|
Nezgodno je biti predstavnikom stanara-suvlasnika, u najmanju ruku kao neki svrab koji teško prolazi. Da sam znao ne bih nikad, a (za)sada me na tom mjestu drži tek socijalni pritisak preuzetih obveza, nakon kojih jedva čekam petama dati vjetra. Po mogućnosti iz zgrade kao takve - no sigurno od te nezahvalne dužnosti. Post ispod će biti (pre)opsežan, ali opsežna je i moja muka!
U nebrojenom nizu svakodnevnih obaveza, ova je kao da na kraju teškog dana prije nego uđete u haustor, ugazite u pseće govno. Antiklimaktična, svakako.
Zgrada je stara.
Stanari i suvlasnici su također stari. Barem 50 % njih ocvalih agramera, društveno stratificiranih između damski distanciranih inžinjerskih udovica i "suseda" a la Majetić/Eržišnik/Oremović. Druga polovica su studenti koji vole non-konformističke tulume ili pak problematični najmoprimci sa šireg područja Balkana, koji ovisno o afinitetima, drže po nekoliko pasa u stanu, ruše zidove ili pak drpaju stvari iz tuđih šupa.
Sve letalne kombinacije. Ne znam kako je u neboderima ili novim zgradama, možda i lakše jer se ljudi manje poznaju i manje je gloženje krokodila u većoj ili čišćoj bari.
Moja zgrada je maleno četverokatno donjogradsko carstvo antiknih radio-prijemnika sa "London-Nica-Ljubljana-Skopje" skalom, rasturenih instalacija, tipično zapuštenog dvorišta na kojem se više niti tepisi ne klofaju, povremenog vonja ajngemahteca, nedjeljne tišine s gugutanjem golubova, ali i noćnih vriskova s tuluma ili povremene pseće dreke (i dreka). U širem susjedstvu navečer zna zaoriti Safet Isović, ali još uvijek iz nečijeg dnevnog boravka i školovani tenor, izvodeći recital za odabrane okupljene prijatelje. Zagrebački tranzicijski gulaš, u svakom slučaju...
A predstavnik stanara je tek neprimjetna lijana u toj džungli na asfaltu.
Da jedan takav mikrosvijet ima problema i da su susjedi zapravo čudna bića, nisam znao dok mi nije gospođa s IV kata umorno jednog dana uvalila tu dužnost.
Koju i dan danas obavljam dobrovoljno, na uvijek iznova čuđenje stanara koji misle da sam plaćen, e kako bi mi bez grižnje savjesti nuždili po glavi i osjećali se pozvani prigovarati.
Ja inače radim u životu.
Nakon toga još malo radim sa strane.
Imam i malo dijete.
I malo vremena za mnogobrojne druge obveze, prijatelje i razgranatu rodbinu.
A ovaj post je prolegomena za budući goodbye svim dragim susjedima koje sam godinama opsluživao povodom održavanja naše drage male 72-godišnje ruine u kojoj suživotarimo.
Živjeti u zgradi blisko uz bližnjega svoga - znači i trpjeti.
Ne samo studente iznad, koji kad padne mrak skakuću po krhkom stropu od šute i trstike, a čije čujno pucanje me u 1 h u noći s četvrtka na petak podsjeća da sam zapravo star. I da se pretvaram u jednog od onih čangrizavih susjeda koji "buju zvali policiju ak ne prestanete, sutra je radni dan, imam malo dete", a kojima smo se na tulumima podsmijevali kada bi pozvonili na vrata u šlafroku, crveni u licu.
Živjeti u zgradi znači i trpjeti čitav set tuđih i vlastitih problema, sve koje ne bih npr. trpio u nekoj, pa makar i Pašalićevoj novoizgrađenoj ekološkoj kući u Buzinu.
Npr.
Upravitelj
Osim predstavnika suvlasnika koji je više manje neformalni medijator za probleme, po zakonu jedina i glavna faca koji bi morao sva četiri kuta kuće držati u svojim rukama jest - The Upravitelj. Obično, pravna osoba s kojim moramo ugovoriti da nam upravlja kućom. On je zakonska datost, ukalkulirana elementarna nepogoda.
Mi smo odabrali malu privatnu skupinicu otpadnika, koji su svoj mali poduzetnički pothvat slučajno odlučili nazvati "upravitelj d.o.o", tek kako bi putem nje od nas smrtnika mjesečno ubrali nekoliko tisućica kuna izravno u svoj džep. I nešto tobože, trpali na naš suvlasnički conto, za održavanje zgrade. Koja tone sve dublje u zapuštenost.
A u stvarnosti hlade svoje sredovječne testise u kućici na Ksaveru pretrpanoj registratorima, povremeno se javljavši na telefon i obećavajući za svaki hitni poziv da "budu pozvali majstore". I tako minimalno 6 poziva unutar 10 dana da obave jednu stvar.
Evo tek jedna od nedavnih tipičnih Odiseja s tom nakupinom sumnjivaca, kojima družina Alana Forda nisu niti šegrti; a takvih istih (i još gorih) kalvarija izdešavalo se barem više desetaka puta:
- Dobar dan gospon upravitelj, ovdje predstavnik stanara - susjedu curi iz stana iznad, fleka na stropu se širi i spušta. Ne znam je li kupaonica na tom mjestu ili možda voda ide kroz napuknuti dimnjak, dajte pošaljite majstora.
- "Aha, dimnjak velite."
- Velim da ne znam, ali mrlja se širi. Molim vas.
- "Može."
Nakon 6 dana i dva susjedova prigovora kako mu je već zid vlažna močvara:
- Gospon Grgić, jeste li vi nazvali majstora što sam vas zamolio? Iz kupaonice od susjede iznad i dalje curi.
- "Ah da, zaprimio sam vaš poziv prije par dana. Evo - sad ću."
Nakon 6 dana i dva neugodna hodnička prepiranja s potopljenim susjedom:
- Grgiću, što je s tim majstorom?
- "Evo dolazi Franjo limar, rekao je da će ti (ja sam za Grgića ipak tek još klinac) se javiti"
- Limar? Nije dimnjak, nije krov. Kupaonica je, već sam rekao. Šaljite vodoinstalatera! I keramičara!
- "Meni tu na zaprimljenom nalogu piše - dimnjak."
- Taj razgovor smo imali prije dva tjedna, a između još dva! Vodoinstalater!
Dan poslije pada sva građanska uljuđenost:
- Čuješ Grgiću, što se ne javlja ona mrcina od vodopopravljača?
- "Emmm, izvlač, mulj....nisam ga dobio jučer."
- A danas?
- "Danas ga još nisam nazvao".
- Daj broj!!
Vodoinstalater se isti čas javio (čudom, ta nemojte ka'sti) i počeli smo rješavati. Iako mislim da ne treba napominjati kako je gospođa iz čijeg stana curi zabranila kopanje po njenim svetim pločicama, makar i bilo popravljeno iz pričuve, makar strop ispod nje nabubrio i puknuo kao balon.
A Grgić, koji nije bio niti potreban, baš kao niti cijela dvotjedna potjera, poslat će nam uobičajenu uplatnicu za pričuvu i čvaknuti svoj djelić za "obavljeni" posao.
Obudovjeli Grgić je u 5 godina tek jedanput bio u zgradi, i to prije 2,3 godine, odsutno i sneno bauljajući po dvorištu, za čiji popravak je trebao tada prikupiti ponude. 2,3 godine kasnije i nekoliko nebuloznih ponuda od desetak tisuća eura napisanih na jednom A4 listu poslije - još nije popravljeno.
Baš kao niti prozori na tavanu, oljuštena boja na drvenini godinu dana nakon što je amaterski ofarbana, a tek nakon 2 godine kumljenja izbetoniran je i natruli drveni pod u podrumu iz kojeg su veselo izlazili štakori.
Grgić nije malouman. Maloumni smo mi, kao i zakonodavac koji nam ga je prilijepio kao obavezu. Reći ćete, "uzmite drugog", no po svim mojim saznanjima, jednako je i sa drugim Kvrgićima ili Prndićima, baš kao i sa famoznim GSKG-om. Osim ako niste kao moj kolega predstavnik stanara na susjednom broju, živahni umirovljenik, ali obavezno dovoljno u snazi da visite cijele dane po šalterima svih tih upraviteljskih derikoža i stišćete ih u klinč.
Međuljudski odnosi
Dok se mnogi stanovi još nisu iznajmljivali a bili živi originalni stanari iz Kraljevine Jugoslavije, u zgradi je vladao agramerski malograđanski spokoj i tišina. Kojeg je eventualno narušavao pokojni ekscentrični 97-godišnji krojač Lupiga iz prizemlja (izučio zanat u Londonu 1924!), koji je stare dane provodio sudeći se sa svima, uključujući tu i vlastitu odvjetnicu i kćer kojoj je posuđivao novac uz kamate, ili ljeti bauljajući po dvorištu odjeven samo u malenu baršunastu krpicu oko bedara. Mene je kao klinca štapom znao treskati po leđima, upozoravajući me da se "pukljavim" i da moram hodati uspravno, a stare su mi gospođe davale piškote kad bih im donio kruh, mlijeko i novine na treći kat. I kao mladog zabludjelog pionira, poučavale me povremeno da "nije sve u drugom sveckom ratu bilo kak vas sad uče u školi".
Onda su došli podstanari. I psi. I rušenja. I noćni krikovi. I neplaćanja pričuve. Ostatak stare garde se povukao u svoje muzejske jazbine i iz svoje splendid isolation bojkotiraju sve i svakoga, uključujući tu i napore da sačuvamo temeljnu infrastrukturu ili krov nad glavama.
Kad izbije frka oko šupe ili vlaženja ili radi stvari koje uopće ne spadaju u domenu održavanja, nitko s nikim izravno ne razgovara. Već me urotnički povuku za ruku na stubištu i onako agramerski iza leđa panjkaju po zgradnim suživotnicima.
Udovica Domobransky s prvog kata prezire i stalno se žali na stanare Osmanpašiće iznad nje - a oni na nju,s tim da su u svađi i sa vlastitim najmodavcem te svi skupa dužni desetak tisućica pričuve; udovica Peruško s drugog kata koja solira u 90 skupih donjogradskih kvadrata se "ne bi štela mešati, ali zgrada nam je čisti svinjac i zakaj mi plaćamo toliku pričuvu, ja više neću i imam malu mirovinu"; odvjetnica Tormentić s četvrtog kata prezire obje udovice i pride prodavateljicu njenog stana koja joj je u amanet ostavila hrpu krameraja koji traži da se odveze s tavana, a bivša vlasnica već više godina ne da to blago sastavljeno od antikne hrpetine rasturenih drvenih škrinja i ormara, koji će joj dobro doći za vikendicu - kad jednog dana, kada asteroid padne na zemlju, to i napokon odnese.
Mrzovoljni Pesnec s četvrtog kata pak mrzi sve nas skupa i ima prigovor na sve i svakog. I zna točno kaj bi trebalo napraviti jer je on ipak građevinski inžinjer i ima firmu "kaj je vama, znam ja kak se radi" - ali kad ga zamoliš da onda nešto i predloži, pregleda ponude, dadne svoju - NE STIGNE jer se njegovo slobodno vrijeme broji u minutama. Koje provodi u šetnji sa suprugom u kojoj ga svakodnevno viđam. Ili na brodici na Hvaru.
Jedan od niza besprizornih slučaja:
Gospođa Sprachfehler: "Sused, netko mi je provalio u šupu na tavanu, onu skroz desno - i uzeo stvari iz nje."
Ja: - Novi stanar u prizemlju me zamolio za plan zgrade, a ja sam pokazao gdje su mu šupe iz etažnog elaborata, a koji ste svi dobili i potvrdili. Vi ste svoju naveli kao krajnje lijevu kada se gleda od ulaza.
Gospođa Sprachfehler: "Ne, ne. Moja je skroz desno"
Ja. - Jeste li vi pogledali nacrt kako treba, s prave strane? Upozorio sam sve na to da dobro provjere.
Gospođa Sprachfehler: "Nemojte me sad s time, ne znam i ne zanima me. Meni fali luster, stare ploče, fotoaparat. Meni taj novi stanar izgleda kao čudak, vi izvolite razgovarati s njim."
Nakon titanskog napora da se suzdržim od zlih riječi koje su mi navirale ( od kojih su "čista indolencija" i "maloumnost" najfinije), te potom osjećaja medijatorske dužnosti zbog kojih opravdano primam poruge Supružnice, a koji je ipak prevagnuo - s novostvorenim čirom na želucu odlazim Čudaku:
Čudak: "Ko je je.e, malograđanka purgerska. Jeste li mi Vi dali papir gdje piše koja je moja šupa? Rekao sam radnicima koji su je čistili - nosi sve. Ja sam si uzeo samo staru vagu. Evo joj je nazad. I nek se seli iz te šupe u onu koju je napisala"
Ja: U tu je šupu netko tko je renovirao stan uvalio svu šutu. Trebalo bi očistiti, jer nema kud sa preostalim stvarima"
Čudak: "Neka čisti, malograđanka. Još da joj i ja to radim?"
Ja: Pa dogovorite se.
Čudak: "Nema dogovora."
Gospođa Sprachfehler: "Nema dogovora".
I tako propadamo iz dana u dan.
Etažiranje
Pravno gledano, etažiranje je postupak uspostave vlasništva na određenom posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo), te povezivanje tog posebnog dijela sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom.
Nebitno. Ipak, još malo pravničarija:
Obzirom da smo svi već upisani u "knjigu PU" koja je zamjenjivala zemljišne knjige kod prodaje društvenih stanova, nije čak niti nužno.
Ali mi smo ga u zgradi ipak odlučili provesti. Da sve bude kak se šika, i lijepo nacrtano u elaboratu i lijepo opisano u ZK.
Prije četiri godine.
Proklet bio taj dan.
Četiri godine kasnije, te poslije tri etažna elaborata, dvije izmjene i dopune zakona, po jednog pogrešno napisanog prezimena i adrese koji su se ispravljali,dva odbijajuća rješenja iz područnog organa (samo)uprave, tri referenta lokalnog organa koji su se izmjenjivali na slučaju, jednog seljenja odvjetničkog ureda odvjetnice koje je uzrokovalo njezino višemjesečno nejavljanje, dva etažna inžinjera, nekoliko ispada suvlasnika prema meni što u stubištu, što telefonom, što mailom iz inozemstva, te napokon i dvije smrti te konzekventne promjene suvlasnika u zgradi - JOŠ ČEKAMO završetak faze 1, odobravanja elaborata.
Letalna kombinacija birokracije, ljudske inercije, biološke neumitnosti proteka vremena i loše komunikacije.
Život s ljudima vrata do vrata i tako jedni iznad drugih, kao kokoši u kokošinjcu, je kompliciran. Pogotovo ako imaju baš vas za referentnu točku u koju će izliti dio frustracija uzrokovanih sve zahtjevnijim tempom života.
Bili vi službenik u banci, blagajnica, ili bilo koji prigodni Šudra, poput predstavnika suvlasnika. Dobro, ponekad imam osjećaj da sam potonuo još niže na kastinskoj ljestvici, na mjesto pravog agramerskog Parije.
Najbolji su mi vlasnici samostojećih slobodnjačkih kuća kad krenu pametovati sa "ne znaš ti što je kuća, dragoviću moj...tu se stalno mora nešto popravljati, nema tu pričuve". Kako sam već na ovom blogu citirao Kaštelana, ovog puta ću ga, umjesto odgovora, parafrazirati :
Lijepa je ova stambena zgrada. Meni najdraža. Nigdje toliko loših instalacija
Kao u zgradi moga djetinjstva. Dvorište i drvenarija nepopravljeni.
Koliko čudnih susjeda. Dođi, vlasniče kuće.
Mi smo u zgradi. U Zagrebu.
Podijelit ćemo pričuvu i radost i tugu ako si tužan
Disclaimer: korištena imena su izvedenice pravih imena sudionika
|
. Ministar pravosuđa samo strelja očima iza oštrih rubova svojih naočalica. E vala će napokon biti posla! 
