Casino Royale - recenzija koja se spontano pretvorila u pljuvačinu
Warning: Riskirate par nebitnih spoilera, al barem ćete znat što vas čeka.
Ima nešto u tim Bondovima što me vuče u kino. Odbijam ih gledat na falšim diskovima, divixovima, i ostalim ixovima radi nekog posebnog filinga koji mi pruži taj najveći koncentrat filmskih klišeja strpan u dva sata vratolomija i zajebancije. Uživam ga gledat i pritom na svaku drugu scenu rastegnut ono klasično "Maaaa-ne-seeeeeeri", skupa s pol publike u kinu. Jasno da uz svaki drugi film taj poklik priziva na povraćanje, dok uz Bonda ima totalno suprotan efekt.
Pardon, imao je suprotan efekt. Imao je, jer ovaj Bond je pokopao sav image koji su drugi stvarali desetljećima.
Čitava recenzija ovog Bonda stane u jedan SMS, čak i u jednu riječ - Riječ Govno. No pošto je ovo blog, a riječ Govno ispod naslova bila bi popriličan waste of space, dodat ću još par rečenica, tek toliko da vi uporniji imate što čitat dok Darius kopa po serveru sutra.
Prva stvar koja mi izaziva podsmjeh je da se čitava priča vrti oko nekih bijednih 100 milijuna dolara. Pa jebote, i to čak ne 100 milijuna na kupu, nego njih 10 igra poker sa po 10 milijuna, i totalno se nešto svi uzbuđuju oko toga. Dok naš former Bond - Pierce Brosnan spašava svijet od nuklearnih katastrofa, lasera iz svemira, interkontinentalinih ratova, ovaj plavokosi dječačić sjedi za stolom i igra magarca na skidanje. Pa jebemu, svako od prisutnih igrača ima jahtu i auto koji su vrijedniji od toga, svakoj malo većoj korporaciji na svijetu je to dnevna lova koju potroši na marendu i kavu, i na kraju krajeva, lova kakvu svaki naš tajkun, koji imalo drži od sebe nakrade u godinu dana. Aj nek je dvije.
Kad smo već kod frizure i izgleda, ovaj Daniel Craig nema ni š od šarma i seksipila kakvim je zračio Pierce. Fura frizuricu tipa "ja-ću-sam-skratit-ovo-napred-a-ti-me-samo-mašinicom-malo-iza", a kad obuče tax izgleda ko zemljoradnik u svom prvom odjelu ostavljenog od pokojnog dide. Nije ni čudo da su ga jednom prilikom zamjenili za parking boya i bacili mu ključeve da parkira pilu , našto se naš "Bond" ful naljutio i razbio im cijeeeeli blatobran udarivši u auto iza sebe! Alarmi su se ukljčili i sve! Baš im je sjebo. Pa neće njega niko zajebavat!
Nadalje, Craig nema blage veze o vožnji. Jedva hendla nekog Forda od rente, a Aston Martin mu je trajao puna 2 zavoja, i to prilično blaga! Nije ni u petu ubacio a već se spizdio ko pička, a nisu tome krive crongorske ceste, jer ova je bila toliko friška da se iz nje još parilo.
Naravno, sve ovo je tek početak. O da. Imam ja puno toga još za reć. Naš Bond kroz film pije nekakve sokiće, pa neke pičkaste koktelčiće kakve kod nas naručuju plavušice petkom navečer tipa votka - jabuka, a kad je napokon, na oduševljenje cjelokupne publike koja se nadala da ipak nije totalno zastranio, naručio famozni Martini, na pitanje konobara "Shaken or Stirred?", ovaj sav nešto nadrkan odgovara da ga boli kurac kakav samo nek donese više. wtf??? Ne, ne.. čekaj... ovo moram napisat punim riječima. WHAT THE FUCK???!!!
Sad dolazimo do mog omiljenog dijela kada se naš Bond poput srednjoškolca do ušiju zaljubi u maloljetnicu koja na neku foru skupa sa odjećom mjenja i sise jerbo su odstupanja ravna nemogućem, a vjerujte mi, jer ako za nešto imam oko onda imam za to. Nakon što nam se Bond sav raspekmezi odluči dat otkaz, i to pazi sad, ni manje ni više nego mailom!!! Stavi on fino subject "resignation", napiše jednu rečenicu i zatvori laptop. Na trenutak sam pomislio kako ću ugledati sučelje od Gmaila, al ipak nisu išli tako daleko. No ko zna, možda je koristio pop3 jer bond@gmail.com je zauzeto. Hm...
Ma ima još masu pizdarijica o kojima bi mogo pričat. Na primjer, za nas gledatelje debile, pored pokeraškog stola frajer naglas govori curi do njega, koja isto tako pažljivo prati igru, koliko je velik ulog na stolu. Sad je 30 milijuna. Sad je 70. Sad je 100!!! Aha, hvala gospodine Campbell, al takve scene smo pušili u osamdesetima. Pardon, pušimo ih još i danas ali u sapunicama gdje se izgovaraju puna imena i prezimena likova skupa sa njihovim rodbinskim vezama, kako bi konce pohvatali i oni koji su propustili zadnjih 30 epizoda.
Jedina svjetla točka u filmu je početak. Jackie Chan i ona dva lika iz Kine, kako se ono zvaše, ah da, Crouching tiger i hidden dragon, mogu se prije usporedit s Čarli Čaplinom nego sa protagonistima prve jurnjave u filmu.
Prošarah malo po Dalmaciji ovih dana. Ovaj put ne namjeravam davit općim dojmovima i impresijama, nego se bacam direktno na šibesku rivu, popodnevni sat, sunce pred zalazak, idila. Šetam i uživam, onako kad ti je gotovo neugodno kako ti je dobro, i ništa na svijetu te ne jebe. Barem ne u tom trenutku.
I doleti od nekud taj lik.
Kaže, oprostite, trebate privatni smještaj?
"Ne hvala, imam smještaj..." još niti ne završim s odogovorom, a on odmah nastavlja....
"a jeste vi odavde... ja se ispričavam, nisam ni pitao..."
Gledam ga ja sad malo pobliže, jer postalo mi je jasno da ovo neće završit sa formalnim "how was your day today".
Ispred mene stoji mala spodoba u tridesetim godinama, sav brižan i nepočešljan, s podočnjacima veličine pepeljare. Gleda me onako malo nahero, podbočen na jednu nogu i palčevima okačenim o džepove.
"Nisam odavde." Odgovoram kratko i tonom koji daje do znanja da ima stvari kojima bi sad rađe bavio nego čavrljao s njim.
".. a niste odavde, a jeste iz unutrašnjosti? ...Iz Zagreba?..."
Priča on, a ja gledam nezainteresirano lijevo, pa lagano negdje desno, i razmišljam da nije možda član šibenske frikopedie (šteta što frikopedia fiumanica nije više online da je linkam), i da bi ga možda trebao ignorirat i zaobić dok se prolaznici nisu počeli previše zabavljati.
"Iz Rijeke" odgovaram jer me gleda i šuti, i napravim mali raskorak s ciljem da nastavim kretanjem u drugom smjeru. Međutim skuži lik da ću umać, i baci se ispred mene ovaj put govoreći puno brže nešto o njegovoj teti u Rijeci i nekim prijateljsvima, a ja izvrtim oči u nevejrici... i taman kad sam htio reć nešto bezobrazno, registiram dio njegove zadnje rečenice - "... čuj, ti dobiješ seks, a ja 300 kuna?! Ha?! Može?!"
Uglavnom, da skratim priču, lik se smjesta pokupio, a razlog tome nije što se nismo uspjeli dogovorili za cijenu.
Pet minuta kasnije, sjednem na kavu i dok razmišljam kako ovo moram zabilježti na blogu, gledam konobaricu od kojih dvadesetak godina, a gledam je jer stvarno jebeno izgleda. Nakon malo zajebancije oko toga kako nitko niže od Senja ne zna što je to makijato, pita ona mene - "...a od kud si ti?"
Oda 7 kunskim keksima Sara i jednoj teti na kasi u Konzumu
Bez beda ćemo se svi složiti da su Domaćica keksi, uz klasične Kraševe napolitanke i čajne kolutiće, proizvod koji apsolutno nikad neće propasti. Ne samo to, nego će bez obzira na sve moderne "svemirske" pizdarije umotane u šarene papire koje nam pokušavaju uvaljati kao novi hit, upravo ova 3 keksa biti najčešća u našim domaćinstvima. Istina bog, ovi čajni kolutići kao da polako nestaju, ali još uvijek ih možete pronaći u specifičnim metalnim kutijama za kekse kod svake bake koja imalo drži do svog imagea.
Ja sam jedan od onih koji tamani Domaćicu. Međutim, problem sa Domaćicom je slijedeći. Pakirana je u kutijama od 350 grama, a to je za nas koji bi prije umrli nego ostavili jednom otvorenu kutiju Domaćice za kasnije apsolutno nepraktično. Ono što se otvori sad, to se mora i pojesti. I što se događa? Događa se poznati nam "Hamburger sindrom". Jedan hamburger nikad ne utaži glad, a dva su definitivno previše. Ako pojedeš jedan, u kurcu si jer si još gladan. Ako pojedeš dva, u kurcu si jer se preždereš. Ako pola od drugog baciš, u kurcu si jer je grijeh bacat hranu.
Kao odgovor na tu problematiku, otkrio sam kekse "Sara" - Krašev proizvod iz sjene. Keksi gotovo jednakog okusa kao Domaćica, vrlo sličnog izgleda, dolaze u kutiji od savršeno izbalansiranih 250 grama, i što je najljepše od svega, koštaju samo 7 kuna! Od kada sam upoznao Saru, moj posjet Konzumu je dobio na ljepoti i užitku. Jednom kad kutija Sare dotakne dno moje košarice, odmah sam manje "živčan" - kako kaže naša Tatjana Jurić dok komentira Domino Day i natjecateljicu na pimplavom zadatku slaganja domino kockica. Tatjana moja ,mislim da je "nervozna" riječ koju si tražila. I da, skužili smo da ima natjecatelja iz "cijele Europe" jer si nam ponovila samo sto milijuna puta. Hvala.
Uf, moram se suzdržat jer ću opet zastranit, a još nismo ni došli do tete na kasi. No da se vratimo na Saru. Zanimljivo je kako Sara kekse ne možete naći na službenim stranicama Kraša, pa čak niti na stranicama Konzuma?! Dok sam vršio istraživanja za ovaj post, mislio sam da sam otišo ukurac, i da ti keksi zapravo ne postoje nigdje osim u mojoj glavi. I onda sam ih pronašao ovdje. Uff, dobro je. Jer polako prestajem pljugat i sve...
Nakon brzog đira među policama uputim se na kasu. Gužva. Uh, gle, kasa za 5 artikala ili manje. Bacam letimičan pogled u košaricu... 1, 2, 3.... 6. OK. Stajem u red, ispred mene samo jedan frajer. Fešta! Odjednom štriga na kasi zavrišti "Ne možete ovdje, imate više od pet artikala!" Ha???!!! Jebote! Kako je samo skenirala?! Dvajst' deka mortadele djelomično prekriva Saru, Jedan poduži kruh srezan napola skriva ovo malo salame, vrećica nedijetalne majoneze sljubljena uz mrežu košarice, jedan od onih voćem našaranih Dukatovih jogurta, Zdenka sir, i ništa više!
I ne da žena! Digla frku kao da u najmanju ruku kradem! WTF??
I ode ja u drugi red dok me lokalne babe prate osuđivačkim pogledom. Kimaju glavom u nevjerici. Bezobraznik. Jebote, neš' ti zločina.
I ništa. Nakon što sam odčekao 3 vagona kolica ispred sebe, i skoro dođem na red, ispred mene žena muku muči. Kako traka odmiče, uspjela je naslagati gore sve iz kolica, ali sada ti artikli, tamo na početku, opasno prijete da se ne pomješaju sa onim od mušterije ispred nje koja upravo plaća. I tako u panici prebacuje ona te paštete i jogurte sa početka na kraj, a traka naravno ponovno krene svaki put kad se senzor aktivira na prazan prostor. Mislim se, dal da joj kažem, al opet, bolje da šutim jer ja sam u njenim očima opasan bezobranik sa 6 artikala, i mogla bi me opizdit vrećom od pet kila krumpira posred čela.
No dođe nekako i ona na red, pa onda napokon ja. E sad. Mene tu muči jedna stvar. Čitav sistem organizacije naplate na tim marketskim kasama mi se nimalo ne sviđa. Pa jel' može to bit nepraktičnije nego što je? Mislim ono... naslažeš na traku sve što imaš. Mudro na vrh baciš vrećicu, jer ako nju prvu baci preko skenera ti u međuvremenu možeš punit. Ma sve pet. Inteligentno, nema šta. No problem je u tome što će ona završit skenirat prije tebe, ma koliko brz, istreniran i sistemski kvalitetan slagač bio. I dok ti onda tako jednom rukom pridržavaš vrećicu i drugom je puniš, ona zatraži lovu. I šta sad? Moram tu nestabilnu polu punu vrećicu pustit iz ruke kako bi dohvatio novčanik jer ako je pustim da čeka, oni starčići u redu će mi jebat mater što odugovlačim. I tako puštam vrećicu koja se opasno naginje, al je nekako kukom spriječavam da se ne prekopizdi na pod, platim ženi, ona mi uredno vraća malo papirnatih, malo kovanica i račun, sve skupa sljubljeno direktno meni u šaku, ko malom djetetu. Naravno, ne pada mi na pamet da to sad razvrstam jer ona već počinje obrađivat drugu mušteriju, i njegova mrkva i karfiol odmah dolete diretno preko mog kruha, ili nedaj bože Sare. Zato gužvam kusur i trpam ga u najbliži džep za kasnije razvrstavanje, pobacam ono preostalo u vrećicu, i bježim glavom bez obzira.
Odvodi, sifoni, vagine i srodne cjevaste tvorevine
Skužio sam da se nešto često seljakam u zadnjih godinu dana. Gotovo da više i nemam dom koji bi mogo nazvat svojim. Osim u teoriji, naravno. Logično, svaka smještajna jedinica u kojoj provodim vrijeme ima i svoje kupatilo. Kupatilo je prostorija koja se ne može usporediti sa niti jednom drugom, ne samo po namjeni, nego po tome što ima svoje neobjašnjive karakteristike, svoje zakone, svoju dušu. Ormarić koji se ne da do kraja zatvorit, šumovi koje stvara vodokotlić sekund prije nego se napuni do kraja, tiha neobična pucketanja cijevi usred noći, zvuk tekuće vode u zidovima koja je na proputovanju do susjednog stana. Sve to stvara osobnost kupaone, i niti jedna nije ista, mada su po projektu možda u milimetar identične sa ostalima u zgradi.
Ono što im je zajedničko, a što me strašno živcira, su pod a) slab pritisak ; i pod b) slab kapacitet odvodnih cijevi. Bez obzira koliko kupaona bila nova i čista, voda iz kade prilikom tuširanja jednostavno odbija iscuriti, unatoč odvodnoj rupi veličine šupka pederčića netom silovanog od strane tri znojava crnca. Ono, tuširaš se, a pod nogama ti se radi ljigava mlaka lokvica sapunice, i još uz to postaje opasno skliska. Tuširam se ukopan na jednom mjestu pokušavajući ne misliti na šugavi osjećaj, i zgrčenih nožnih prstiju ukopavam nokte u kadu što je više moguće, ne bi li spriječio iznenadno proklizavanje. Deset minuta nakon obavljenog tuširanja voda još uvijek lagano otječe, a sva prljavština i sapunica jednostavno ostaje nataložena na stjenkama kade jer je zakinuta za nužan momentum koji stvara ispravan odvod kroz koji voda zahvaljujući svojoj brzini povlači sva sranja sa sobom put dolje, te ostavlja kadu gotovo blistavo čistom. A ovako kurac. Spužvica i deri.
Slično je sa umivaonikom, ili kako ga već zovete. Kod mene je lavandin pa će tako ostat i dalje u tekstu. Dakle, ako pogledate ispod lavandina vidjet ćete širinu cijevi koja jednostavno mora zadovoljiti bandwidth potreban za sve radnje koja prosječna normalna osoba obavlja prilikom umivanja. Međutim, naravno da iz nekog razloga ne funkcionira. Voda se vuče poput mrtvog konja i u lavandinu se stvara bazen mada špina curi tek u pola snage, a nije ni da može jače jerbo je pritisak u turističkim naseljima na Pagu u ljetnim mjesecima kao miniwash naprema ovom kod mene.
I sad ti pereš zube, i naravno stvori se lijepi bazenčić tebi pod njuškom, i onda onako kad pljucneš unutra gledaš kako se ta viskozna tvar polagano kreće u smjeru kazaljke na satu, i nigdje joj se ne žuri. U normalnim uvjetima taj tromi kružni tok bio bi vir koji bi sa sobom usisao i najveće izlučevine iz područja grla i sinusa, no ovako, pogađate, sve ostaje nataloženo sa strane. I opet spužvica. Fuć fuć (onomatopeja fućkanja)
Jednom prilikom prije par mjeseci sam u znatiželji zgrabio alat i otvorio taj kurčevi sifon spreman jebat mater inženjerima koji su ga osmislili. Moram priznat da sam se nemalo iznenadio onim što sam unutra pronašao. Neobična tamno smeđa smjesa dlaka i sluzi, drugim riječima živo smrdljivo blato koje se nije dalo nikako počupat van. Osjećaj na prstima u cijevi ostavljao je dojam kao da čačkam po vagini droljetine sa tridesetogodišnjim stažom.
Nakon pola sata čačkanja sam je očistio. U kanti sa strane je bilo toliko dlaka kao da su najmanje tri člana obitelji preboljeli leukemiju. Sastavim cijevi i shvatim da se kapacitet protoka uvećao morža za bijednih 10%. Jebat mu mater. Još jedan problem s kojim ću morat naučit živjet.
