|
Glazbu i kako se netko provodi uz istu, djelomično i iz iskustva, vremenom sam počeo shvaćati kao nešto manje važno. I moram priznati da, iako znam da tu nemam puno istomišljenika i blasfemično zvuči, da sva silna "von oben" jamranja o superiornosti jednog načina provoda nad drugim (npr. narodnjačkim) više ne dijelim niti sa onima koji slušaju istu mjuzu kao i ja. Još ako pogotovo uzmemo u obzir da dio škvadre koju znam, a koja sluša npr. meni jako dragu tzv. "alternativnu" glazbu poput Dead Can Dance doslovce izbjegavam zbog njihovog autizma i asocijalnosti.... Imam svoj način provoda (tj. ne izlazim trenutno nikud :) ) i boli me uvce za druge. A čujte, svjedočio sam i mnogim, vrlo upečatljivim pijanstvima, riganjima i krvavim tučnjavama na raznim "urbanim", rock ili punk koncertima i slušaonicama... nema tu pravila. Niti pameti.
Na jednom tehno/house/blabla tulumu kojem sam (radeći u organizaciji) pribivao davnijih godina dilere droge i nevjerojatnu množinu njihovih sluđenih korisnika su policajci doslovce kao na traci izvlačili van, a jedna curka, sva sređena, iz torbice je hladnokrvno izvukla gun s metkom u cijevi i htjela ležerno ostaviti na ulazu "da joj ga pričuvaju".
Slušam kaj slušam, ali nemam iluzija da je to skladao Beethoven himself, jer budimo realni - jedino što se i može nazvati ozbiljnom glazbom i jest tzv. "ozbiljna" glazba. Tako da je meni (dozvolite subjektivnost) malo šuplje zazvučao npr. komentar Ede Maajke na jednom koncertu prije par godina kad je apelirao na svoju publiku da "ne slušaju narodnjačka sranja, nego radije sviraju hard core". Zašto samog sebe objašnjavati negacijom drugog?Jeste li ikad slušali HC punk, iako je jedan od mojih omiljenih žanrova? To je u najčešćem broju slučajeva, ako izuzmemo top genijalce sa stažem, gomiletina neartikulirane buke, zvali to "energijom" ili ne. Ne vidim razloga mistificirati navedeno cviljenje i ubrzano nabijanje bubnjeva (but I like it  ) , a pogotovo ne kužim potrebu da hardcore-aši npr. sebe identificiraju kroz osvrtanje na druge. Edo bi mogao nešto naučiti i od Mileta iz Hladnog piva, koji uporno u intervjuima izbjegava pljuckati po ostalim glazbenicima. Imaš svoje i uživaj.
No, dosta filozofiranja i njurganja....
Zabavnjaci, pogotovo stari, u meni kao već validnom sredovječnom prdonji, bude neku nostalgiju ("Sanjaj me noćas" od npr. Fosila). Čak su mi i narodu omiljeni svadbarski notni materijali - ako ništa drugo, zabavni. Još su mi zabavnije i regionalne razlike u "folky" sadržajima. Da ne velim, narodnjačke specifičnosti u Hrvatskoj. Žao mi je što nismo i nikad nećemo isfurati (doslovce, jer puno toga je zapravo samo dobar marketing) naše "narodnjake" na svjetsku ili regionalnu ethno razinu poput Iraca čijem se supijanom step-dancu pomiješanom s rockom svi klanjaju, Kubanaca zbog kojih guzicom mrdaju i najukočenije kućanice iz Reykjavika ili ciganskih, Dragačevskih i inih orkestara koji sviraju na otvorenjima festivala u Cannesu. Istu razinu uživanja (o "umjetnosti" nećemo) u onom stranom, tehnički doživljavaju i posjetioci Pashe i Fontane. I oni su svojevrsni ljubitelji world music-a 
Neki se pak i oblače u tuđe narodne nošnje (i Princ naravno, ima pomodnu bolivijsko-andsku dugoušatu kapicu za zimu, iako gledam 'di da mu nađem zagorski škrljačić za proljeće) - toliko ethno uđe u svakidašnjicu:
Svi se s druge strane, kunu u fantastičnost naših klapa, no to jednostavno nije globalno prošlo. Vjerojatno nismo znali, ako već i postoji konsenzus (barem ovdje) da je to super glazba, prodati šestero ljudi bez instrumenata (zvanih obično "Intrade", "Kondura", "Ponent", tako da nitko osim škvadre iz njihovog malog mista ne zna o čemu se tu radi) i njihovo tiho-glasno-tiho milozvučenje, a i sva ostala naša gluha kola, tambure i diple nikako da umigolje u stranjska uha na njima prihvatljiv način.
No svejedno, za domaći narodni ili folk-zabavni sutlijaš, da ne velim popularnu ethno naljepnicu, vidim da postoje i neke "obavezne figure", koje su ovdje prezentirane isključivo zabave radi. Najte se odmah vređati, molim.
Dalmatinci
Za dalmatinsku pismu, bila ona bez ikakve glazbene pratnje (dakle, sjetno-svađalački klapski ton) ili uz pratnju laganog grčkog melosa i/ili mediteransko-melankoličnih žičanih struna; bila onaTedi Spalato, klapa "Konjuktura", Hari Rončević ili Stavros, tekstualna dobitna kombinacija sastojala bi se od:
- duša
- tilo
- more
- jubav
- umrit
- zauvik
- mater
- svića
- sviće (dan)
- tvrda stina (ali zato meka posteja)
- nevera
- nevira
- obala
- a tu je i prigodno minimiziranje: "bokun" vina, "mrvu" soli, "ono malo" duše.....
podskupina Dinara
- zapravo i nema nekih dodirnih točaka, osim da se često ne rabe instrumenti a glasovno izražavanje namjenjeno je pobuđivanju jeze i dlaka na vratu u slušaoca. Teme su
- oooooooojjjj
- a-a-aaaaaaa
- eeee-eeeeeeeeh
- dođi mala
- moj dragane
- kad sam... *ostatak teksta neslušljiv od naglih i na prvu loptu ubačenih glasnih samoglasnika su-pjevača*
Zagorci
Namjerno ne spominjem Prigorce, jer su vrlo upitnog identiteta, baziranog uglavnom na bezličnom "kak je lepo u Prigorju"
Uz obavezno zavlačeće cviljenje violina i bajseva, Zagorci se po meni, svojom morbidoznom melankoličnošću najviše približavaju spleenu prosječnog Poljaka. Iako su na bregima prosječno višim od poljskih močvara, magle su se očito odrazile na svjetonazor. (Pre)često su omiljene teme alkohol & tuga & smrt, najradije kombinirano. Baudelaire kao da je sam pio tudum i delanec:
- ...kad ti grobar preko riti zadnju grudu zemlje hiti, ne buš više pil - alkohol..
- ..v črnoj zemlji gnjijejo, vinca več ne pijejo....
- ...sakom dojde smrtna vura...
- ...kaj su rekli strina Dora? Da se vino piti mora...
- ...kraj najzadnje hiže / v suzah najemput sem bil...
- ...Stara baba, kak koraba...
- ...a danas od tuge se hoče podret...
Još jedna od (uz Podravce i ine) kajkavskih podskupina - Međimurci
Znam da su ona teta Liza ili Dunja Knebl (da li i Lidija Bajuk?) buzzwordi hrvatskog ethna, ali u njihovim pjesmama, usporenim poput tijeka mutnih rijeka koje ispresjecaju taj kraj, uz kajkavske optimističke standarde "dok ne užgeme smrtnu sveču/smrtnu sveču tu goruču" obavezni idiomi su vode (mutne), Drava i Mura kao takve, dijelom vjerojatno nastali još davno, pri prvom susretu pra-Međimuraca sa vodnim blagom koje ih okružuje
Slavonci
Oni su se, u regionalnim trzavicama ove male zemlje, uspjeli isfurati kao univerzalno prihvaćeni. Još uvijek je standardno pojednostavnjenje: ah veseli Slavonci: jesti, piti, ljubiti". Doduše, tu je uvijek i njihova fascinacija kapijama i šorovima kroz koje se uvijek u pjesmama nekud prolazi ili mora proći. Gornji se svjetonazor (p)odražava i uz, rojevima tambura i tonom poskočice nošene, standardne teme poput:
- neodlučnih, iako vragolastih, snaša
- i njihovih Dika
- tamburaša, s kojima se često u pjesmama komunicira, doziva i traži ih se
- širine - svega, ravnice, spomenutih kapija, šorova, Dunava i avlija
- kočija, kola, vranih konja
- neoženjenih bekrija (visprenih) koji piju, skaču, obljubljuju - sve do dugo u noć
- poljodjelskih radova koji impliciraju seks ("prašenje" zlatica, duboko oranje...)
Zanimljivo je kako ne spominju u pjesmama hranu toliko koliko su poznati po svim tim silnim kulinovim sekama, čobancima, čvarcima, kobasicama lažirajući da su zainteresirani samo za alkohol.
Posavci
Spominjem iz čistog lokalpatriotizma obzirom na neke osobne korijene, iako se nema tu što reći. Nešto kao razvodnjeni gemišt Slavonaca i Prigoraca. Za Letovanić su svi čuli i njegove cure koje su kao jabuke. Žene većinom vode pjesmu unjkavo zazivajući svoje "dragane", koji nešto prtljaju oko skela i s konjima ili u voćnjaku. Boring.
Istrani
- uz, u usporedbi s ostalima, najneutralniju glazbenu matricu (dobro, zanemarujući Tex-mex strani uvoz od Gustafa), čak i ako imaju posebnu tematiku kojom su fascinirani, ostatak zemlje (ako se ne zainteresiraju) zapravo ne zna o čemu je tu riječ, često zbog upotrebe termina poput:
- kojnala
- šegava
- žbalja
- pensa
- ubrača
- rabi/ne rabi
- nideri ninega
- vero
- kambija
- forši
..........
Uz dužno poštovanje ostalim regijama, jednostavno nisam bio u prilici, a mislim da tu dijelim i mišljenje mnogih, čuti puno više od "dođi mala kod mene u Liku pa da probaš vruću vareniku" ili "skin'la je gaće / rekla je da će/svak svoju ja nikoju, stani Linđo dobro je bilo".
Mislim da u svjetski show-business (ako je Lado i uspio otopiti neka japanska i ina srca na svjetskim pozornicama) nismo ugurali naš folk i iz razloga jer nikako da se od šume vidi drveće. Svi Irci stepaju kao vojska u istom ritmu i ostali stepaju sa njima uz unjkajući bendžo, ljubeć im djetelinu i slaveći Patrikovo.
Al krstit će oni majci mošt za delanec na sred Times Square-a jednog dana, kad Križevačko Spravišče stane uz bok karnevalu u Riu....možda...
|
