Ovo je vrijeme nekako plodno za objavljivati postove. Nešto se nalazim hodajući po žici između jave i sna i ponekad brkam jedno stanje s drugim dok se komešam kako u postelji tako i po danu, sposoban u trenucima za takve fantazmagorične ideje koje su gorivo za sampouzdanje. S druge strane imam te neke trenutke radi kojih se pitam jel spavam jer mi se neke stvari čine surealnim.
I tako ispunjavam stranice svoga života u kutu sobe imajući na vidu da je posrijedi neki disbalans nedovoljno jak da me čitavog preuzme, dovoljno utjecajan da me odmakne u neke svijetove u kojima ne dopire ništa osim zvuka klavira. Note upotpunjuju otkucaje mehanizma koji bešumno okreće planete i upiru da nekog višeg smisla zaista ima.
Smisla, ponekad nedokučivog kada aktiviraš um no kojeg si svjestan čim se prepustiš iz budnog stanja u svjesno. I tada će ti krajičkom oka zabljesnuti ono što ne uspijevaš raspoznati direktnim pogledom.
Zvuk škripanja stolice će te vratiti natrag gdje je materija opipljiva i gdje se jagodice znoje u kontaktu sa tipkovnicama. Dobivanje forme vraća u osnovna pet osjetila i prolazim rukom preko koltrina da se uvjerim gdje sam to dospio. Ljudi na ulici čekaju posljedni autobus koji će ih odvesti u okrilje četiri zida.
No, samo trenutačno, pošto se svijetlo iz lampice komodina poigrava sjenama koje naposljetku uzimaju udio u meni i djele snopove zraka u oblik koji im ja naređujem ili barem se tako tješim. U krošnji nekoga stabla pronalazim mjesto gdje ću sjesti i osluhnuti smiraj vedre zimske noći, pogledati kako se smije mjesec žuti (prisjetiti se Pišonje i Žuge).
Uputiti korake pustinjom čiji pjesak ostavlja tragove na meni
Uroniti noge u nabujalu rijeku i spaziti splav koja čeka da ju se pusti nizvodnote olabaviti konop koji ju nije puštao. Pomisliti na Huckelbery Finna i njegov Mississippi i poželjeti slamnati šešir i nešto što se dimi iz kotla. Galebi nagovještaju more dok dižem jedra koja se uskoro napinju snagom vjetra, prisutnosti koja prolazi kroz kosu da te podsjeti da nisi sam.
Skočiti među valove i roniti sve do dna bez straha da do zraka neću stići. Otvoriti starinski kufer i ući unutra gdje nailazim poznato mjesto, polukružnu zgradu pokraj igrališta i intuitivno proći pored crvenoga auta kojeg okrznem rukom. Zaustaviti se pokraj plavih očiju i sjesti zajedno na stepenice gdje mi kažeš:
- ja nemam utjecaj na tvoje snove
Umjesto odgovora povučem te za ruku gdje me sljediš sve do šetnice na zadnjoj plaži gdje se stube spuštaju do prostrane naslage oblutaka. Dvoje hodaju po kamenju i sjednu, pričaju uobičajene priče kako bi probili led. Žar cigareta plamti neko vrijeme te se dve sjenke stapaju a tišina je zamjenjena laganim dahtanjem i njegovim koljenima na kamenčićima.
Nakon nekog vremena uspravljaju se i odlaze ća, na toj šetnici se primaju prvi puta za ruke i on osjeti zveckanje njenih narukvica, urezuje mu se u dušu.
- Vidiš da imaš utjecaj..
Stojim spred tebe i nakon što upijem tvoj pogled puhnem u pramen poput maslačka nakon čega se budiš u mraku vlastitih plahti.
Post je objavljen 09.02.2011. u 01:39 sati.