neverinov blogneverinov blog

Ne vjerujem u slučajnost


Image and video hosting by TinyPic

Kako kaže master Oogway u legendarnom crtiću Kung Fu Panda: Slučajnost ne postoji

I istina, to što nama nije osvjetljen cijeli put do kojeg dolaze k nama osobe, informacije i događaji, ne znači da je sve prepušteno intenzitetu promjenjivog vjetra, koji uzgred budi rečeno, niti njegovo djelovanje nije prepušteno slučajnosti. Ima previše faktora koje bi mogao ja sa svojih 5 osjetila ubrati ali "slučajnost" odgonetneš baš ako nešto naučiš od nje. I time popunjava neku svoju svrhu i prestaje biti slučajnost.

Jučer sam bio pomalo tužan radi jedne reakcije kojoj se nisam nadao od jedne osobe koje cijenim, krenulo je tik do uvreda a ja sam u zadnje vrijeme dopustio drugoj osobi da uniđe u mene i kako sam počeo osjećati, tako su odjednom, svi koji su meni bili vanjština, unišli u tu pukotinu i imaju slobodu da me rastužuju, ako to žele.

Osim što sam osobi do koje mi je najviše stalo ispričao razlog svoga stanja i ona je u nekoliko mudrih rečenica uspijela odvezati gordijski čvor, tako sam, od jedne prijateljice koja je odlučila ponovo prijateljima slati pisma umjesto mejlova, kojoj nisam uspio dati adresu jer nisam imao novaca na mobitelu, primio pismo u kojem su rečenice Coelhovog Ratnika (a on mi je nešto izlizan pa ga nikad nisam čitao jer ga svi hvale).

Na pomisao da sam dopustio mnoštvu manevarski prostor da me povrijedi (prije nekoliko mjeseci to nije bilo moguče jer sam uzgajao racionalnost i samim time vrstu bezobzirnosti) stigao je otac sa nekakvom bijelom kuvertom u ruci (opet sam pomislio šta sad murija/sud/država/zavod želi od mene?) u kojoj je stajao plavi papir. Otvorio ju je jer nije znao kojem od nas dvojici je poslano pošto se isto zovemo.

I kad sam ga otpravio sa objašnjenjem da je namjenjeno meni i osigurao mu da nisam povrijedio osobu koja u ovo moderno doba šalje pisma (kao da je jedini razlog slanja pisma postala povrijeđenost) a u mislima osjećao još uvijek grube riječi, tada sam kliznuo očima po rečenicama namjenima meni:


Iskusni će Borac otrpijeti uvrede; [...].


To ne znači da vjerujem u predodređenost i da kao vikinzi vjerujem da su naše niti isprepletene odavno, prije našeg rođenja, ali postoji ono nešto koje nam šalje signale a na nama je dali ćemo ih pročitati ili ne. Ovdje više neću koristiti dozu opreza, već ću se voditi instinktom koji me dosada, kada sam ga pristao sljediti, nije prevario.

Dodatak: vrlo je važno reći da sam si sam kriv radi svog osjećaja jer nije da je ničim izazvan

Post info
25.02.2011. (12:16)
46 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Luis Sepulveda_Svijet na kraju svijeta



Photobucket

Sretan sam poput pačeta koji se prethodno izgubio a onda opet pronašao ostalu braću pačića. Nakon čitavih godinu dana što sam čitao sam stručnu literaturu i napokon dograbio jednu lijepu priču koja nema veze sa arheologijom i poviješću (zapravo skoro da nema). Buđenje u 7 ujutro, nošenje podebljih 4 primjeraka od 220 stranica do knjigovežnice (sretna vijest da će sve biti gotovo do 5 sati popodne, fiuuuu koje olakšanje!), lonac kave i 117 stranica pročitanih u jednom dahu sa odlukom da ću post o tati,povijesti ikonografije o filozofskoj bradi i sunčane šetnje po rivi ostaviti za drugi put.

Priča počinje sa 16-godišnjakom iz Santiaga kojem je Stric Pepe dao na čitanje mnoštvo knjiga među kojima Moby Dicka od Hermana Melvillea (i samom mi dođe na pamet udusaj avanture kojom je prožeta ta knjiga sve do sraza kapetana Acaba sa ozloglašenim bijelim divom.

Photobucket

I ovdje počinje sve sa "Zovite me Ismael" (a ja si to zamišljam izgovoreno onako tvrdo "Išmael" ko da izlazi iz ustiju jednog Seana Connerya), priča koja je zagolica maštu jednog dječaka kojem su dosadili ljetni praznici uvijek na istim poznatim kupalištima koje obilaze njegovi prijatelji. I tako se naš lik uputio prema jugu Čilea, u Ognjenju zemlju i tisuće njenih otoka, kanala i fjordova (uz napisanu autorizaciju njegovih roditelja) gdje prvo plovi na Južnoj zvijezdi kojom zapovijeda list naše gore (Ili našeg mora?), kapetan Miroslav Branović, potomak emigranata iz Juge (nogu ga točno zamisliti):

- Mali, koliko si ono rekao da ti je godina?

-Šesnaest. Ma znate kapetane uskoro ću navršiti sedamnest.

- Dobro, dobro. Znaš li što je ono što svjetluca nama slijeva?

- Bit će neki svjetonik kapetane.

- Neće biti baš bilo koji svjetionik. To je svjetionik Pacheco. Upravo plovimo pored točja Grupo Evangelistas i spremamo se ući u Magellanov prolaz. Evo mali, već imaš što pričati unucima.



Na sljedećem ukrcaju, dječak, upoznaje još jednog morskog vuka, don Antonia Garaicochea, kapetana Evangelista, ponovno mu otkrivši da iza mumljanja u bradu i šutljivog držanja se sakriva beskrajna ljubav prema zemlji i još više moru. To su kitolovci koji love da bi preživjeli. Nakon što dječak vidi kako je to uhvatiti ulješaru, kapetan mu ga upita:

- Onda zemljače, što vam se čini?

- Ne znam, don Antonio.

- Tako znači. Je li vam se svidjela plovidba?

- Naravno. Plovidba, brod, vi, mornari. I Argentinac. Volim more, ali mislim da neću postati kitolovac. Žao mi je ako sam vas razočarao, ali to je istina.

- Tako znači. Onda, nije bilo kao u romanu [misli na Moby Dicka čiji im je sadržaj ispričao u krčmi pa je dobio pozornost svih kitolovaca puna dva sata]?

Želio sam još nešto reći no Bask [tojest don Antonio] me uhvatio za ruku i pogledao me sav raznježen.

- Vidite, zemljače, veseli me da vam se nije svidio lov. Iz dana u dan u dan je sve manje kitova. Moguće je da smo posljednji kitolovci u ovim vodama, i dobro je da je tako. Vrijeme je da ih pustimo na miru. Moj pradjed, moj djed, moj otac, svi su bili kitolovci. Da imam sina poput vas, savjetovao bih mu da krene drugim putem.


Knjiga poprima očitu ekološku notu. U drugom djelu, sad već odrastao čovjek, sa životom u Hamburgu, radi kao novinar koji piše o ekološkim katastrofama u dosluhu sa Greenpaceom. Saznat ćemo kako će se morati vratiti nakon mnogo godina izbivanja u inozemstvu [zbog državnog udara koji se desio u '70-ima] u Ognjenu zemlju gdje će zajedno sa još jednim vukom, Jorgeom Nilsenom, i njegovim pomoćnicima ploviti sve do mjesta od kojeg bi on trebao izvjestiti o jednom čudnovatom događaju.


Opis kapetana Jorgea:

Poduža sijeda kosa mi nije odgonetnula njegove godine dok mi se približavao hodom pelikana [odmah mi je pao na pamet Baudlerov Albatros i ljuljane na brodu drugog glavnog lika u Legendi o '900] tako karakterističnim za mornare koji su preplovili mnoge milje,
[...].





Cilj tajanstvenog putovanja sa Poludjelom pticom je pronaći mjesto gdje su japanski brod-tvornicu (monstrum koji usisava sve živo i izbacuje kosti, tvornica smrti, mene podsjetilo na holokaust) napali bijelogrli delfini koji su iz sažaljenja prema Jorgeovom pomoćniku, Indijancu, počeli lupati glavama u brod i jako ga oštetili. Zadaća glavnog lika je obznaniti svijetu događaj i to da je japanski brod zapravo ilegalno radio to što je radio jer je bio prijavljen kao materijal za rezalište u Timoru. Japanci nisu prezali od toga da napadnu lokalnu novinarku, Saru, radi koje je glavni lik i došao, da ne bude sama u borbi protiv moćne korporacije.


Ima tu i priča o jedrenjaku krcatom zlata i Francisu Drakeu za ljubitelje Goonisa. Ovdje sam pronašao i jedan lijep izraz radi kojeg sam pomislio odmah na dragu: la bien Querida; odlični prizori hrane koje znaju spremiti brodski kuhari i radi kojih ti cure sline.



To i još mnogo toga je sažeto u malo više od 100 stranica koje se pročitaju dok trepneš punih poanta među kojima:


Otiđite do prolaza Beagle i pitajte tuljane, kormorane i pingvine s otoka Picton, Lenox i Nueva [odmah Google Earth u ruke da vidim di je to] osjećaju li se Čileancima ili Argentincima. Nacionalni suverenitet je izmišljen kako bi se opravadalo postojanje vojske.


Ovo je priča o zaštiti života onih bića koji su ne mogu obraniti od naše tehnologije sa kojom ponosne zvijeri pretvaramo u sadržaj limenke. Iako sam i ja mesožder smatram da nam ne treba više nego što je potrebno i status simboli poput bizonovog jezika su samo mentalna izdrlavanja prezira vrijednog. Pošto si tepamo da smo misleća stvorenja onda imamo i pravo/dužnost da se tako ponašamo sa bićima sa kojima djelimo okoliš i da prestanemo već jednom piliti granu na kojoj sjedimo radi bazvrijednih papirića.


Tješi me da kada ljudska vrsta krepa da će priroda nastaviti kao da nas nikad ionako nije bilo. Žalim na teškim riječima ali to je ono što mislim. Nije to nikakav smak svijeta, najbitnije jest da život nastavi.


Kako bi rekli ovi iz Zabranjenog: "More je izvor života" je li tako Moke?





Već kad sam stavio Legendu iz 900, da stavim onda i moj omiljeni prizor


Dodatak: sljedeće na repertoaru je Hazarski Rečnik od Milorada Pavića, prije 3 godine me tip u Herceg Novom ganjao da mi ju proda pa sam ju uzeo samo da me ostavi na miru. Zato nisam ni išao gledati što je to a onda sam čuo okolo da je knjiga fantastična i možda se pokaže kao dora investicija.


Dodatak2:


Photobucket

Ta daaaaaaaaaaa! Plod uma moga, napokon!!!!



*prevela Željka Somuna


Post info
21.02.2011. (13:21)
35 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Posljednji čas




Photobucket

Od pet ujutro za lap topom, ispravljam gramatičke i ostale greške u posljednji čas na radnji koju moram predati najkasnije do utorka u 11 sati. Jozo mi je psihološka potpora tako što čami u pivskoj kutiji koju sam improvizirao za bibliografiju. Trebam li ga uvrstiti u pohvalu? smijeh
Post info
16.02.2011. (14:30)
37 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Napoli II

Photobucket

Nakon Kraljevske palače, gdje smo saznali da službeni serviser želi 350 eura za promjeniti nekakav klin i radi nekakve kompjuterske kalibracije nastavili smo naše razgledavanje u zabrinutom tonu jer će nam taj dodatni trošak utjecati na daljni tok putovanja, nastavili smo prema dvorcu Castel dell'Ovo.


Photobucket

Osim što je svakog dana padala kiša na tom punktu je stravično puhalo a valovi su se razbijali o hridi i zidine dvorca.


Photobucket

Nekako je puhalo najviše uzduž rubove. Castel dell' Ovo je dobio ime jer se vjerovalo da je Virgilije (koji je u srednjem vijeku imao famu kakvog maga) u podrumima dvorca sakrio jedno jaje koje bi trebalo štititi dvorac i grad.


Photobucket

Na mjestu današnjeg dvorca u I st pr.Kr. si je dao sagraditi famozni general Lukul jednu luksuznu vilu gdje je provodio svoje dane nakon zaslužene karijere. Lukul vam je io hedonist ko Alex samo s nešto više keša, osim toga poznat je po tome što je na zapadu donio trešnje i marelice sa istoka.


Photobucket


Photobucket


Photobucket

U Napoliu postoje 4 uspinjače (funicolare) koje vode na brdo zvano Vomero.


Photobucket

Pogled uspred tvrđave San't Elmo i Samostana Sv Martina (nismo bili unutra jer se i tu ulaz plaća) na stari grad tojest tamo gdje je bio grčki Neapolis.


Photobucket

Ulicu koja djeli Napoli i koji bi po nekom mom sjećanju trebabo biti decumanus maximus (istok-zapad) i kojeg zovu popularno "spacca Napoli". Oni neboderi u daljini su poslovni dio grada.


Navečer je opet pala kiša pa smo se dovukli do centra kako bi pitali lokalne automehaničare koliko bi oni naplatili promjenu toga klipa i svi su oni samopouzdano govorili da će biti jeftini i da neće prolaziti 40 eura. Jedan od njih je pitao ako smo glazbenici pa smo mu rekli struku na što je rekao da je to sve isto i da imamo malo novca ali glave pune ideja.

Baš je to lijepo pogodio.

Photobucket

Nacionalni arheološki muzej u Napoliu je pun, ma krcat svime i svačime, pogotovo stvarima iz Pompeja i Hercolaneuma koje moraju biti na sigurnom.


Photobucket

Dobri stari Vespazijan, opisan je kao osoba koja se nije libila posla, bio je taman od sunca i zaspao bi tijekom carskih fešta jer su mu bile dosadne. Skroman i jednostavan, kada mu je sin Tit prigovorio da je nisko naplaćivati porez od pišaline u radionicama tekstila (za fiksirati purpurnu boju od nekakvog mekušca urin je bio broj jedan), Vespazija je lakonski odgovorio da novac ne smrdi. Eh da.. bio je škrt jer je htio poboljšati financijsku situaciju nakon Nerona i godine 4 cara od kojih je on izašao kao pobijednik.


Photobucket

E sad, ako se dobro sjećam ovo je Agripina starija (kćerka Marka Vipsanija Agripe i Giulie), augustova unuka. No, ne držite me za riječ..


Photobucket

Antička kopija Galata iz Pergamona (onaj poznati oltar se nalazi u Berlinu, Museumsisle, mjesto koje odavno želim vidjeti)


Photobucket

Ovi ključevi izgledaju ko oni starinski od naših nona i nonića.


Photobucket

Brončane uljanice.


Photobucket

Staklena urna..



Photobucket


Photobucket


Photobucket

Maketa Pompeja..


Photobucket

Kompasi...


Photobucket

Pegaz u dekoraciji.


Photobucket

Dijoniz a ovo brdo je možda Vezuv (prije eksplozije). Zmije su tu radi simbolike i bile su pozitivna bića (prije kršćanstva), bit će da je ikonografija u nas ostala samo u apotekama što se tiče zmija.


Photobucket

Nešto mi se čini da se ovom praščiću ne piše dobro.



Photobucket

Athena Promachos, božanstva su imala razne epitete kao što i dan danas na primjer Majka Božja u nekim krajevima je "Snježna" kao u Gorskom Kotaru. Ništa novo pod suncem.


Photobucket

Ne vem gdo je fant ali sa tehničke strane ovo je pravo umjetničko djelo.


Photobucket

Prostora za dečke u utrci.


Photobucket

Šteta što je mutna a tako je elegantna.


Photobucket

Ovog bi i Obelix pustio na životu, bar da se malo udeblja.


Photobucket

Koliko umijeća u ovom sarkofagu.

Photobucket



A sljedeći put o pokušaju pljačke moga novčanika.


Post info
11.02.2011. (16:49)
28 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Nešto iracionalno







Ovo je vrijeme nekako plodno za objavljivati postove. Nešto se nalazim hodajući po žici između jave i sna i ponekad brkam jedno stanje s drugim dok se komešam kako u postelji tako i po danu, sposoban u trenucima za takve fantazmagorične ideje koje su gorivo za sampouzdanje. S druge strane imam te neke trenutke radi kojih se pitam jel spavam jer mi se neke stvari čine surealnim.

I tako ispunjavam stranice svoga života u kutu sobe imajući na vidu da je posrijedi neki disbalans nedovoljno jak da me čitavog preuzme, dovoljno utjecajan da me odmakne u neke svijetove u kojima ne dopire ništa osim zvuka klavira. Note upotpunjuju otkucaje mehanizma koji bešumno okreće planete i upiru da nekog višeg smisla zaista ima.

Smisla, ponekad nedokučivog kada aktiviraš um no kojeg si svjestan čim se prepustiš iz budnog stanja u svjesno. I tada će ti krajičkom oka zabljesnuti ono što ne uspijevaš raspoznati direktnim pogledom.

Zvuk škripanja stolice će te vratiti natrag gdje je materija opipljiva i gdje se jagodice znoje u kontaktu sa tipkovnicama. Dobivanje forme vraća u osnovna pet osjetila i prolazim rukom preko koltrina da se uvjerim gdje sam to dospio. Ljudi na ulici čekaju posljedni autobus koji će ih odvesti u okrilje četiri zida.


No, samo trenutačno, pošto se svijetlo iz lampice komodina poigrava sjenama koje naposljetku uzimaju udio u meni i djele snopove zraka u oblik koji im ja naređujem ili barem se tako tješim. U krošnji nekoga stabla pronalazim mjesto gdje ću sjesti i osluhnuti smiraj vedre zimske noći, pogledati kako se smije mjesec žuti (prisjetiti se Pišonje i Žuge).


Uputiti korake pustinjom čiji pjesak ostavlja tragove na meni



Uroniti noge u nabujalu rijeku i spaziti splav koja čeka da ju se pusti nizvodnote olabaviti konop koji ju nije puštao. Pomisliti na Huckelbery Finna i njegov Mississippi i poželjeti slamnati šešir i nešto što se dimi iz kotla. Galebi nagovještaju more dok dižem jedra koja se uskoro napinju snagom vjetra, prisutnosti koja prolazi kroz kosu da te podsjeti da nisi sam.


Skočiti među valove i roniti sve do dna bez straha da do zraka neću stići. Otvoriti starinski kufer i ući unutra gdje nailazim poznato mjesto, polukružnu zgradu pokraj igrališta i intuitivno proći pored crvenoga auta kojeg okrznem rukom. Zaustaviti se pokraj plavih očiju i sjesti zajedno na stepenice gdje mi kažeš:

- ja nemam utjecaj na tvoje snove


Umjesto odgovora povučem te za ruku gdje me sljediš sve do šetnice na zadnjoj plaži gdje se stube spuštaju do prostrane naslage oblutaka. Dvoje hodaju po kamenju i sjednu, pričaju uobičajene priče kako bi probili led. Žar cigareta plamti neko vrijeme te se dve sjenke stapaju a tišina je zamjenjena laganim dahtanjem i njegovim koljenima na kamenčićima.

Nakon nekog vremena uspravljaju se i odlaze ća, na toj šetnici se primaju prvi puta za ruke i on osjeti zveckanje njenih narukvica, urezuje mu se u dušu.


- Vidiš da imaš utjecaj..


Stojim spred tebe i nakon što upijem tvoj pogled puhnem u pramen poput maslačka nakon čega se budiš u mraku vlastitih plahti.




Post info
09.02.2011. (01:39)
16 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

Lopudski mir



Photobucket

Ne, nije događaj iz povijesti..

Stigao sam doma nakon druženja sa prijateljem i kako mi se više ne spava jer me razbudila hladnoća odlučio sam skoknuti do frižidera, uzet grana padano, malo vina i dim sima (da ne prifali) i poslušat nešto muzike.
Još samo fali kamin u sobi u kojoj sam si tu atmoferu uprizorio da bi ugođaj bio potpuniji. I ajme gušta sjetio sam se Lopuda (a Koločep mi je ostao u sjećanju jer ga je Marijana zvala Kalamutom).

A zajedno sa Lopudom vratile su mi se osobe koje nisam čuo od toga puta kad sam se zatekao na otoku radi sondiranja samostana svetoga Dominika koji se prodavao a kome drugom nego rusima. Tamo sam sam ispekao kopanje na vlastitiu inicijativu, pustili su mene, tamo nekog studenta koji piše trećegodišnji diplomski da iskopa 7 sondi zajedno sa dva radnika 7 u 2 tjedna. Bilo mi je čak i fora vaditi gromobran iz jednog kuta da vidim na šta to sve liči dok je šef tvrke bio smrknut od zabrinutosti.

Jedan od dečkiju je bio sa Korčule i on je pjevao dok je pričao, ma to je bila milina za čuti a upotpunjavao ga je kolega iz Mostara koji je pričao "pravo dobro". Kombinacija i pol.
Kako sam ja bio u iznajmljenom apartmanu zajedno sa dve kolegice kod jedne žene podrijetlom iz Guče koja je non stop radila varivo i pušila kolumbo i od koje sam masovno žicao cigarete kad smo sami onako uz cugu gledali nešto dosadno na tv-u.

"Samo ti puši sinko nemoj me ni pitati, na evo ti paket"

Kad nisam cugao sa starom i slušao žalbe o zapostavljanosti otoka onda sam sa kolegicama, jedine dve mlađe cure od 25 godina na otoku, čamio u birtiji. Ono zabavno je bilo što je na otoku, usred loše sezone, radilo 200 radnika iz Bosne i asfaltiralo putove, radilo na hotelima i tako dalje tako da su momci iz dosade non stop izlazili u jedinu otvorenu birtiju.


. Moram priznati da je imati monopol ženskog spola za stolom jako probitačno. Stizale su runde a nisam se ni okrenuo. Na početku je sve krenulo "sa hvala, živjeli, ma niste trebali aj živio" pa su sljedeće cuge razbile prvotni sram.
Jedne druge večeri sam upoznao restauratore iz samostane Sv Franje koje je angažirala nekakva kontesa prezimena Hazburg.

Moram priznati ženi plave krvi da je imala poprilično ukusa u uređivanju svoga apartmana koje je dala restauratorima na korištenje. Od ogromne kuhinje, do krasnih detalja na zidu, imao sam osjećaj da grofica zna uživat u životu.


Najviše nas je dojmilo platno skupa sa projektorom na kojem smo gledali nekakav dokumentarac o woodstocku. Pošto su to bili malo stariji dečki onda su htijeli sjesti ali ja nisam dao i proveli smo dva sata na nogama plešući sa cugom i kanunima dok su na pozornici smjenjivali sve veći lušaci na gitarama. Kakav događaj mora da je to bio... neprežaljivo što sam to propustio.


Mada sam na Lopudu bio već prije po ljeti i nauživao ga se za jedan dan i jednu noć tako što smo do famozne plaže išli kroz gornja polja i tamo otkrili staro pomorsko groblje, lavandu i jeli maline po rubovima puta. Ovoga puta sam bio u drugom mjesecu kada turista nema, hoteli i dodatna dva bara su zatvoreni i sve nekako stane i dobije na značaju.
Kao listići od kladionice koje je vlasnik birca davao prijatelju na brodici Postiri koji nas je vezao sa kopnom. Ti rezultati su se čekali sa guštom. Partija šaha na mjestu gdje je vrijeme usporilo je prava umna poslastica i čak figurice imaju svoj zvuk dok ih vučeš po ploči.
Uživao sam pogotovo za vikend kada su kolegice otišle za Dubrovnik a ja sam ostao sam sa starom i čakulao do sitnih sati.

Volio sam satima sjediti na klupici u mjesnom ogromnom parku i popunjavati papirologiju. Park je u pjesku i palmama, ako opali sunce skineš bičve i gaziš.

Sljedile su pozamašne šetnje oko otoka i razmišljanja i buljenja u susjedni Šipan, kada gledaš ta svijetla i zamišljaš kako je tamo. Podsjetila me misao jedne profesorice da su dve luke sa različitia otoka, ali koje gledaju jedna u drugu, jako povezane čak i više od jednoga grada na istom otoku ali sa druge strane.

Nikad nisam išao u knjižnicu na šipanskom polju. Sviđa mi se što je na sredini otoka između Šipanske luke i Suđurađa (koje ime, zapamtiš ga jer je bizarno). Nisu bila bedasta ta renesansna gospoda iz Dubrovnika što su gradili ladanjske kuće baš na arhipelagu.


Još 20 i kusur dana do predaje radnje, još mjesec dana do obrane.


Photobucket

Sa wikipedije..


Elafiti. Koji mir za živce.



Post info
04.02.2011. (15:01)
25 komentara
komentiraj
ispis
permalink
Komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>