|
Nije ovdje riječ o rukometu, ( čak ni o tome zašto se, unatoč utrošenim milijardama nije, posebno Zagrebu u kojem jedva da je bilo banalnih plakata, osim na jednoj jedinoj televiziji, osjećala atmosfera da je uopće u toku prvenstvo i to Svjetsko ...), već - kaj sad?
Ostali smo suočeni s horror vacui, zidanim monstrumima koji mogu zapremiti desetine tisuća ljudskog materijala i koji već škljocaju svojim gladnim zubima u potrazi za hranom.
Naime, kažu da su samo dvorane koštale cca 3 milijarde nečega (kuna, nadam se), te da je potrebno iste više godina puniti sadržajima i pripadajućim konzumentima, e da bi se isplatile. U grubo su na TV rekli da za zagrebačku Arenu treba oko 290 događanja godišnje, za splitsku 120 (?), za osječku 30 (??) itd.
Tko god ih od potencijalnih upravitelja, makar bili i najavljeni Ameri rođeni s malom maturom show businessa, dobio na upravljanje - dobro došli u Hrvatsku. I suočeni s njenom prevrtljivom i pomodnom publikom.
Kada nije igrala Hrvatska, već su na samom The Prvenstvu tribine zjapile poprilično prazne.
Što prosječnog građanina Zagreba potakne da se pokrene u pravcu dvorane koju treba napuniti sličnim tjelesinama, s tim da pri tom izdvoji i dio svojeg bogatstva, te tako 300-njak puta? Bog zna.
Na Davida Bowiea u Dom Sportova prije više godina doteplo se jedva 2,3 tisuće posjetilaca. Može se clicheizirano reći da to nisu narodnjaci i kako je to zbog poseljačenja blabla, ali isti taj Dom su, na moje opće iznenađenje ( jer sam mislio da će biti par stotina hipika) DVA puta rasprodali i prekrcali Page i Plant.
Od sportskih interesa nepredvidljivih purgera: više je godina u modi bila košarka, ali potom je Draženova dvorana odjednom počela zjapiti; pa su kratko svi snobovi išli na hokej jer je bio "in"; pa je bio u modi rukomet; nogomet je svo vrijeme išao na refule....
Kažu, koncerti. Izredalo se toga u Domu Sportova, ali to je ne samo par desetaka godišnje (od potrebnih 290), već bi većini dovoljna bila i osnovnoškolska sportska dvorana u Štakorovcu. Skoro ništa rasprodano, a Arena je još i veća. Kako spriječiti njezin untergang i usuti u nju ljude i sadržaje u ovom hladnom gradu?
Evo mojih alternativnih ponuda, različitih od koncerata, pa makar koje vrste i prođe trenutno bili. Barem onog što mi trenutno pada na pamet kao nešto što bi palilo kod Zagrepčana ( a i šire?):
Gladijatori
Eto, odmah u glavu. Zakaj da se ciframo? Ljudi vole krv, Mirko Cro Cop je legenda, odavno se priča da smo zemlja kruha i igara - uvedimo onda, bez da se pravimo fini, ponovo gladijatorske igre! Dobrovoljnih kandidata bi, garantiram, bilo. Ili suprostavljenih klanova, obitelji, političkih protivnika, ništa ne manjka na ovim prostorima.
Nemoralno i/ili gadljivo?
Na javno dostupnim televizijama za zabavu se vrti škvadra koja priznaje da bi silovala kad bi im se pružila prilika, podvodila maloljetnike ili da sa zadovoljstvom hračkaju gostima u tanjur. I već su javno jeli insekte ter se valjali sa štakorima, otrovnicama, što li već, u onom "Faktoru straha" (kak se zvao?). Ili se npr. tjednima dobrovoljno ne prali, čak niti ruke, te pred milijunima riskirali koleru i kugu za nešto kuna u prošlom Big Brotheru. Riskiranje dakle nije ništ' novo.
Uostalom, rat se u medijima već odavno glorificira, a svakodnevno nasilje sa istih možete tovariti na kamione, krv u cisterne - i izvoziti.
U čemu je onda problem?
Arena bi barem opravdala svoj zvučni, rimsko povijesno zvučeći naziv a Hrvatska status perjanice u držanju do starih tradicija.
A slutim da bi Arena mogla biti poprilično puna.
Placevi i sajmovi pod krovom
Hrvati vole bazare svih vrsta, pa bi se moglo drhturenja na oštroj zimi iste poštediti, skupa s kumicama, prekupcima, trgovcima antikvitetima s Britanskog trga ili onih kramerajem s Hrelića. I strpat ih sve lijepo u Arenu.
Npr., na parketu prehrambeni proizvodi, na tribinama krama raznih podvrsta; recimo, različita obzirom na dan u tjednu.
Tukli bi se za rezerviranje štanda u pristojno grijanoj i osvijeljenoj dvoranetini.
Plus, ako bi placovinje radilo popodne, bilo bi uslišano i moje višegodišnje grintanje protiv prijepodnevnih placeva, pa sebično navijam za opciju.
Stranački skupovi
To uvijek prolazi. SDP i HDZ bi još mogli skucati članstva da pojedinačno zakupe dvoranu, ostalim strankama bi se nudile šnitice dvorane, pa da podijele ukupni trošak dnevnog iznajmljivanja. Lijepo se dvorana, skupa s parketom i tribinama, podijeli na 4 jednaka dijela, te navuku zstori. Ili se, baš ako je predizborni skup pa koncert i blabla, podmetne nekakav mobilni knauf da malo izolira - i svako tupi svoje. Još se mogu i naviriti kroz zastor kako ide konkurenciji, te ih pozdraviti. A i glasačima koji bi se našli na tribinama, pružila bi se prilika da transparentnije usporede stranačku ponudu i kao na onom Sajmu fakulteta, kad budući studenti obilaze štandove, jednostavno preskoče iz tabora u dopadljiviji tabor. To bi uvelike pomoglo ne samo zbližavanju ideja i smanjivanju tenzija te političkoj stabilnosti zemlje, nego i demokratskijem informiranju glasačko-stranačkog tijela.
Motivacijski seminari
E to već jedno vrijeme ide k'o halva. Nije bitno da li se radi o Amwayu, Kotleru, Maharishiju, fra Liniću, Total Quality Managementu, Mormonima ili proslavama Majmunova - građani ove zemlje stvarno ŽELE vjerovati, pljeskati, mantrati "svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem" i to dijeliti stiješnjeni sa tisućama bližnjih.
Ponuditi svim pružateljima motivacije popust, pa neka se redaju dan za danom. Haleluja!
Javna suđenja i Čileanski poučak
Kažu da se državno odvjetništvo ozbiljno odlučilo boriti protiv organiziranog kriminala i korupcije  . Ministar pravosuđa samo strelja očima iza oštrih rubova svojih naočalica. E vala će napokon biti posla!
Pa kad usfali sudskih dvorana za silno procesuiranje koje slijedi, a i mjesta u zatvorima koja stalno ministar pokušava mađioničarski povećati pa Vlada izvještava, umjesto o novim radnim mjestima, o novim mjestima u zatvorima-pritvorima - zašto se ne ugledati na (već u ovom blogu spomenuti) Čile 1973 na dalje? I sve te silne neprijatelje države buduće pritvorenike zatočiti na licu mjesta gdje će ih se i transparentno procesuirati.
Naravno, i studente. Studenti su uvijek krivi, makar i za zapaljenje žita.
U visine, na tribine! , baš kao što je npr. gorespomenuta hunta desetine tisuća istih lijepo zatočila na Nacionalnom stadionu u Santiagu. Ovdje su još i pod krovom i na toplom, pa su zadovoljeni kriteriji Europske konvencije o pravima zatvorenika.
Jedna tribina - primatelji mita, druga davatelji, treća kamatari i dileri, četvrta gospodarski kriminalci.
I pripuštati narod i školsku djecu da jedanput tjedno pogleda kako izgledaju izrodi, ko u Maovoj Kini.
Jednostavno, treba biti kreativan. Ovo gore je samo nabacano prvo što sam se sjetio. Svatko može doprinijeti - pa i vi u komentarima na ovom blogu.
Dragi budući upravitelji velelebnih sportsko-kulturnih objekata koje ćete dobiti u ostavštinu - i vi to možete. Neću čuti "ne ide".
P.S. Editirano za nevjerne Tome: članak o tome kako je gloženje već počelo.
|
