|
Humor je esencija bez koje ne mogu zamisliti život i na sreću, tu životnu potrebu bar donekle upražnjavam uživo s prijateljima. Humora nikad dosta; što više melje život - veća je potreba. Tolika, da više nisam siguran jesam li o ovome čak i već pisao na blogu...
Shodna toj je i ona potrijeba da te netko zabavlja, a ti pasivno uživaš.
Ležeći nemoćan na krevetu nekoliko dana prebirao sam po bogatstvu hrvatskih televizija i shvatio da, iako ću uvijek braniti bilo kakav humor ispred kvaziozbiljnih tobožesocijalnoangažiranih dramuljaka, u Hrvatskoj imamo ozbiljan problem sa istim. Kada ga pokušavamo institucionalizirati i organizirati za javno prikazivanje, naravno - jer toliko neduhoviti općenito ipak nismo. Doduše, ima odnedavno nešto što je u mojem gripom i nesanicom pomućenom umu izgledalo kao svjetla točkica u duboko noćnom terminu HTV 2. Piro, Gobac, Drele, Balog i gosti, uz pristojnu voditeljsku palicu D. Ilinčića, naime u freestyle formatu komentiraju tjedne događaje. Za ilustraciju, Piro je npr. u emisiji popio napitak od šumeće tablete koncentriranog prdeca, kao hrvatskog rješenja za plinske probleme s Rusijom. Ajde, držim fige i za sada palac gore. Jedino ubuduće izbacite nesnosno trematorskog i s Marsa palog Dragu Plečka....
Sličan problem doduše imaju i većina naroda. Dobro, i osobni afinitet tu ima ulogu, pa i na čudne načine što je to nekome "smiješno", koje poštujem. I anti-afinitete. Recimo, iako bi se većina jednoglasno složila da su češke komedije genijalne, mojoj supružnici rijetko izmamljuju smješak na licu. Kad smo gledali Menzelove "Strogo kontrolirane vlakove" a nakon toga "Striženo-košeno" , već iznerviran njezinim kamenim licem, pitao sam je zašto se pobogu ne smije. A ona mi lakonski odgovori: "pa to sam gledala cijelo djetinjstvo, kaotični odlasci na vikendicu na selu, siromaški život, djeda koji je bio željezničar i pio, meni je to tužno".
No na stranu sad takva njurganja - mi imamo i svoje specifične domaće konje u općenito otužnoj trci za javno dostupnim humorom.
Naime, dođe mi da se smijem jedino na sadržaje koji mi se na materinjem jeziku nude da se nasmijem. Neki dan je bila 101 repriza "Tko pjeva zlo ne misli"-ja, filma koji je više sitno ismijavanje zagrebačke malograđanštine nego urnebesna komedija, ali koji u pustinji našeg uškopljenog humora na svojim nejakim plećima obiteljsko-društvene satirice već desetljećima nosi teret ultimativne komedije svih hrvatskih komedija.
Dokle?
O kazalištima, posebno kazalištu "Komedija", "Kerempuh" ili kojem sličnom (uz pokoju iznimnu kap u moru teatra Exit ili Kvrgić/Vukmirica/Matula solo bitki protiv vjetrenjača), neću trošiti ni sekundu vremena više od već beskrajno utrošenih sati bezuspješnog pokušavanja da u istim institucijama barem iskezim usta u osmijeh.
O stand up-u, uz gorespomenute iznimke također radije ne bih. Koliko mislim da je Pervan nadaren, toliko istog i ex-partnera mu Zuhrića, pere površnost, lijenost i samodopadnost. Pa zaboravlja da SVI najveći stand up komičari, od kojih je podosta nevjerojatno dobrih Amera zapravo NE IMPROVIZIRAJU, nego ljudi naporno rade i PIŠU što će tek na pozornici prikazati kao tobože improvizatorsku konverzaciju. Humor je težak rad, dečki, a vi NISTE Supermeni.
Za onu nakupinu isforsiranih grčevitih osobnosti iz Sve 5, vrijede zapravo isti kanoni kao i za domaći film/TV humor. Pa nam tako ostaje
Filmski/TV smijeh
Što je smiješno Hrvatima i inim građanima ove napaćene zemlje? Tj. što različiti televizijski i filmski pregaoci MISLE da je nama smiješno?
Nema smješnijeg nego kad se muškarac obuče u ženu
Muškarac - a žena?! Kakva dosjetka Monty Pythona iz 60-ih! Gle, gle, govori visokim glasom, a vide mu se neobrijane dlake i ima dva jastuka umjesto sisa, koji vire iz demode haljine. I inače, perike ili jedna tenisica a druga cipela ili peraja na glumcu nemaju pandana. Presmiješno! I još se nevješto našminkao, kako ljupko i kako tek duhovito. O čemu priča? Nije važno, pa kaj ne vidiš da je preobučen u ženu!
Bosanci su smiješni
Lik koji glumi Bosanca ne mora zapravo imati dobar tekst niti kreativan govor tijela. Mora tek, ako i nije pravi Bosanac, promrljati bilo kakvu idiotariju na nedefiniranom kvazisarajevsko-dobojsko-banajalučko-mostarskom naglasku uz povremeni "ba" i pregršt mekih Đ, Ć i Š-ova i eto humora. Oni su smiješni sami po sebi, unatoč činjenici da je par stotina tisuća ljudi tamo vrlo nedavno glavom platilo sklonost BiH naroda prema šali i pošalici.
Dijalekt i ina govorna iskrivljavanja
Uz preljupke Bosance, svaki govornik na dijalektu čudom odmah dobiva na smiješnosti, bio on Drele, Arijana Čulina ili Zuhra sa kvaziengleskim nekoga tko po najbanalnijoj logici NIJE mogao u engleskom okruženju naučiti govoriti govoriti engleski s balkanskim naglaskom, nego jedino OBRATNO ali tko te pita. Neka cvjeta tisuće dijalekata, a nad svakim od njih će umornom građaninu zatitrati usnica, čim ga čuje. To što na dijalektu baljezgaju gluposti, tim bolje - jer glupost je još smješnija! Što dovodi do slijedećeg nezaobilaznog sastojka hrvatskog humora.
Retardirani ljudi i ljudi s manama su smiješni
I još k tome ako imaju strabizam, gdje im je kraj.... Još je davno pjesnik rekao "kako je lepo biti glup", a naše RTL/Nova/HRT/OTV-ovske tvornice smijeha obilno koriste tu mudru izreku, e ne bi li nam uljepšali večeri. Izrugivanje je u redu, legalno sredstvo komedije, ali nije neka fora i gorespomenutih. Otjelovljenih kroz Čubija, Normalnofobije, Kečkeš/Dangubićke te većinu likova u sitcomima koji se prave bedaci, mucaju, krevelje, ne razumiju niti najbanalnije činjenice, posjeduju kliničke crte šizofreničara ili boluju od opsesivno-kompulzivnih poremećaja. Doduše, dobro da se hrvatska kućanstva nisu počela urušavati od vibracija silnog smijeha koji izazivaju svi ti osebujni likovi, ali njima zapravo treba medicinska stručna pomoć. Neki je, poput Šovagovićevog lika psihički i tjelesno uskraćenog pacijenta i primaju iz epizode u epizodu jedne serije, no za sada ne pomaže.
Psovke su zakon
Kada si skroz maleno dijete, a izleti ti psovka, svi se u balkanskom društvu grohotom i sa paternalističkim odobravanjem nasmiju, uz "vid' ga, vražićka". Čim malo porasteš, odmah te upozore da je psovanje zapravo najgora stvar na svijetu i ta životna ambivalencija ostane dugo - dok ne postaneš glumac u hrvatskoj komediji. Povratak u mladost! Čim opsuješ, kazalište se uskomeša od smijeha, a od TV gledatelja se očekuje da se izvale van iz naslonjača. Nema tog scenarija koji može kompenzirati humoristički potencijal sočnog spominjanja spolnih obilježja.
Imitatori su tak herzig
Negdje, u nekoj zemlji tko zna gdje...., možda da. U ovoj, kao i njenoj prethodnici (gdje je stolovala izvjesna Biljana Ristić koja je praktično znala jednu jedinu imitaciju i to fudbalskog selektora Miljana Miljanića), postoje tek dvije imitacije. Tuđman i Josipa Lisac. Onaj feminizirani Boris Kosmač iz Rijeke nosi titulu "najpoznatiji hrvatski imitator" i jedino što zapravo zna je uvijek ista Josipa Lisac, a to je već odrađeno od strane svakog osnovnoškolca iz Požarevca i Rume u onom glazbenom kvizu Minje Subote još u mom djetinjstvu prije više desetljeća.
Svatko zapravo misli da zna imitirati Tuđmana i Josipu, pa tako i onaj što je imao mjesec dana TV slave te je svagdje i svuda jedno vrijeme imitirao Tuđmana, nategnuto dodavši kasnije Mesića (koji ne znam iz kojeg to točnog razloga, sam po sebi slovi za kozera i humoristu, a stvarno iskreno se ne sjećam niti jedne njegove podnošljive "šale"; doduše, nisam penzioner kojima je to očito namijenjeno).
Recept je inače jednostavan - za Tukija: zakriviti usta ulijevo/udesno i šištati kroz ista; za Josipu - govoriti kroz nos. To je više manje sav domaći civilizacijski doseg jedne istinski plemenite i meni omiljene vještine, kao što inače imitacija jest.
I dajte više nekog drugog, svi privatni i javni imitatori.
Oni koji znaju viceve
Zašto bi scenarist sjeo za stol i zasukao rukave, te smislio situacijsku komediju, zakomplicirao međuodnose likova i bacao iz prikrajka oštre satiričke društvene i socijalne strelice? Barem mi materijala imamo. Ono što bi davno već na atome rastavili kreativni scenaristi, poput Hrvati-Srbi situacija, što bi nam i pomoglo u katarzi od nedavnih ratova, ostaje duboko zakopano pod lavinom loših šala.
Radije se igra na prvu loptu, prepričaj stari bradati vic i uhljebi na TV par ljudskih metli iz gradskog kazališta, ili alko-vic rutinera naslonjenog na šank a-la Edo Vujić - ili još bolje, kvaziglumca-amatera robota poput Pište ex-Srebrna Krila, da "odglume" taj vic.
Vic je obično u stvarnom životu ubojica konverzacije. Ako ona šteka u nekom društvu, te se krene s prepričavanjem bradatih viceva - onda obično šansa za ikakvim ugodnim druženjem i razmjenom mišljenja obavezno umre u nemuštim pokušajima da se vicevima spasi večer.
Ta manija za prepričavanjem viceva se obično pretvori i u brodolom nadobudnog pričatelja. Jer, ako se i dosjetio nekakvog pristojnog vica, onda krene kopati po svojoj rashodovanoj memoriji u očajničkoj želji da nastavi dok je "on the run", pa onda krene "ček, ček, znam još jedan kako ide...ček,ček...evo ga...krenu Šipac...ne, ne....", a ostatak društva s polupristojno toboženasmijanom "jel napokon gotovo" grimasom čeka očajnika da završi.
Tako se i razni Cvikići, al i Kulenovići ne libe u svoje sitcome uglavljivati stare osnovnoškolske viceve, o svemircima i/ili obavljanju nužde, plavuši ili policajcu, svejedno. U biti je to najmučnije za gledati, jer mi stvara osjećaj koji je ne jednom znao prirediti neki poznanik, prepričavajući stari vic kao događaj koji mu se stvarno dogodio. A ja sažalno uz tupavi osmijeh klimao glavom.
Humor namijenjen javnosti (o ovom drugom, otajstvenom i u privatnim društvima nema se što reći, jer pouzdano znam da ga u Hrvata IMA i da je dobar - ali svi ti anonimci su gotovo zagarantirano zauvijek daleko od svjetla pozornice koje svijetle po vezama,nepotizmu i poznanstvima čak i u toj profesiji) - TEŠKA je šljaka, prvenstveno.
Iza kojeg, a da bi bio dobar, moraju stajati smrtno ozbiljni, studiozni ljudi iznadprosječne inteligencije i spisateljske nadarenosti. Vjerovali to dragi naši domaći prvoloptaši, ili ne.
|
