Jedite sve što se prodaje na tržnici, ništa ne ispitujući radi savjesti.“ (1.Kor.10,25).
I'm in.
|
