Pješčanik (ili Naš Mali svijet)
Kad ljudi bivaju povrijeđeni često pušu i na hladno prilikom ulaska novih ljudi u njihove živote. Iako od prijašnjih situacija treba crpiti kao iz vrela (tal. farne un tesoro - jer mi nema goreg kada netko ne uči iz vlastite povjesti), često si onemogućujemo upoznavanje i održavanje odnosa sa sljedećom osobom koju je vrtlog života donio u naše predvorje.
Puhati na hladno znači pakirati nečije greške iz prošlosti nekome tko nam nije učinio ništa nažao. A ako smo dosegli tu civilizacijsku razinu da otac ne ispašta za sinove greške (makar ludaci iz pravosuđa za pitanje alimentacije idu u smjeru da troškove snose djedovi) i obrnuto.
Kada god se uhvatim u tom trenutku da sumnjičim nekoga radi nečega što mi se desilo, odmah si idem objašnjavati kako je glupo do oblaka i nazad onemogućiti toj osobi koja može biti dobronamjerna da mi bude na neko vrijeme suputnik. I zato svakome dajem priliku da se iskaže nakon što mi je svojim pojavljivanjem pobudilo znatiželju.
Nedavno sam upoznao osobu koja dijeli moju želju za utopijom i idealizmom bez obzira na "realpolitiku" trenutka. Što smo više komunicirali shvaćali smo kako si poklapamo misli. Ona piše ono što ja mislim i u čemu se prepoznajem od samog praiskona vlastitoga shvaćanja života i svijeta. Ono što pobuđuje osmijeh na licu jest da je sve obostrano i da se poklapa, a razlike su tu da ne bude dosadno.
Zašto pješčanik?
U mojoj viziji svijeta, isti je jedno ogromno igralište, poligon za ostvarivanje i pretakanje ideja iz misaonog svijeta u stvarnost. Konstantna nadogradnja postojećeg. Sve antropogeno na ovom svijetu je proizvod uma i ruke. Ostvarivanje vlastitih ideja u vidljivom svijetu je ono što me puni trncima. Sama pomisao da mogu utjecati na postojeće (npr. obnova suhozidnih terasa za vinograde) me puni nekakvim dječjim veseljem.
Tako isto sa tom osobom, kada uvidiš da su njene misli tvoje i tvoje njene, poželiš se igrati i učiti o ovoj stvarnosti. Putovati, upijati svestrane manifestacije vidljivoga i nevidljiva. Kušati nova jela, eksperimentirati sa starima. Odvesti ju u Pantheon koja ti je najdraža ostvarena arhitektura i podijeliti tu mistiku koju osjećaš sam (unatoč sveprisutnim turistima) dok kročiš malen pod kupolom koja nakon 2000 godina nema napuknuća koliko je savršeno izbalansirana i materijalom pažljivo osmišljena. Ono što činimo za života ima odjek u budućnosti - je rečenica koja me doziva kad sam tamo.
Dijeliti zajedno stare kale i nove prometnice. Komentirati sa ironijom stvarnost onih koji misle da su moćni jer drugima uništavaju živote zato što im nikad nije dosta naštampanih papirića, za koje će otkriti jednog dana da nisu jestivi. Osjećati duboko sažaljenje radi takvih oblika života, iako misle da su bogomdani.
Jedan drugoga bodriti radi nepravednosti do neba koja se događa svakog dana dešava daleko i oko nas. Pozivat se na to da je najbitnije postupiti dobro radi vlastitog unutarnjeg mira bez obzira što je netko dobro prošao na materijalnoj razini. Ionako tu materiju ne bude nosio sa sobom.
Omogućiti jedan drugome da se dobije uvid u angulaciju koju nemaš jer si naprosto subjektivan i krvav pod kožom. Objektivnost ne postoji. Svatko tko vas savjetuje savjetuje vas iz vlastitog iskustva.
Otkrivati zajedno nova iskustva, mjesta, okuse, vještine, običaje, ljude. Uvijek novim očima i čuđenjem u svijetu. Jer unatoč svoj patnji koju dopuštamo da nam stvaraju, ovaj život na ovom svijetu ima itekako smisla doživjeti do kraja. Bila to postaja u mnoštvu postaja ili krajnji cilj našeg postojanja. Kako god, grijeh je ne iskoristiti potencijal kojeg nudi čudo zvano život.
Jasno mi je da će prva misao svakoga od vas biti da sam se zaljubio. Što ne znači da se neću zaljubiti, no ja govorim o nečemu drugačijem od potrage za pravom partnericom. Ono o čemu je Ujević pisao, a mnogi mu se divili je ono što me zanima otkad sam svjestan sebe.
Da ne shvaćam zdravo za gotovo i da ne budem shvaćen tako. Da štitim i borim se za tu dušu u svemiru koju prepznaješ i koja prepoznaje tebe. Da joj okreneš leđa na leđa (kao u akcijskim filmovima - sami protiv svih) i ne dobiješ nož već zaštitu na toj strani gdje si najranjiviji.
Iako mi sumnjičavi dio šapuće da svaka lijepa igra traje malo (nonina izreka - ogni bel gioco dura poco), neću dopustiti da radi mogućnosti gubitka ili olabavljenog odnosa izgubim priliku da izgubim druga u pješčaniku u kojem se uglavnom igram - sam.
Ako imate takvu osobu čuvajte ju i ne iskaljavajte se na njoj radi svakidašnjih frustracija koje vam nabija posao ili društvo. Takvi odnosi su zalon od vanjskih nedaća i razlog za osmijeh. Nevjerovatno mi je kako to ljudi znaju zaboraviti i derati se upravo na one koje ih najviše vole. Nevoljko sam svijedok takvih odnosa jer mi se ljudi imaju potrebu povjeravati. Nemajući svjest o tome, ti su prijatelji moji primjeri kakav ne smijem biti sa svojim najbližima.
Iako sam telac od 30 godina s tendencijom rasta te cifre, želim ostati onaj dječak koji se čudi svijetu i koji neće proći ravnodušan pred njegovim ljepotama. Ne prolaziti ravnodušan iziskuje određeni napor i konstantni djalog sa samim sobom (ja to zovem šamaranje ako se uhvatim u tom stanju).
Stvorili smo, ili nam je stvoren, naš mali svijet, utočište od onih ostalih (koje smo počeli zvati drugi ili njihov svijet) , u kojem mi određujemo zakone fizike. Šićušni, majušni svijet, bitno važniji i bolji od ovog matrixa kroz kojeg prolazimo kao potrošna roba sve dok ne postanemo neupotrebljivi i rashodni. Svijet u kojem nema gramzivosti, pohlepe za materijalnim, malenog hodanja pod zvijezdama. Svijet u kojem ja mogu biti ja i ona može biti svoja kakva god da bila. Svijet u kojem nema ispričavanja radi ispunjavanja nekakvih normi. Jer dopustiti nekome da bude ono što jest je najveći oblik ljubavi i poštovanja kojeg jedna osoba može izraziti drugoj, a što nam društvo svesrdno onemogućuje i udaljava nas od samih nas.
Netko tko nas prihvaća takvima kakvima jesmo vrijedi više od slave, moći i materijalnoga zajedno. Držite tu osobu kao kap na dlanu.
