Auto je genijalan izum. Međutim, za razliku od bicikle, na autu može milijun stvari otić ukurac. Uzmimo za primjer - moj primjer.
Imaš solidan auto, vozikaš se, malo si nemaran prema njemu al ti puca kita za to, jer dok ide - dobro je. I onda odjednom dođe vrijeme za veliki servis, pa to malo odgodiš.. ne puno.. tek toliko da dođeš do neke lovice. U međuvremenu skužiš da su i gume oćelavile. I dok tako zbrajaš, evo ti i registracija kuca na vrata. I sad već pizdiš. I dok tako pizdiš, iz čista mira, prilikom bezazlenog paljenja, vrisne ti centralni kompjuter od 7 tisuća kuna , i cijeli auto jednostavno umre. S njime umre i dio tebe.
Osjećaj je sličan onome kad nekom ameru dođe riješenje da iskešira 20 milijujna dolara za neku odštetu, a zapravo mu je isti kurac bilo 20, 50, ili 250, kad realno gledajući u čitavom životu neće napravit ni milijun.
I tako ja sad pedaliram. Bicikla je stvarno zakon. Nema registracije, nema goriva, nema problema s parkiranjem.... jedina mana je što ti radijus kretanja ovisi o tome koliko si izdržljiva konjina, i o nagibu terena. A tu di sam ja, teren je definitivno nagnut. Jebeno brdovit, štoviše. Uz sve to, važno je i spomenuti faktor od +35 stupnjeva celzijusa koji dodatno otežava situaciju.
Nije meni bicikla stran pojam. Dobio sam ja prvu ponicu još u osnovnoj školi nakon neljudske ucjene od strane roditelja kada su postavili uvjet da prođem s pet. Kako je sva ekipa već zujila na dva kotača, nije bilo druge nego upisat tu peticu u knjižicu.
Ne sjećam se točno kada i kako su bicikle ispale iz đira. Mora da su uletili skejtovi, kareti, ili kašete od mlijeka, pa su od tada bicikle zauzele mjesto na tavanima i podrumima gdje su se do danas vjerojatno ekološki razgradile.
Dugo godina nakon toga našo sam se u Osijeku, u lijepo ljetno večer, zabijen od cuge, i u društvu nekolicine dragih ljudi od kojih je jedna cura gurala lijep bicikl. Ne znam koji mi je bio kurac, al morao sam ja vidjet koliko je u meni ostalo vozačkog talenta iz mlađih dana.
U prvi mah je sve bilo savršeno. Vrtim pedale, vjetar zuji preko ušiju utišavajući komentare o stupnju mog kretenizima. Pičim ja simo - tamo po Promenadi, skrenem na glavni trg, divim se lijepom gradu... divim se svom još uvijek očuvanom talentu.
Vozim se sada već lagano natrag prema ekipi, i onako pun sebe ne obraćam pažnju kako mi trenutna putanja kretanja pod vrlo oštrim kutem siječe tramvajsku prugu. Tada još nisam znao kako to nije baš zdravo. Naime, inžinjer koji je osmislio prugu očito nije surađivao sa inžinjerom koji se odlučio za širinu gume kakvu imala moja bicikla, pa je tako guma ispala dovoljno uska da upadne u tračnicu, i pritom okrene volan u smjeru za koji stupanj različitom od zamišljenog kursa, što je prouzrokovalo trenutno izvijanje i križanje mojih udova, dok je tijelo poslušno ispratilo put inercije, sve dok se nisam prosuo ko pička, i pritom kičmom naišo na siloviti otpor granitnih ploča predivnog osiječkog trga.
Čitav grad se još barem tri puta vrtio oko moje osi sve dok se za vrijeme četvrtog kruga nije napokon lagano zaustavio. Ležeći koji trenutak u bunilu, uočim svoju desnu ruku pokraj sebe, i na temelju njenog položaja otprilike izračunam gdje su mi noge, te se lagano uspravim na njih. Dobro je. Imao sam dovoljno pivčine u sebi pa mi nije bilo ništa.
Bilo je to prošlo ljeto. Danas sam puno bolji na bicikli. U ova dva mjeseca nabio sam kondicije kakvu nikad nisam imao. Noge su mi se razjačale, i sad sam još zgodniji nego inače. Ma koliko se to nemoguće činilo.
Auto na parkingu čeka dobitak na bingu.
Post je objavljen 01.07.2006. u 02:22 sati.