|
Ljudi, cijepite se dok je vrijeme. Nekome ovo može biti i otkrivanje tople vode, ali iako se nikada nisam htio ucijepljivati suprotiva iste, a starci mi (kao da sam još tinejdžer) svake godine pravedničkim tonom dosađivali - evo priznajem mea culpu. Barem kroz ovaj upis, nastavak prethodnog...
Očito sam potcijenio imenovano Čudovište, ne imajući ga praktično nikad, te ga stoga smatravši tek marketinški razvikanom virozom. No, protiv iste ne vrijede uobičajena pravila viroze, nit' pomaže Aspirin C, jednodnevno pritajenje - i idemo dalje. Na moje čuđenje profesionalnog "niš mi ni" ideologa.
Ona traje i traje i traje - poput Bergmanove obiteljske drame! Ona jest Bergmanova obiteljska drama, k vragu.
Pomišljam čak i na krajnja sredstva, one odvratnoće i narodne likarije koje mi preporučiše prijatelji, od stavljanja krumpira na tabane do lokanja mlijeka u koje je iscijeđena i izmrvljena glavica češnjaka.
Jer
- Ležimo već tjedan dana bespomoćni kao da nas je premlatio Mirko Filipović, a potom zgazio Rojsov valjak.
- Ispili smo more čaja, izjeli cijelu plantažu, boja očiju mi se promijenila od tanina....da se radi o lišću marihuane, cijeli bi Woodstock pušio danima. Da se radi o čaju od bunike, imali bi već tisuće sljedbenika i bili bi vodeći šamani Sjeverne Amerike s vizijama koje bi nadmašivale onaj psihodelični prolaz kroz zvjezdana vrata u Odiseji u svemiru
- Potrošili smo toliku količinu maramica, ubrusa i ostalih upijača sekreta, da bi se cijela jedna lijepa romantična šumica trebala preraditi u celulozu za proizvodnju tog papira. U stvari, imam dojam da sam već ionako cijeli sadržaj lubanje, uključujući vitalne dijelove cortexa, iseknuo van
- Kiselina iz proždranih 500 mg C vitaminskih bombica natjerala bi i Linusa Paulinga na žgaravicu
- Mislio sam svašta napraviti i dovršiti, čuvši da ostajem kući dogledno vrijeme, uključujući dodatne posliće za koje nikad ne uhvatim vremena. Umjesto toga, stisnut pokraj poluživotnog tijela Supružnice, blejim u poluprazno, čak niti odmah ne mijenjavši kanal na TV iako smo gledali neki uradak Steve Cvikića. Nadrealni spot "Tike tike tačke" grupe Pro Arte iz 60'ih u nekoj uzaludnoj nostalgičarskog popodnevnoj emisiji, sam dapač(k)e sa zanimanjem i šutke odgledao. Katatonija.
- Kihanje sam podigao na neslućene razine kreativnosti, oboljeli od Tourettovog sindroma mogu se bolje kontrolirati od mene
- Glad? Što je to? Čekam svoju prvu viziju, poput Glavaša.
- Kašljem povremeno poput Ljube Tadića nakon četvrte kutije Morave (metafora samo za stare prdonje koji čudom znaju o čemu buncam).
- Danima besramno kršeći sve pozive Vlade na štednju plina, bjesomučno zagrijavamo plinsku peć do usijanja - čemu unatoč, ipak drhturimo, pa i s dvije deke preko glave. Barem predmnijevam kako će biti kada Putin pošalje mraz kroz cijevi.
- Za inat jarcu sudbini, rijetko se i teško znojim, pogotovo tamo gdje treba. Svi ti izreklamirani uklanjači simptoma gripe i prehlade koji bi trebali potpomognuti znojenje, i nakon spomenutog prekrivanja i hodanja po kući u džemperu za koji je fasovalo barem nekoliko ovaca - uspjeli su iscijediti tek pokoju kap iz mene.
- Toplomjer je najomrženiji instrument u kući. Poput Sfinge ili drugostupanjskog vojnog suda u Čileu 1973, neumoljivo i bez milosti svaki dan višekratno pokaže uvijek hebeno istih 38.
I kao šlag na tortu, posljedice ovog mutiranog virusnog poklona trajat će još i tjednima, kako čitah. Pikajući u slabinu ili u plućno krilce čim potrčiš, obarajući u krevetac čim isti vidiš. Poput poznanika koje bi rado preskočio kad ih vidiš u gradu, ali se uspiju prilijepiti uz tebe, "sjećaš me se, družili smo se prošli tjedan, sad sam tu tek toliko, da me se sjetiš kroz umor i iscrpljenost". Živi udav!
Bolje cijepiti nego liječiti?
|
