Pregled posta

Roditeljske (ne)brige

Došla i gripa. Nezgodno je kad ti dijete boluje, nekmoli još pod Damoklovim mačem nestašice plina. Jedini Nasljednik je naime u bolnici, uhvatila ga je opaka gripa (što je zapravo viroza bez šale), a današnji rezultati suspektiraju i moguću upalu pluća. Da stvar izgleda još i ružnije, jučer mu je pukla žilica u nosiću i progutao je dosta krvi. Koju je, tik što smo ušli u čekaonicu Zarazne, povratio ravno na pod pred svima. Ne samo da su se nama presjekle noge pred tom scenom iz B-horror filma koja je izgledala gore nego što ipak jest, već sam po licima roditelja vidio ono što i ja često pomislim "Samo da se mojem tako nešto ne desi".

Od tad smo više manje obavili većinu pretraga, ali sve to u mojem roditeljskom stanju uma izaziva onaj cliche za koji misliš da pripada filmovima ili novelama, ali te neočekivano zaskoči i u stvarnom životu:
"Bože daj radije meni sve to što on ima i poduplaj, ako treba".
I naravno, danas dobijem i ja preko 38 celzijevaca i prebijene udove uz glavobolju - ali bez da krhka Nasljednička pleća rasteretim tegoba

Najsavjesnija Majka na svojim pak lijepo oblikovanim leđima još ne nosi gripu ili virozu, ali njoj je trenutna situacija već treći višednevni boravak u Zaraznoj sa Njegovim Pobolijevanstvom. To nije niti najmanje lako, ne samo zbog izolacije kojom su oboje podvrgnuti, već i nošenje sa 0-24 Prinčevom indisponiranošću te nervozom pojačanom vezanošću uz cjevčice. Ovo je daleko najreprezentativnija Prinčevska fotka iz Nemocnice:


Roditeljstvo je puno iskušenja.

S druge strane, osim što barem na papiru, zavidim roditeljima s redovnim baka servisima (ne baš i onima koji povremeno viđaju djecu, ili ih se ljeti kalkulirano odriču na mjesec-dva, koliko god dječica naša svagdanja zahtjevna bila) - zavidim i "cool" roditeljima. Npr. one djece iz slika s prethodnog upisa ispod...

Onima koje nisam nikad prije primjećivao po gradu, kojima djeca uz njihov ravnodušni stav, po zimi npr. bauljaju bez kapa, kaputa ili rukavica, lelujaju na nestabilnim mjestima višim od dva metra, ili se otrgnu iz ruke i odgegaju desecima metara daleko od njih ili birca u Tkalči u kojem mrzovoljno ispijaju moccahino. Pričala mi kolegica kako zna nekog Škota kojemu klinci uvijek hodaju bez kape i raskopčani - a pušta ih bose po gradu i u debelu jesen. Znam znam, čuh po stoti puta te spike, nek si bilda imunitet, nek jede s poda, što fali malim Cigančićima, koje sam npr. u Studenom mjesecu vidio u provozu kroz Pitomaču, kako se obučeni samo u kupaće gaće na cca 12 celzijevaca valjaju u nekom pjesku.... Znate kaj im fali, kao i onoj djeci iz neke povijesti na koju se svi kao primjere lakonski pozovu? Viši dječji mortalitet nego što je danas. E to im fali. Pa provjerite, cool roditelji.

U našoj maloj nuklearnoj obitelji, ja sam preuzeo glumatanje uloge "cool" tate, dok je Najzabrinutija od Majki uvijek u glasnoj sumnji i strijepnji prosječne koke nad piletom. Duboko u sebi sam pak sličniji Zakonitoj nego što to izgleda. Često to izbije na površninu kod banalnih stvari, kako to kod muškaraca i ide. Ludim kada se npr. penje po svugdje ili kada mislim da nije dovoljno jeo, a supružnica mrtva hladna ponudi da ga onda dohranim. Pa ga onda tovim satima po sitno, trošeći energiju koju sam mogao negdje drugdje.

Ali jednoj skupini donekle nastavnoj na cool roditelje nikako ne zavidim. Onoj za koje vrijedi onaj drugi cliche koji ste svi barem jednom rekli "Ovima treba Socijalno oduzet' dijete". Primjera je mnogo. Izdvajam samo nasumična dva

Još u proljeće po Zelenom valu ide majka, vidno užurbana i poslovna, s klincem starim cca 2 god. I vuče ga onako bijesna i nadrkana za ruku, a što ona više vuče, mali sve više zaostaje. Ter ga ćušne i naglo povuče za ruku, u stilu "kaj ne vidiš da mi se žuri!?". Mali u plač, a ona, potegnuvši ono provjereno roditeljsko oružje "dosta mi je - ja idem, a ti ostani", krene niz ulicu. I tako klinac ostane sam samcijat na križanju, tik do ruba zebre, roneći suze. OK, k'o što rekoh provjerena taktika koju sam i ja oprezno oprobao par puta. ALI da se makneš od djeteta gotovo 100 m, psujući, pri tom niti jedanput NE OKRENUVŠI LEĐA, dok se auti u tri trake i kakofoniji slijevaju niz zagrebački Zeleni val - ne kužim. U najmanju ruku. Potrčao sam prema djetetu koje je lelujalo uz rub gusto prometne ceste, a majka se u tom trenutku napokon okrenula. I vidjela što radim. I onda se, što iz inata, što možda i od naglo probuđene roditeljske britge da nisam neki manijak, što možda i iz grižnje savjesti kada je sve progruntala - stuštila prema nama. I iščupala mi ga iz ruku bez da išta kaže, te otperjaše zajedno dalje. NE, draga majko - NEMA tog izgovora kojeg bi mi Vi ili bilo tko mogao sada reći.

Druga je pak majka prije koji mjesec na Aveniji Dubrava doslovce o pločnik udarila tijelom inatljive djevojčice od također cca 2 g. starosti. Koja joj se nije dala vući za ruku. Htjela ju je odići sa pločnika po kojem se dijete u inatu prostrlo i onako histerično je povukla za ručicu, u vis, pa tres! dolje. Dobro da nije klinka dobila u glavu. Kad sam, noseći Prijestolonasljednika pišalonca, prišao upozoriti da dijete nije krpena lutka, nije htjela slušati sve dok nisam upitao da li bi joj se svidjelo da odgovori policiji koju mogu pozvati, ako već neće meni. Onda je tobože pomirljivo rekla da "možda izgledalo kao da udara s klinkom u pločnik jako, ali nije bilo ništa strašno". Možda sam i trebao pozvati murju nakon takvih odgovora, ali bio sam sretan što sam barem privremeno prepriječio daljnje maltretiranje.

Ne kužim ljude, pogotovo neke roditelje. Znam da je nekima uobičajen način svladavanja svih prepreka vikanje i strahovlada. Ako je kombinirano ipak s nekim izljevima ljubavi i pažnje, mogao bih to progutati kao zastarjeli, "disciplinski" način djeco-odgajanja.
Ali fizičko ugrožavanje jednostavno ne kužim. Gdje se u današnjoj civilizaciji djedoše nekakvi primordijalni, prirodni instikti zaštite potomstva??

Ionako su, ovako mali i ponekad tako bespomoćni, po svojoj prirodi fizički ugroženi. Ozakonjena mi se u bolnici pretvorila u pravu koku u gnijezdu, a Princ je od nestaška postao cvrkutavo pile, koje jednostavno mami na zaštitu



Ovaj upis posvećujem njemu i nek' mi se dobro odmori i ozdravi. A moja "bring it on" ponuda i dalje vrijedi, ako treba preuzeti njegove picekovske tegobice. Sadašnjih mi je 38 Celzija - niš', kad se rasporedi na mojih još malo pa i toliko godina, te već 90 (toveći Princa, utovih i sebe ) sredovječnih kilograma.


EDIT: pala mu temperatura nakon 3 dana. Haleluja, rekao bi onaj propovjednik s OTV-a.

Post je objavljen 11.01.2009. u 16:14 sati.