Marketing
Obnova uz Perunove strijele
Poput pravog čobana spustio sam se u Mošćeničku Dragu nakon 8 dana totalne izolacije u Perunovom carstvu (Petrebišća) i čudio se prvom kružnom toku dolje na obali, turistima (i oni meni onako neobrijanog, smrdljivog i u gojzericama), automobilima i nekakvim čudnim totemima koje nazivaju semaforima.
Iako me je Gogoo uvelike preduhitrio sa putopisom (a i trebalo mi je neko vrijeme da mi prste prorade po tipkovnici) nikako da se smirim, a da ne osjetim kako je objavljivanje na blogu točka na i mog viđenja radne akcije.
Hrabra skupina je krenula sa mošćeničke Grabrove (postoji i brsečka). Parkirali smo veture u hladovini kod samog rancha i krenuli na dva sata hoda kojeg nismo ni primjetili jer smo imali previše toga da si kažemo kako se dugo nismo vidjeli.
Udruga Dragodid u kojoj sam počasni član je dobila od općine Mošćenička draga općinsko vlasništvo na Petrebišćima na korištenje, održavanje i prijavljivanje na fondove za ruralni razvoj.
Dočekala nad je hvalevrijedna ekipa koja je nekoliko dana prije došla na mjesto zločina i podigla komunalni šator/kuhinju taman prije kiše.
Ognjišće je ogromna utijeha i točka u kojoj se zajednica nalazi kada je vremenska situacija nepodnošljiva.
Kada nije bilo kiše tih 4 dana od 8, onda bi uživali u zrakama sunca koje bi propustili Perunovi oblaci.
U početku je pastirski dvor uništenog krova i okružen svakakvim raslinjem. Tada se čisti od okolne vegetacije, skidaju se posljednji redovi blokova koji su bili puni zemlje i postavljaju se ponovo.
A onda je opet Perun krenuo u gnjevni boj za uspotavom ravnoteže nad silnim Velesom. Pa su nas dočekali ovakvi prizori koji su nas još više (srećom) odrezali iz civilizacije toliko da imaš misao da ste sami na svijetu i da ničeg izvan onog što vidiš ne postoji. I njegove kamene strijele koje su bile zmaja svako malo.
U ovakvim situacijama je bitno da ti gojzerice i šator ne promoče, sve ostalo može proći.
Neki se nisu dali smesti. Iako je konstantno padalo, razvila se cerada i tesale su se grede.
No, čim bi Perun usnuo i ostavio nam malo sunca brže-bolje bi potrčali do dvora i nastavili sa poslom. Tavaloni su postavljeni na grede kako bi vidjeli dali grede mogu izdržati težinu.
Napokon je tog jednog sunčanog jutra došla kobila iz Bubač rancha sa svojim vlasnikom Đanijem, i zamijenila nas u nezavidnom nošenju 50 kilskih kamenih škrila za postavljanje krova. Mjesto otkud smo izvadili škrile prošle godine je 20 minuta pješke od dvora tako da nitko nije bio oduševljen kad smo shvatili da konja uglavnom neće biti i da ćemo morati večinu nositi sami.
Nakon zasluženog odmora...
valja krenuti sa postavljanjem ploča.
Na grede je postavljen tekstil i na njega ploče koje pokrivaju rub svake dvije ploče postavljene jedne pored druge. Cilj je dobiti površinu koja vodu šalje sve do pročelja. Tako da namjernici mogu pronaći toplinu i spas tijekom nevremena.
I evo je. Ljepotica blješti u svom novom ruhu spremna da bude utočište građanima u nadi da ju građani neće uništiti kao što je neki pametnjaković iz slamnate kućice počerupao slamu sa krova kako bi mu poslužila za ležanje. Neka toj osobi Veles napravi rupu u krovu pošto mu nije jasno čemu opće dobro.
Radionica je međunarodnog karaktera. Bili su prisutni volonteri preko francuske udruge REMPART. Vrijedni francuzi su se dali u čišćenje i obnovu podzida koji je držao zemlju ispred kućice sa kamenim škrilama obnovljene koju godinu ranije. Diskusije sa francuzima su bile čisti užitak jer si imao osjećaj da si u scenama iz Alo Alo.
Drago gost je bio i Sean iz Australije, hrvatskog podrijetla, recepcioner u jednom splitskom hostelu. Ima dvojne osjećaje prema nama. Em smo iskreni i pomogli bi svakome, em smo zatucani i inertni. Ah, pričaj mi :)
Hrana je bitno duštveno ljepilo u svim zajednicama i civilizacijama pa tako i kod nas. Imali smo kuhara koji nam je svaki dan spremao doručak, ručak i večeru, ali tradiocionalno zadnji dan imamo janje koje nam očisti i dostavi gospodin Resul Maliki, perjanica ovčarstva na Učki. Janje se peklo najmanje 5 sati i zahtjevalo je konstantno vrčenje ražnja. Sljedeći put ima da napravimo pogon na solarne ploče.
Osim šljake ima se štošta raditi u prirodi. Pravi način da upoznaš nečije talente ili hobije. Pogledajte malo začuđenost ovih svatova.
Najtužniji dan od svih. Partenza - odlazak, trenutak kad se svi rukujemo, pozdravljamo i grlimo. Razmjenjuju se kontakti i nadamo se da daljina neće načeti prijateljstvo ili nešto drugo.
Dogodine!
Post je objavljen 06.08.2014. u 15:47 sati.