neverinov blogneverinov blog

Pješčanik (ili Naš Mali svijet)



Kad ljudi bivaju povrijeđeni često pušu i na hladno prilikom ulaska novih ljudi u njihove živote. Iako od prijašnjih situacija treba crpiti kao iz vrela (tal. farne un tesoro - jer mi nema goreg kada netko ne uči iz vlastite povjesti), često si onemogućujemo upoznavanje i održavanje odnosa sa sljedećom osobom koju je vrtlog života donio u naše predvorje.

Puhati na hladno znači pakirati nečije greške iz prošlosti nekome tko nam nije učinio ništa nažao. A ako smo dosegli tu civilizacijsku razinu da otac ne ispašta za sinove greške (makar ludaci iz pravosuđa za pitanje alimentacije idu u smjeru da troškove snose djedovi) i obrnuto.

Kada god se uhvatim u tom trenutku da sumnjičim nekoga radi nečega što mi se desilo, odmah si idem objašnjavati kako je glupo do oblaka i nazad onemogućiti toj osobi koja može biti dobronamjerna da mi bude na neko vrijeme suputnik. I zato svakome dajem priliku da se iskaže nakon što mi je svojim pojavljivanjem pobudilo znatiželju.

Nedavno sam upoznao osobu koja dijeli moju želju za utopijom i idealizmom bez obzira na "realpolitiku" trenutka. Što smo više komunicirali shvaćali smo kako si poklapamo misli. Ona piše ono što ja mislim i u čemu se prepoznajem od samog praiskona vlastitoga shvaćanja života i svijeta. Ono što pobuđuje osmijeh na licu jest da je sve obostrano i da se poklapa, a razlike su tu da ne bude dosadno.

Zašto pješčanik?

U mojoj viziji svijeta, isti je jedno ogromno igralište, poligon za ostvarivanje i pretakanje ideja iz misaonog svijeta u stvarnost. Konstantna nadogradnja postojećeg. Sve antropogeno na ovom svijetu je proizvod uma i ruke. Ostvarivanje vlastitih ideja u vidljivom svijetu je ono što me puni trncima. Sama pomisao da mogu utjecati na postojeće (npr. obnova suhozidnih terasa za vinograde) me puni nekakvim dječjim veseljem.

Tako isto sa tom osobom, kada uvidiš da su njene misli tvoje i tvoje njene, poželiš se igrati i učiti o ovoj stvarnosti. Putovati, upijati svestrane manifestacije vidljivoga i nevidljiva. Kušati nova jela, eksperimentirati sa starima. Odvesti ju u Pantheon koja ti je najdraža ostvarena arhitektura i podijeliti tu mistiku koju osjećaš sam (unatoč sveprisutnim turistima) dok kročiš malen pod kupolom koja nakon 2000 godina nema napuknuća koliko je savršeno izbalansirana i materijalom pažljivo osmišljena. Ono što činimo za života ima odjek u budućnosti - je rečenica koja me doziva kad sam tamo.

Dijeliti zajedno stare kale i nove prometnice. Komentirati sa ironijom stvarnost onih koji misle da su moćni jer drugima uništavaju živote zato što im nikad nije dosta naštampanih papirića, za koje će otkriti jednog dana da nisu jestivi. Osjećati duboko sažaljenje radi takvih oblika života, iako misle da su bogomdani.

Jedan drugoga bodriti radi nepravednosti do neba koja se događa svakog dana dešava daleko i oko nas. Pozivat se na to da je najbitnije postupiti dobro radi vlastitog unutarnjeg mira bez obzira što je netko dobro prošao na materijalnoj razini. Ionako tu materiju ne bude nosio sa sobom.

Omogućiti jedan drugome da se dobije uvid u angulaciju koju nemaš jer si naprosto subjektivan i krvav pod kožom. Objektivnost ne postoji. Svatko tko vas savjetuje savjetuje vas iz vlastitog iskustva.

Otkrivati zajedno nova iskustva, mjesta, okuse, vještine, običaje, ljude. Uvijek novim očima i čuđenjem u svijetu. Jer unatoč svoj patnji koju dopuštamo da nam stvaraju, ovaj život na ovom svijetu ima itekako smisla doživjeti do kraja. Bila to postaja u mnoštvu postaja ili krajnji cilj našeg postojanja. Kako god, grijeh je ne iskoristiti potencijal kojeg nudi čudo zvano život.

Jasno mi je da će prva misao svakoga od vas biti da sam se zaljubio. Što ne znači da se neću zaljubiti, no ja govorim o nečemu drugačijem od potrage za pravom partnericom. Ono o čemu je Ujević pisao, a mnogi mu se divili je ono što me zanima otkad sam svjestan sebe.

Da ne shvaćam zdravo za gotovo i da ne budem shvaćen tako. Da štitim i borim se za tu dušu u svemiru koju prepznaješ i koja prepoznaje tebe. Da joj okreneš leđa na leđa (kao u akcijskim filmovima - sami protiv svih) i ne dobiješ nož već zaštitu na toj strani gdje si najranjiviji.

Iako mi sumnjičavi dio šapuće da svaka lijepa igra traje malo (nonina izreka - ogni bel gioco dura poco), neću dopustiti da radi mogućnosti gubitka ili olabavljenog odnosa izgubim priliku da izgubim druga u pješčaniku u kojem se uglavnom igram - sam.

Ako imate takvu osobu čuvajte ju i ne iskaljavajte se na njoj radi svakidašnjih frustracija koje vam nabija posao ili društvo. Takvi odnosi su zalon od vanjskih nedaća i razlog za osmijeh. Nevjerovatno mi je kako to ljudi znaju zaboraviti i derati se upravo na one koje ih najviše vole. Nevoljko sam svijedok takvih odnosa jer mi se ljudi imaju potrebu povjeravati. Nemajući svjest o tome, ti su prijatelji moji primjeri kakav ne smijem biti sa svojim najbližima.

Iako sam telac od 30 godina s tendencijom rasta te cifre, želim ostati onaj dječak koji se čudi svijetu i koji neće proći ravnodušan pred njegovim ljepotama. Ne prolaziti ravnodušan iziskuje određeni napor i konstantni djalog sa samim sobom (ja to zovem šamaranje ako se uhvatim u tom stanju).

Stvorili smo, ili nam je stvoren, naš mali svijet, utočište od onih ostalih (koje smo počeli zvati drugi ili njihov svijet) , u kojem mi određujemo zakone fizike. Šićušni, majušni svijet, bitno važniji i bolji od ovog matrixa kroz kojeg prolazimo kao potrošna roba sve dok ne postanemo neupotrebljivi i rashodni. Svijet u kojem nema gramzivosti, pohlepe za materijalnim, malenog hodanja pod zvijezdama. Svijet u kojem ja mogu biti ja i ona može biti svoja kakva god da bila. Svijet u kojem nema ispričavanja radi ispunjavanja nekakvih normi. Jer dopustiti nekome da bude ono što jest je najveći oblik ljubavi i poštovanja kojeg jedna osoba može izraziti drugoj, a što nam društvo svesrdno onemogućuje i udaljava nas od samih nas.

Netko tko nas prihvaća takvima kakvima jesmo vrijedi više od slave, moći i materijalnoga zajedno. Držite tu osobu kao kap na dlanu.







Post info
23.08.2014. (12:55)
40 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Negdje s Belvedera



Kanijon Lovranske drage. I dalje sam ne terenima koje zavolim svakim danom sve više. Možda ne putujem mnogo po svijetu, ali upoznajem sve bolje Liburniju. Ona imaju tek doći.

Neki investitori žele ovdje provući žičaru koja će nagrditi čitavi krajobraz samo kako se neka je ljenčine nebi trebale popet nogama do Vojaka. Većinu s kojom sam imao prilike pričati smatra da žičara nije dobodošla, ali kapital i lokalni razvoj često nisu kompaktibilni. Da je bar kapital u nas nešto mudar, ali ovako glup kakav je, gradi stalbeno-poslovne objekte koji, gle čuda, zjape prazni, pošto je tim istim lokalcima pala kupovna moć.



Možete li vjerovati da su nekad obronci Učke izgledali ovako pod nasadama kao kod Lovranske drage?




"Ukleti" hotel Draga di Laurana sa Šipičinog vrha (fala Gogoo).




Loren i Debela su mačke koje smo nasljedili od tete Vilme na čuvanje. Kako cimer kaže - teta Vilma se sad sigurno negdje smije kad vidi da hranimo ove prasice.




Debela ima uvijek, ali baš uvijek ovaka izraz nepovjerenja.



Loren se pak udomaćila i moramo paziti da nam se ne useli u stan. Preračunato sto gradi.







Puni mjesec od prije koji dan sa balkona.




Prijatelj od prijetelja je čuo da radimo na zemlji i sad su nas počeli svi kontaktirati kako bi obrađivali njihovu zemlju s njima. Pomidori i češnjak iz vrta. Uživancija od salate.




Belveder tek imam otkriti kako spada. Uzmeđu Laginjine i Baštijanove se nalaze privatni vrtovi (gdje volim zaviriti) koje nisam mogao ni sanjati pošto sam hodao stalno po većim prometnicama.




Sjemenke čilija, đinovskog bosiljka kojeg imamo na balkonu i pomidora. Susjedi su spremni da se brinemo za zajednički vrt oko zgrade.



Znate li onaj osjećaj kada se stvari odvijaju toliko brzo da se bojite kako ih nećete stići pohvatati? Sve je dobilo nekakvo ubrzanje i sve se okreće ko u ringišpilu sa bezbroj opcija.




Nemoj pretjerivati poput ovih manijaka.



Post info
14.08.2014. (17:45)
25 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Obnova uz Perunove strijele









Poput pravog čobana spustio sam se u Mošćeničku Dragu nakon 8 dana totalne izolacije u Perunovom carstvu (Petrebišća) i čudio se prvom kružnom toku dolje na obali, turistima (i oni meni onako neobrijanog, smrdljivog i u gojzericama), automobilima i nekakvim čudnim totemima koje nazivaju semaforima.

Iako me je Gogoo uvelike preduhitrio sa putopisom (a i trebalo mi je neko vrijeme da mi prste prorade po tipkovnici) nikako da se smirim, a da ne osjetim kako je objavljivanje na blogu točka na i mog viđenja radne akcije.








Hrabra skupina je krenula sa mošćeničke Grabrove (postoji i brsečka). Parkirali smo veture u hladovini kod samog rancha i krenuli na dva sata hoda kojeg nismo ni primjetili jer smo imali previše toga da si kažemo kako se dugo nismo vidjeli.

Udruga Dragodid u kojoj sam počasni član je dobila od općine Mošćenička draga općinsko vlasništvo na Petrebišćima na korištenje, održavanje i prijavljivanje na fondove za ruralni razvoj.



Dočekala nad je hvalevrijedna ekipa koja je nekoliko dana prije došla na mjesto zločina i podigla komunalni šator/kuhinju taman prije kiše.



Ognjišće je ogromna utijeha i točka u kojoj se zajednica nalazi kada je vremenska situacija nepodnošljiva.




Kada nije bilo kiše tih 4 dana od 8, onda bi uživali u zrakama sunca koje bi propustili Perunovi oblaci.














U početku je pastirski dvor uništenog krova i okružen svakakvim raslinjem. Tada se čisti od okolne vegetacije, skidaju se posljednji redovi blokova koji su bili puni zemlje i postavljaju se ponovo.




A onda je opet Perun krenuo u gnjevni boj za uspotavom ravnoteže nad silnim Velesom. Pa su nas dočekali ovakvi prizori koji su nas još više (srećom) odrezali iz civilizacije toliko da imaš misao da ste sami na svijetu i da ničeg izvan onog što vidiš ne postoji. I njegove kamene strijele koje su bile zmaja svako malo.







U ovakvim situacijama je bitno da ti gojzerice i šator ne promoče, sve ostalo može proći.








Neki se nisu dali smesti. Iako je konstantno padalo, razvila se cerada i tesale su se grede.




No, čim bi Perun usnuo i ostavio nam malo sunca brže-bolje bi potrčali do dvora i nastavili sa poslom. Tavaloni su postavljeni na grede kako bi vidjeli dali grede mogu izdržati težinu.








Napokon je tog jednog sunčanog jutra došla kobila iz Bubač rancha sa svojim vlasnikom Đanijem, i zamijenila nas u nezavidnom nošenju 50 kilskih kamenih škrila za postavljanje krova. Mjesto otkud smo izvadili škrile prošle godine je 20 minuta pješke od dvora tako da nitko nije bio oduševljen kad smo shvatili da konja uglavnom neće biti i da ćemo morati večinu nositi sami.




Nakon zasluženog odmora...




valja krenuti sa postavljanjem ploča.




Na grede je postavljen tekstil i na njega ploče koje pokrivaju rub svake dvije ploče postavljene jedne pored druge. Cilj je dobiti površinu koja vodu šalje sve do pročelja. Tako da namjernici mogu pronaći toplinu i spas tijekom nevremena.




I evo je. Ljepotica blješti u svom novom ruhu spremna da bude utočište građanima u nadi da ju građani neće uništiti kao što je neki pametnjaković iz slamnate kućice počerupao slamu sa krova kako bi mu poslužila za ležanje. Neka toj osobi Veles napravi rupu u krovu pošto mu nije jasno čemu opće dobro.













Radionica je međunarodnog karaktera. Bili su prisutni volonteri preko francuske udruge REMPART. Vrijedni francuzi su se dali u čišćenje i obnovu podzida koji je držao zemlju ispred kućice sa kamenim škrilama obnovljene koju godinu ranije. Diskusije sa francuzima su bile čisti užitak jer si imao osjećaj da si u scenama iz Alo Alo.

Drago gost je bio i Sean iz Australije, hrvatskog podrijetla, recepcioner u jednom splitskom hostelu. Ima dvojne osjećaje prema nama. Em smo iskreni i pomogli bi svakome, em smo zatucani i inertni. Ah, pričaj mi :)










Hrana je bitno duštveno ljepilo u svim zajednicama i civilizacijama pa tako i kod nas. Imali smo kuhara koji nam je svaki dan spremao doručak, ručak i večeru, ali tradiocionalno zadnji dan imamo janje koje nam očisti i dostavi gospodin Resul Maliki, perjanica ovčarstva na Učki. Janje se peklo najmanje 5 sati i zahtjevalo je konstantno vrčenje ražnja. Sljedeći put ima da napravimo pogon na solarne ploče.




Osim šljake ima se štošta raditi u prirodi. Pravi način da upoznaš nečije talente ili hobije. Pogledajte malo začuđenost ovih svatova.










Najtužniji dan od svih. Partenza - odlazak, trenutak kad se svi rukujemo, pozdravljamo i grlimo. Razmjenjuju se kontakti i nadamo se da daljina neće načeti prijateljstvo ili nešto drugo.


Dogodine!



Oznake: Petrebišća, ruralni razvoj, suhozid, pastirski stanovi

Post info
06.08.2014. (15:47)
20 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>