O okruglim kvakama kakve imaju Ameri, i zašto su njihove kvake blago rečeno usrane, a naše naravno nisu.
I dok se diljem svijeta radi na standardizaciji svega i svačega kako bi se olakšala uporaba i kompatibilnost te proširilo tržište, naši dragi Ameri kao da uživaju prkosit svim logičnim rješenjima i uporno furaju neki svoj film koji često puta nema veze sa imalo zdravim mozgom.
Istosmjerna vs. izmjenična struja, prekidači na sobnim lampama, sistem funkcioniranja WC školjki, skoro sve radi na kontra principu od našeg. Ne samo da je različito, nego i apsolutno nefunkcionalno! Evo na primjer najobičnija kvaka na vratima.
Ko mulac sam umirao od želje imat okruglu kvaku na ulaznim vratima, ko što imaju sve face na filmovima. Naravno, bolila me kita koliko je ta ista kvaka realno praktična.
A kurac je praktična.
To je totalno sranje od izuma, i jedina vrlina joj je što onako ulaštena izgleda ultra kul.
Zamislite da dođete iz trgovine sa punim rukama namirnica i sad treba otvorit vrata. Pa čak i da su otključana, još uvijek morate bacit sve iz jedne ruke kako bi uhvatili “kuglu“ i okrenuli. Kod naših autohtonih “L“ profilnih kvaka dovoljno se nalaktit i njoj je već jasno da želite unutra.
Na filmu Amer uvijek dođe doma zagrljen sa dva ogromna škartoca namirnica, i onako sav smotan jedva gleda preko njih kamo ubost ključ. Onda, kad to nekako i ubode, sav se iskrivi ne bi li sa dva prsta otvorio vrata. Al kurac. Kvaka ne mrda, al' zato škartoc zvizne na pod, sve se razleti, a dvije se naranče obavezno otkotrljaju skroz u pičku materinu. Jeste li primijetili kako se u tim slučajevima baš uvijek otkotrljaju upravo naranče? Jebo ih freš skvizd đus.
Zanimljivo je kako se ti naši susjedi preko bare stalno furaju na solidarnost i brigu prema bližnjem te paze da sve bude invalid friendly kako bi mogli pristupit kolicima gdje god hoće? Sve je prilagođeno invalidima. Nije li “L“ profil kvaka puno više prilagođena ljudima sa retardiranim rukama? Ili čak onima bez ruku? Pa jebote, naša vrata može svaka prosječna guzica otvorit!
Na kraju, moram priznat da se na okruglu kvaku puno lakše objesit nego na našu klasičnu. Komad špaga oko kvake, drugi kraj oko vrata, i samo sjedneš. Naravno, pritom paziš da ti dužina špaga ne dozvoli da ti prdara takne pod. Na našim usranim kvakama bi ti špag pod težinom tijela vjerojatno skliznuo, pogodio bi trticom u pod uz nevjerojatnu bol, i uz sve to vrata bi se otvorila, i leđima bi ispao na hodnik pred zbunjene susjede. Da ga jebeš, u tom trenutku bi ti bilo neugodno što oko vrata imaš komad stare ofucane špage, a razmišljao si da bi možda bilo pametno u marini kupit jedan od onih lijepih brodskih modrih konopa, sa žutim uzorkom. Ovako će selo pričat.
Ovaj post je na prvi pogled vrlo zbunjujući, poput romana Aghate Christie, samo što je naravno puno bolji. Na kraju vas očekuje veliko finale koje otkriva sve tajne, a vrijedno je vaših ovacija i aplauza.
Zora je. Prostrane ravnice protežu se dokle pogled seže. Prve blage zrake sunca obasjale su čudne, gotovo umjetne teksture polja koja kao da su s nekog drugog planeta. Svjetlost sve više otkriva raznolikosti pejzaža. Tamne nijanse sive, smeđe, pa čak i crne boje ovih tmurnih čudnih stepa sve više dolaze do izražaja, i sada je već lakše razaznati detalje. Nanosi raznog smeća, izmeta, i životinjski ostataka mogu se pronaći gotovo na svakom koraku. Pokoje truplo umirućih životinja i nesnosan smrad odaju svu stravu koja se noćas odvijala pod okriljem mraka, a stare osušene ljušture nameću zaključak kako ovo nije prva noć. O ne. Ovo je ciklus koji se ponavlja.
Izvježbano oko primijetit će kako nije sve mirno kao što se čini. Ovim širokim prostranstvima i sada kruže crne životinje s dugim ticalima i snažnim klještima i sakupljaju sve što bi moglo poslužiti kao hrana. Tihe su i brze, te se oprezno ogledavaju oko sebe. U dubokim sjenama skrivaju se veće i opakije zvijeri koje su još noćas sijale strah i trepet. Mirovat će tako sve dok ponovno ne padne mrak, i onda opet izlaze u lov. Ženke brižljivo paze na netom izlegnutu mladunčad, novi naraštaj koji će jednom vladati ovim krajevima.
Sunce je sada već visoko na horizontu i vrućine su nesnosne. Odjednom se u daljini začuje neopisivo glasno brujanje nečega još nepoznatog ovdašnjim zvijerima i nametnicima. Kako se strašno brujanje sve više približava čuju se i popratni krikovi strave i užasa. Lagani zlokobni povjetarac nagovijestio je nešto puno veće i užasnije. Ubrzo je povjetarac zamijenio vjetar orkanske snage. Ogromne količine smeća i ostataka životinja i kukaca uskoro su se zakovitlale zrakom kao da je čitavo područje pogodilo više tornada odjednom.
Zvijeri su se panično povukle duboko u svoja skrovišta gazeći u panici jedna drugu, međutim snaga vjetra bila je tako snažna da je poput vakuma povukla na čistinu i one najskrivenije. Buka, užas, i panika, ledile su krv u žilama. Ginulo se na sve strane.
Nakon petnaestak minuta užasa, krikovi su utihnuli, a vjetar iza sebe nije ostavio gotovo ništa. Sve je sada apsolutno prazno i pusto, kao da niti jedno živo biće nikad nogom nije stupilo ovo tlo.
Ugasim usisavač i spremim ga sa strane. Nakon više od mjesec dana napokon sam i ja očistio svoje tepihe. Bio je i red, jer ovo da sad je bila jebena katastrofa.
Danas mi je dano na znanje kako u DM-u možeš kupit jedan kondom za 60 kuna. Ista osoba mi je ponovila rečeno još jednom, ali ovoga puta vrlo polako, vjerojatno zato što sam ostavio dojam nekoga kome je to daleko izvan granica poimanja realnosti, a moje lice i prazan tupast pogled mogli su se usporediti sa onim u Michaela iz “Nikite“.
Kondom od 60 kuna. Ne kila kondoma. Ne barem tri. Jedan jedini kondom.
Iz pouzdanih izvora znam kako u Rijeci možete dobiti određene seksualne usluge za manje para. Naravno, to sam načuo. Nije da sam iskusio. Tek toliko da razjasnim prije neogo se zli jezici upletu.
Kakav je to kondom od 60 kuna? Kaže ta cura da navodno ima nekakav prsten, i ko ti ga zna što sve ne. Ma kakav prsten za boga miloga? Možda vjenčani? U tom slučaju vjerojatno kondom ima i tvornički napravljenu rupicu kako bi ubrzo par i iskoristio prsten. 2 u 1 fora. Ko Kalgonit!
I još samo nešto. Zanima me čisto onako informativno, koliko dođe liječenje jednog, šta ja znam, evo na primjer sifilisa vulgaris, ako uredno plaćaš zdrastveno osiguranje i sve to? Jer jebo mater, ako već mislim jebat čitavu noć, radije ću dobit sidu nego iskeširat pare za nekoliko kondoma.
Apdejt:
Ovim putem šaljem jednu veeeeliku pusu jednoj maloj R. koja je izrazila želju biti pozdravljena ovim putem :)
Ima već neke vrijeme otkad mi je frend ukazao na nešto čega sam se danas sjetio. Vozimo se mi tako prije par mjeseci cestom nedaleko nekakvog gradilišta, kad on meni prstom pokaže prometni znak, i pita da koji kurac bi ovo trebalo značit.
Gledam ja, kad tamo trokutasti znak koji bi u slobodnom tumačneju značio “Oprez, miniranje“.
Znak ko svaki drugi, reko bi na prvi pogled, al' kad se malo zamisliš, zapitaš se čemu on zapravo služi? Da me upozori na moguće miniranje? Ma baš lijepo. A kako da se ja to PAZIM mogćeg miniranja dok vozim???
Istina, gradilište nije uz samu cestu. Ima kojih stotinjak metara. Međutim, ako postoji mogućnost da ti usred vožnje doleti grota od pedest kila brzinom od 250km/h i spizdi ti šoferšajbu, pa ti pritom raznese mozak po čitavoj dionici, nije li logičnije da zatvore cestu za vrijeme samog miniranja? Ili možda misle da je šansa minimalna, i da se rizik isplati? Jebiga, bolje jedan mrtav nego cjelodnevna gužva.
Stvarno ne znam kako su oni zamislili da se vozači ponašaju kad naiđu na sporni znak. Koja je procedura? Sve što mi pada na pamet je uvući glavu među ramena, napravit kiselu facu, zažmirit na jedno oko i lupit ko manijak po gasu uz poluglasan usklik, i nadat se da neće baš mene opizdit.
Onda opet malo razmišljam... možda taj znak služi kako bi oni oprali ruke u slučaju mogućeg sranja. Ono tipa: “Čujte, znak vam je bio tamo, a to što se vi niste PAZILI, to je vaša stvar.“
U tom slučaju pušiš i od osiguranja, jer znak je naravno bio tamo. Sam si kriv što si najebo.
Pa da..... mogo sam bolje reagirat za vrijeme detonacije i majstorski pod ručnom ili na dva kotača izbjeć krhotine. Ipak je istaknu znak “Oprez, miniranje“. Pitam se zašto nema zanka “Oprez, miniranje“ prekriženog crvenom crtom kao prestanak opasnosti?
Ili to isto vrijedi do prvog raskršća kao i ograničenje brzine?
Goran Ivanišević zaslužan je za moje duboke zaliske koje tako ponosno danas nosim. Tone živaca prosulo se preko njegovog reketa. Srećom, čovjek se povukao iz aktivnog tenisa, i sve je stalo na zaliscima. Da je odigrao još koju godinu oćelavio bi i vrh glave, preko potiljka i leđa, sve do šupka, i opet naokolo preko jaja, trbuha, i prsa, pa gore do brade.
Danas kad gledam tenis, emocije su puno manje. Nekako sam se ispraznio na tu stranu. Kako me sad gotovo da i boli kita ko će dobit, pažnju mi privlače ostale pizdarijice koje prate tenis. Na primjer, oni mulci koji poput dezorijentiranih žohara trčkaraju po terenu za lopticama.
No oni su najmanji problem. Ono što me izrazito nervira su naši teniski komentatori, odnosno način na koji oni pričaju dok prenose meč. Jeste li primjetili one ooogromne pauze između dvije izgovorene riječi??? “Ovo su već udarci.... (pauza od pola minute) ... koji fasciniraju.... (još duža pauza)...... svojom preciznošću, ...... (pa jedna pauza kao da je u međuvremenu otišo srat ili što već)..... tako da Đoković neeeeema....... previše...... mjesta za disanje.... “
O jebote! Za tri rečenice treba mu 3 sata! Osjećam se ko debil, jer mi priča kao debilu. Komentira onako odsutno i analitički kao da svi mi koji gledamo kurca ne znamo o tenisu, a što je najgore, priča sranja 3 put veća od ovog kojeg sam naveo u primjeru.
Ne kažem da bi sad trebao komentirat tenis isto kao i nogomet, jer to opet ne bi ličilo na ništa: “... i Mario napada! Kakav backhand! Lopta se prenosi na drugu polovicu terena po desnoj strani, ravno na reket Đokovića koji spretno ubacuje dijagonalu i stvara male probleme za Ančića. Nakon dvadest razmjenjenih udaraca posjed lopte je nevjerojatnih 50% – 50%, isto kao i prethodnom setu. A bogami i onom prethodnom!“
Nađi čovječe neku sredinu, ili barem šuti jebote, i pusti nas da gledamo tenis.
Auto je genijalan izum. Međutim, za razliku od bicikle, na autu može milijun stvari otić ukurac. Uzmimo za primjer - moj primjer.
Imaš solidan auto, vozikaš se, malo si nemaran prema njemu al ti puca kita za to, jer dok ide - dobro je. I onda odjednom dođe vrijeme za veliki servis, pa to malo odgodiš.. ne puno.. tek toliko da dođeš do neke lovice. U međuvremenu skužiš da su i gume oćelavile. I dok tako zbrajaš, evo ti i registracija kuca na vrata. I sad već pizdiš. I dok tako pizdiš, iz čista mira, prilikom bezazlenog paljenja, vrisne ti centralni kompjuter od 7 tisuća kuna , i cijeli auto jednostavno umre. S njime umre i dio tebe.
Osjećaj je sličan onome kad nekom ameru dođe riješenje da iskešira 20 milijujna dolara za neku odštetu, a zapravo mu je isti kurac bilo 20, 50, ili 250, kad realno gledajući u čitavom životu neće napravit ni milijun.
I tako ja sad pedaliram. Bicikla je stvarno zakon. Nema registracije, nema goriva, nema problema s parkiranjem.... jedina mana je što ti radijus kretanja ovisi o tome koliko si izdržljiva konjina, i o nagibu terena. A tu di sam ja, teren je definitivno nagnut. Jebeno brdovit, štoviše. Uz sve to, važno je i spomenuti faktor od +35 stupnjeva celzijusa koji dodatno otežava situaciju.
Nije meni bicikla stran pojam. Dobio sam ja prvu ponicu još u osnovnoj školi nakon neljudske ucjene od strane roditelja kada su postavili uvjet da prođem s pet. Kako je sva ekipa već zujila na dva kotača, nije bilo druge nego upisat tu peticu u knjižicu.
Ne sjećam se točno kada i kako su bicikle ispale iz đira. Mora da su uletili skejtovi, kareti, ili kašete od mlijeka, pa su od tada bicikle zauzele mjesto na tavanima i podrumima gdje su se do danas vjerojatno ekološki razgradile.
Dugo godina nakon toga našo sam se u Osijeku, u lijepo ljetno večer, zabijen od cuge, i u društvu nekolicine dragih ljudi od kojih je jedna cura gurala lijep bicikl. Ne znam koji mi je bio kurac, al morao sam ja vidjet koliko je u meni ostalo vozačkog talenta iz mlađih dana.
U prvi mah je sve bilo savršeno. Vrtim pedale, vjetar zuji preko ušiju utišavajući komentare o stupnju mog kretenizima. Pičim ja simo - tamo po Promenadi, skrenem na glavni trg, divim se lijepom gradu... divim se svom još uvijek očuvanom talentu.
Vozim se sada već lagano natrag prema ekipi, i onako pun sebe ne obraćam pažnju kako mi trenutna putanja kretanja pod vrlo oštrim kutem siječe tramvajsku prugu. Tada još nisam znao kako to nije baš zdravo. Naime, inžinjer koji je osmislio prugu očito nije surađivao sa inžinjerom koji se odlučio za širinu gume kakvu imala moja bicikla, pa je tako guma ispala dovoljno uska da upadne u tračnicu, i pritom okrene volan u smjeru za koji stupanj različitom od zamišljenog kursa, što je prouzrokovalo trenutno izvijanje i križanje mojih udova, dok je tijelo poslušno ispratilo put inercije, sve dok se nisam prosuo ko pička, i pritom kičmom naišo na siloviti otpor granitnih ploča predivnog osiječkog trga.
Čitav grad se još barem tri puta vrtio oko moje osi sve dok se za vrijeme četvrtog kruga nije napokon lagano zaustavio. Ležeći koji trenutak u bunilu, uočim svoju desnu ruku pokraj sebe, i na temelju njenog položaja otprilike izračunam gdje su mi noge, te se lagano uspravim na njih. Dobro je. Imao sam dovoljno pivčine u sebi pa mi nije bilo ništa.
Bilo je to prošlo ljeto. Danas sam puno bolji na bicikli. U ova dva mjeseca nabio sam kondicije kakvu nikad nisam imao. Noge su mi se razjačale, i sad sam još zgodniji nego inače. Ma koliko se to nemoguće činilo.
