Svi oni koji se iz nekog razloga vraćaju na ovaj blog sjećaju se posta pod naslovom 'Kad mi se digne (živac)' od prije par mjeseci. Post se inače nalazi ovdje, pa ako tko ima extra vremena za gubljenje nek' čita i tu umotvorinu.
Ovog puta odlučio sam na blogu izbacit još jednu frustraciju iz sebe, i požalit vam se na moj štednjak, ili kako bi mi rekli 'špaher'... i to ovaj u kombinaciji plin – struja.
E sad, nemam baš ništa protiv one desne strane gdje su ploče na struju, ali jebo me pas ako neću dobit slom živaca od ova dva mala govna što rade na plin.
Ovo ljeto sam se selio kroz nekoliko apartmana i u svakom bi redom porušio sve bogove kada bi odlučio nešto skuhat.
Pazi sad... Pripremim si tavicu klopu i već onako sretan zamišljam kako će to bit fino kad bude gotovo, i stavim je na štednjak. Jednom rukom stisnem i okrenem okruglu ručicu za puštanje plina, a drugom ga pripalim onim upaljačem što baca iskru. Ima li to iskričavo sranje uopće kakvo ime ili svi kažu 'E ono za pripalit plin' ili ' Eee dodaj mi ono za plin'.. i pritom rade onaj mot kažiprstom kao retardirano dijete dok puca iz zamišljenog pištolja očekujući da shvatite njihovu pantomimu?
Enivej... nije to ništa naprema onome što slijedi. Dakle, pripališ plin sa onim... e da, s tim... i plin lijepo plane u krug kroz one rupice. Par rupica ti zataji ali ti lijepo čvrkneš onu pločicu na vrhu sa.... sa onim što pališ plin... e, e baš s tim, i mali plavi plameni jezičci sad lijepo šišaju kroz sve rupice u punom krugu. E sad, fora je tome da moraš držat onu okruglu ručicu neko vrijeme stisnutom kako ti se vatra nebi ugasila, a to je upravo ono što u cijeloj priči mene najviše jebe, jer ja mora da sam najnestrpljiviji madrfakr koji se ikad ulovio kuhanja.
Pa jebote!!! Koliko zapravo treba držat to sranje stisnutim? Molim vas da mi neko kaže jer ja kao da imam urođenu manu da ga pustim prije nego je on shvatio kako bih ja želio da ostane gorit bez mog prisustva! Držim ko kreten pola sata i onda kad mislim da je dosta, pustim, i ovaj se ugasi!!! A u pičku materinu. Aj sad kreši opet s onim sranjem dok ponovno ne plane i opet drži ko kreten dok se ne 'ulovi'.
Ponekad želim samo nešto malo podgrijat, i jebeš mi sve ako se to ne zgotovi prije nego ja mogu pustit ručicu sa sigurnošću da se ovo neće ugasit. Imam filing da bi u kraćem roku nacjepao drva, potpalio ih, i uzgojio pristojnu vatricu nego izašo na kraj s ručicom uz dvije krive procjene.
Svašta mi je padalo na pamet dok sam pokušavao riješit taj problem. Jednom sam čak naslonio kuhinjsku stolicu da drži ručicu stisnutom, al je govno od naslona sklizlo i stolica je zvekla na pod, i vatra se logično ugasila. Ništa, ajmo probat opet. Di sam stavio ono sranje za palit plin? Pa sad je bilo tu..... Ma di je nestalo..... A pas mater!!!!
Važno!
Objašnjenje šokantnog posta koji je prethodio ovom nalazi se OVDJE
Izgleda da je Leonida jedina koja stvarno i prati gluposti na mom blogu jer je jedina povezala konce (u komentaru koji sam izbrisao naravno:)
Dopizdilo meni jedno večer sjedit doma i gledat televiziju. Sjedim u fotelji i pokušavam se sjetit koji je dan, i ima li šta danas u gradu. Bacim pogled na sat, a tamo tek oko deset i pol. Hmm... pa nije tako ni kasno mislim se. Ma nego šta! Jebeš televiziju samovanje doma. Jebeš ekipu koja je od kurca! Jebeš sve! Idem se na brzinu istuširat, obuć, i đir do grada.
I tako je i bilo.
Grad prepun ljudi. Nije ni čudo jer je sedmi mjesec Uletim u prvi birc di mi se muzka činila prihvatljivom, i gdje je cirkuliralo najviše ljudi. Napravim krug kroz ljude i skeniram okolinu.
Nikog poznatog. Hmm.... nije ovaj grad što je nekad bio, a i ja sam već ulovio koju godinu.
Sjednem za bar, naručim pivu i bacim se u lov. Najprije pogledom naravno.
Nedugo zatim već je u shemi neka plavušica. Ne previše bistra, al ko danas traži bistrinu u zadimljenim bircevima. Platim joj pivu, potrošimo pola sata na beznačajne razgovore i priglupo smijuljenje. Atmosfera između nas dvoje vrištala je vodi me doma i mazni me.
I tako je i bilo.
Doma je nisam ni stigo ponudit cugom. U roku odmah je bila na meni, gola.
Ispočetka sam bio napaljen ko naveći konj, ali kako su se njoj stvari zahuktavale, meni su se nekako rashuktavale. Što se ona više bacala i uzdisala, to je meni bilo sve blesavije i neopisivo antisexy
- Aaaahhh... daaaaaaa.... tooooo ...tooooooo....
A meni sve nešto hmmm.. preko kurca, ufff.. .tlaka....
I tako ja nju skinem sa sebe i kažem sori mala, neće ići večeras. Nije problem u tebi.... znaš kako je..... I sve se mislim aj odi doma da idem spavat.
I tako je i bilo.
Dva tjedna kasnije sjedim ja u istom bircu, možda čak i na istoj stolici. Naravno, piva je opet u điru, i već preko 10 minuta snimam tog visokog crnokosog dečka koji toliko iskače iz mase dosadnih posjetitelja. Nakon jedne moje upadice pridružim se ekipi, a par minuta kasnije već se zajebavamo kao da se znamo 100 godina.
Nisam vjerovao koliko sam seretan kada je pristao doći kod mene doma. Mislio sam da će mi srce iskočit! Drapanje je počelo već na vratima, a dok smo došli do trosjeda letjele su iskre. Za razliku od prošlog puta, ovo je bio pun pogodak
- daaaaa... daaaaaaa....daaaajjjj.....
- evooooo..... ti dobro...... uzmi ga...... agrhhhh.... – derem se ja.
Nakon pola sata oboje smo bili potpuno iscrpljeni ali sa takvim smješkom na licu....
Okrene se on premameni, i krene prema mojim ustima i zatvori oči....
Reagirao sam u stotinki! Sa gnušanjem sam ga odgurnuo tako snažno da je skoro na pod odletio! Mislim se koja mu je pička materina?!!!! On bi se ljubio?!!!
Kad sam ga najurio iz stana nije znao šta ga je snašlo!
Pitam ja vas.... koliko je bolestan ovaj današnji svijet??? Zamislite! On bi se i ljubio!!! Ma mislim stvaaaarno.
Sick! Sick! Sick! Sick!
:)
You've got to press it on you.... You just think it that's what you do baby... Hold it down there.....
I tako ja odlučih ponovno okačiti par mudrih na svoj blog dok mi u pozadini na sav glas praši stvar 'Dare' od Gorillaz sa njihovog novog albuma 'Demon Days'. Stvar je prejebena i savjetujem svima željnih dobrog ritma da je skinu.. pardon... mislio sam kupe CD jer kao što rekoh stvar je prepreprejebena.
Postoje dvije stvari koje u životu izbjegavam uzduž i poprijeko, nadaleko i naširoko, ovako ili onako.... a to su posjeti bolnicama i sprovodi. Sprovode ćemo pustit za koji drugi post dok ćemo sad ovdje generalno ispljuvat... što...? Boooolniceeeeee:)
Dakle bolnice imaju nevjerovatno sposobnost bacanja moje persone u najdublje bedare i depre svih depri. Ustvari, kad bi me unutar bolnice spojli na deprometar, pukla bi sajla, a ta sajla je puno deblja od one na blesometru.
Nedavno je član moje obitelji završio na operaciji u Sušačkoj bolnici u Rijeci uslijed ozljede na radu. Očigledno, posjet se ovoga puta nije mogao izbjeći jer ipak je riječ o mom starom, a ne o sestri ili nekom drugom manje bitnom članu :)
Preskačem priče o hrvatskom zdravstvu, gdišnjem buđetu, i ostalim političkim spletkama i prelazim direktno na surove činjenice, odnosno what you see is what you get dojmove.
Sa glavne kapije u bolnički kompleks puca pogled na 3 ili 4 oronule zgrade iza kojih se uzdiže visoki ružni dimnjak nataložen čađom koja se godinama tamo nakuplja i ostavlja dojam da je čitav kompleks u najmanju ruku spalionica židova zaostala iz svjetskog rata.
Vrijeme je posjeta i hodnik je prepun ljudi, međutim na izlizanim pločama nisu ljudi jedni posjetitelji. Tu se šetaju i dvije udomaćene mačke koje vjerovatno nikad nisu čule za stres a kamo ga osjetile. Toliko su skulirane kao da šetaju doma pred kaminom. Očito im nije prvi put da su zalutele.
Progutam slinu i suvišne komentare, okrenema glavu i nastavim prema trećem katu.
U oko mi upadne komad starog tepiha koji je netko neuredno smotao u rolu i odložio – pazi sad – na radijator u hodniku! I to tamo stoji i nitko ga ne miče! Dva dana za redom.
Svi zidovi naprosto vape za farbanjem a podovi u hodnicima su krpani gore nego cesta u mojoj ulici, a vjerujte, u mojoj ulici i Grand Cherokee ima problema pri brzinama većim od 40km/h. No dobro. Valjda u bolnici nitko ne vozi kolica tako brzo pa recimo da je u redu. Ali jebote, mogli su makar krpat u istoj boji a ne crne fleke bacat na bljedokremaste podove, pa da sve to skupa na nešto liči.
Sobe su priča za sebe. Nema utičnice koja ne visi iz zida, nema kreveta koji nije raskliman. Krevet mog starog bio je učvršćen komadom trožilnog kabela za struju!!!!.... Ajde, makar nije bio pod naponom, ali ljudi moji, ako niš drugo, mogli ste upotrijebit onu traku iz prošlog posta!
Na Svakoj plahti udaren je pečat na kojem stoji Klinički Bolnički Centar Rijeka i ostavlja dojam kako su svi pacijenti obilježeni poput krda goveda. Pretpostavljam da su neki fantomi nekad stvarno i krali plahte pa je ovo bilo jedino riješenje...
Stolarija – blagi užas. Stolice, stolići i ostali namještaj ne zaostaju. Jednom riječju, sve užas.
Dvije riječi o sestrama i doktorima. Imam filing da su ti ljudi toliko sranja u životu vidjeli da su već postali imuni na sve te pacijente i nijhove bolove, na sistem, na sustav, i sve skupa. Ne samo što tamo hodaju ko terminatori bez trunke susosjećanja za one radi kojih su tamo, nego još jedna drugoj dobacuju nege pošalice i glupavo se smijulje. Ne želim optuživati nikog na temelju mog promatranja u tih par sati koliko traju posjete, ali mislim da nije u redu.
Vidim da se na monitor.hr trnutno vrti anketica - Treba li dozvoliti križeve u državnim institucijama? – i kako se većina ljudi izjasnila da treba, što mi je da budem iskren, pomalo čudno. Naime, u sobama u bolnici vise križevi na zidu. Istina da su na ovom križu kod mog starog u sobi Isusu ispale ruke i glava te visi samo trup, al nije problem u tome. Mislim, ako u RH živi i radi čovijek koji se klanja Budi, i završi u bolnici, zašto bi mu iznad glave visio Isus? Taj čovijek plaća osiguranje i sto kao i katolik, i taj krevet je namjenjem njemu isto koliko i svima ostalima.
I za kraj, stvar koja me najviše muči. Svi pričaju kako je ljudski život neprocjenjiv, ali izgleda da svi to tumače na krivi način. Ako je ljudski život stvarno neprocjenjiv, onda bi se po svoj logici trebalo ulagat u zdravstvo prije nego u sve ostalo. Jebeš cestu Zagreb – Split ako ljudi u bolnicama umiru. Namiri jebene troškove zdravstva, pa tek onda ulaži u sve ostalo I say! :)
Dvije stvari koje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, a bogami niti na zadnji. Zajedničko im je jedino to što mene već duže vrijeme fasciniraju pa sam ih odlučio ovako nagurat u isti post.
Dakle najprije dvije riječi o onim širokim samoljepljivim sivo-srebrnim trakama koje susrećemo u skoro svakom PG13 filmu. Iz takvih filmova smo odavno naučili da u slučaju kada nekome moramo začepit gubicu obaveno moramo koristiti upravo tu široku samoljepljivu traku. Isto tako za brzo i praktično vezivanje ruku i nogu nekome za koga ne želite da mrdne, srebrna traka je opet najbolje rješenje. Tko je prvi uptrijebio tu famoznu traku u te svrhe, i zašto baš tu traku? Kako je upravo ona postala dijelom povijesti? I kako se uopće zove ta traka? Gdje se kupuje? Da li uđete u trgovinu i pitate prodavača: - Oprostite, imate li onu traku za vezivanje ruku i začepljivanje ustiju? Imate! Odlično! Dajte mi dvije! – Jer vjerovatno će tako prije znati na što mislite nego da stvarno znate originalni naziv.
Dovoljno da kamera u trgovini registrira kupce i evo ti osumnjičenih ko u priči. Još nisam vidio da se ta traka koristi u bilo koje druge svrhe, tako da onaj ko je kupi jednostavno mora bit kriv za zločin... u bliskoj budućnosti.
Druga stvar je Chloroform. Gdje se to nabavi? Ima li ga u lokalnim ljekarnama? Nije da mi treba za kakvo nedjelo, nedaj bože, al bi mi super došlo kad me muči nesanica. Par kapi na maramicu i sam sebe zabetoroniram u najdublji san za tren oka! Mislim da je to Homer Simpson jednom izveo, i od tada mi ideja ne izlazi iz glave:)
Zamislite samo koliko koristi jedna mala bočica može donjeti u prosječnom kućanstvu. Naprimjer, imate plačljivu djecu koja vam nedaju spavat. Hopla! Gazu na njškicu i bebač je miran ko bubica dok kažeš keks. Mama se sada može naspavati kao bezbrižna teenagerka.
Dalo bi se iz svega toga napravit i neki biznis. Sve što treba je upakirati srebrnu traku i bočicu chloroforma u nekakav kit, i prodavat na polici pored lažnih pištolja i crnih kapuljači... jer jedno vuče drugo... i još otvorite trgovinu negdje u blizini banke:)
Javljanje uživo iz Rapca sa Summer festivala, točnije sa partija na plaži Girarl... Girlarr... Gilralrll..... A gad demit! Džirardela! Eto! Tako se kaže! Ili Đirardela:) Dakle, javljanje sa Girardelle, ne toliko uživo, ali ne niti predugo nakon završetka.
Dvije stvari se mogu zaključiti odmah na početku. Čim ovo pišem rano ujutro znači da:
a) Nisam ništa ševio'
i b) Još sam totalno budan i idem bacit post na blog!
A zašto sam još tako budan?
2+2 je...... da da... tako je. Oni koji znaju – znaju. Sad kad smo rješili dva najčešća pitanja, možemo leđero nastavit dalje:)
No krenimo redom. Sve je počelo oko 3 sata popodne kada sam se slučajno zateko na Krku u Baški kod frenda koji drži štand s cugom na plaži.
Ajmo sad opet 2+2.... braaaavo.
A sad za vas sporije, to znači da smo nakon par pivica došli na gotovo nemoguću ideju, i odlučili zapalit za Rabac. Kažem gotovo nemoguća ideja, jer smo oba telci od 28 godina, i naše brijanje po partijima je odavno prošlo. Međutim, ako vam je kroz odrastanje tata bio house, a mama techno, onda vam riječ “party“ ostane duboko ukorjenjena u podsvjest koja samo čeka da ispliva u realnost, bez obzira koliko godina imali.
I tako smo se oko 23 sata nacrtali u Rapcu (Rabac je kraj Labina, u Istri, za one manje upućene) i odmah naletili na sto miljona biljona triljona ljudi! Svih odreda željnih zabave, cuge, mladog mesa, i droge. Ako sam slučajno jednog ili dvoje uvrijedio ovom izjavom, molim da mi oprosti, i ujedno se ispravljam: Dakle taj jedan nije bio željan cuge:)))
Na samom ulazu je srce naviše i boljelo. Unatoč svim tim silnim dekolteima, osjećali smo bol kada su nam izbili svakom po 240kn za upad, no bol je ubrzo prošla... jer ipak su nam dali komad isprintanog papira kojeg nazivaju karta. I to u boji! I ne samo to, nego nam je i lokalni zlatar nabio na ruku i neku bižuteriju od plastičnih narukvica koje šatro služe za indetifikaciju. Mogu mislit kako su neke punašnije pripadnice suprotnog spola taj čin primile s uvredom, jer se tek sad osjećaju ko prave trudnice. Ali i mi smo bili trudnice, i svi ostali, i tako smo svi bili obilježeni i spremni to hit the floor.
Party se održavao na 2 glavna floora, i par malih, jadnih, jedva spomena vrijednih flooroova:). Al' spomenimo ih ipak, makar radi DJ-a koji su se tamo trudili nadglasati ostalu buku. Glavni floor bio je na bazenu, kojeg su, baj d vej, zatvorili daskama i pretvorili ga u dance floor, a od bazena se nije vidjelo ni B, poradi čega se onda može vrlo teško okategorizirati kao 'Floor na bazenu'. Enivej, "na bazenu" je gostovao i DJ večeri – Britanac, Joh Digweed olitiga u direktnom prevodu - Ivan Travokopač, ili možda točnije Pljugokopač, Vutrakopač.... no nemojmo sad o tome. Tko god je ikad slušao radio emisiju Kiss100, ili čuo za Global Undergraund, taj zna i za Digweeda. Osobno sam ga intenzivno slušao prije nekih 4 ili 5 godina, kada je smjer zvan progressive house bio kod nas još u povojima, odnosno izraz je postojao, ali se pod time plasiralo svakakvo smeće, odnosno još odnosnije - sve ono što nisu mogli smjestiti u ostale žanrove gurali bi u progressive house.
ljudi moji Digweed nas je noćas nemilosrdno razvalio bez pardona, posred čela, i ravno kroz srce i uši, nevjerovatnim setom koji je par tisuća ljudi doveo do extaze! Nebih znao koliko je točno duša plesalo jer službene brojke još nisu potvrđene, ali bilo ih je masu. Nebih točno znao niti kolika je zapravo extaza bila kod ostalih ljudi, jer ja sam u to vrijeme prolazio kroz jednu, te nisam bio u mogućnosti prisebno i zdravim razumom promatrat ostale. Više sam promatrao svoje ruke koje se nisu skidale s neba.
Techno floor bio je nešto manji od glavnog, i pojma vam nemam tko je puštao što, jer tamo da sam i jedva zagazio. Prilikom jednog obilaska, odnosno točnije rečeno bauljanja u neki sitni sat, navratio sam tamo, i sve što sam vidio je brdo ljudi pod hiper-brzim stroboskopom i muzku tipa Bam!Bam!Bam!Bam!Bam!Bam! od jedno 2000 udaraca u minuti. Vjerujem da im je bilo genijalno, al meni, ovako pod stare dane, to i nije najbolje sjelo. I tako se ja za manje od minute vratih lakšoj strani, gdje sam proveo i čitavu noć.
Kako je večer prolazila spontano se okupila moja stara ekipa, bez posebnog dogovora, tako da se još jednom pokazalo kako su spontani događaji puno bolji od planiranih, a i još važnija činjenica je da tako nisam bio niti najstariji. Možda najviši, al makar nisam najstariji:)
A sad ono radi čega i čitate sve ovo. Sisa i guzica je bilo takvih da vam pamet stane. Meni je stala. I to u par navrata. Majko mila, ma kako samo te curice od dvadesetak godina izgledaju! Pa jel' one uopće imaju pojma koliko štete muškom zdravlju nanose svojom pojavom? Mislim, vrte ti guzama i ostalim oblinama pred samim nosom, i onda glume hard tu get?! Ja ću radi takvih na psihijatriji završti, majkemi.
Kako slatko nebi bilo tako slatko bez slanog, bilo je i – oprostite na izrazu, pravih gabora kakve zemlja i ne viđa tako često. Onda još zamislite tog gabora kad se naguta par extazija i nekontrolirano iskrivi facu u oblik gnjile vreće proklijalog krumpira i pritom izazovno pleše štangi rasvjetnog stupa koji je do danas odoljevao svim burama i neverama, ali pod njom popušta. E, to vam dođe ko hladan tuš na sve ove ostale mace. Kažu da je toplo hladni tuš dobar za cirkulaciju, i vjerovatno zato tamo toliko toga tako uspješno cirkulira – kroz vene:)
Thumbs down ide definitvno organizaciji šankova i smetlišta. Nekad mi se činilo da za šankom konobaru treba popušit, da izvinete na izrazu, da bi dobio cugu! Pa nikako na red doć jebote! Čudno, jer svaki put kad su išle cure po cugu, brzo bi se vratile. Hmmm...?
Praznih čaša i razbijenih boca bilo je svuda, a najviše tamo gdje bi trebalo biti najmanje - Na podu. Ako je ovo “Summer festival“, logično je za očekivati kako će 50 posto posjetitelja biti u japankama i sandalama, i staklene boce nemaju tamo što tražiti. Ovako su oni tenkovi od žena drobile staklo pod nogama a fine curice su ga lijepo skupljale u sandale. Stalno su hodale kao po jajima, držeći u ruci Red Bull i nadajući se da ako im već neda krila, možda im makar malo olakša korak. A to je u onakvoj gužvi bilo jako teško.
Ujutro oko 6, party je zatvorila blaga kišica. Neki su utekli glavom bez obzira, a neki su je dočekali kao osvježenje. Nakon svitanja dogodilo se nešto neobilčno. Inače na partijima ne volim svitanja jer tada na vidjelo dana izađu sve te ružne ispijene nadrogirane i iskrivljene face, ali ovoga puta dogodilo se upravo suprotno. Kada je svanulo, oko mene su se našle sve same ljepotice koje su brijale svaka u svom filmu - skupa samnom. Bilo ih je milina gledati, i tako sam proveo zadnjih pola sata, možda i najljepših u čitavoj noći – sa rukama u nebu – u kišici.
After hour u pravilu uvijek izbjegavam zbog gore navedenih defektivinh faca i zato jer se najčešće pojave samo oni najnadrogiraniji freakovi. Opet se ispričavam izuzecima. Na putu kući frend je malo sletio s ceste i razbio auto, pa ma je i taj događaj dodatno razbudio i omogućio pisanje ovog literarnog djela vrijednog Pulitzera.
Pozdrav svim partijanericima, a i vama partijaneri, a posebno veliki pozdrav mojoj ekipi.... od kojih na sreću nitko ne čita ovaj blog:)
I dok mi sunce svakodnevno održava mozak na temperaturi od četrdesetak stupnjeva celzijusa, i u nekom polu tvrdo kuhanom, a ujedno i prilično kašastom agregatnom stanju najviše nalik kakvom podgrijanom dukatovom voćnom jogurtu, gledam po internetu stare vijesti, i zadovoljan se smješkam kako lijepo propuštam sva ta sranja koja se događaju oko mene, a sve što treba kako biste se doveli u to blaženo stanje je da se ne logirate na internet i ne otvarate novine po nekoliko dana u šutu. Još pomaže i to da provodite čitave dane na moru i održavate tu famoznu temperaturu mozga kako bi održali tu intelektnu razinu, samosvjest, i spokojno lice identično onom u mladog teleta.
No vratimo se vijestima. Ponovno me iznenadilo koliko Čeha je i ove godine pogodilo dno jadrana. Znam da se o tome piše na sve strane, što po blogovima, što po novinama, a vjerovatno se već i u bojankama za malu djecu može pronaći slika Čeha koji se utapa dok djeca marljivo bojaju kupaće gaćice i probušeni luftmadrac.
Česi ginu na svakojake načine, ali kad se spomene Čeh, u glavi mi je onaj slučaj od prije par godina kada je frajer popušio dok je plivao do Cresa držeći se za praznu bocu od Coca-cole. Začepljenu naravno. Nije lud krenut bez čepa! Svaki Češki morski vuk zna da je boca bez čepa ravna samoubojstvu.
Zašto svi normalni ljudi plivaju paralelno s obalom dok Čeh obavezno piči okomito? Mislim, okomito u odnosu na obalu pa tek onda okomito u odnosu na površinu mora? Jeli to neki genetski poremećaj? Možda more na njih djeluje hipnotički? Ili jednostavno ganjaju Curavićev rekord u ronjenju na dah?:)
.....
I dalje nema. Nemam pojma kako završit post. Kao što rekoh, mozak mi je žvaka. Trudim se ali ne ide. Ipak ću sačekat jesen da mi se vrati ono malo spisateljskih sposobnosti.
To je bio dokaz kako ljeto ubija volju i inspiraciju iz prve ruke.
Svi oni koji se iz nekog razloga vraćaju na ovaj blog sjećaju se posta pod naslovom 'Kad mi se digne (živac)' od prije par mjeseci. Post se inače nalazi 
You've got to press it on you.... You just think it that's what you do baby... Hold it down there..... 
Dvije stvari koje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, a bogami niti na zadnji. Zajedničko im je jedino to što mene već duže vrijeme fasciniraju pa sam ih odlučio ovako nagurat u isti post.
Tko je prvi uptrijebio tu famoznu traku u te svrhe, i zašto baš tu traku? Kako je upravo ona postala dijelom povijesti? I kako se uopće zove ta traka? Gdje se kupuje? Da li uđete u trgovinu i pitate prodavača: - Oprostite, imate li onu traku za vezivanje ruku i začepljivanje ustiju? Imate! Odlično! Dajte mi dvije! – Jer vjerovatno će tako prije znati na što mislite nego da stvarno znate originalni naziv.
Druga stvar je Chloroform. Gdje se to nabavi? Ima li ga u lokalnim ljekarnama? Nije da mi treba za kakvo nedjelo, nedaj bože, al bi mi super došlo kad me muči nesanica. Par kapi na maramicu i sam sebe zabetoroniram u najdublji san za tren oka! Mislim da je to Homer Simpson jednom izveo, i od tada mi ideja ne izlazi iz glave:) 
Javljanje uživo iz Rapca sa Summer festivala, točnije sa partija na plaži Girarl... Girlarr... Gilralrll..... A gad demit! Džirardela! Eto! Tako se kaže! Ili Đirardela:) Dakle, javljanje sa Girardelle, ne toliko uživo, ali ne niti predugo nakon završetka.