Marketing
Lopudski mir
Ne, nije događaj iz povijesti..
Stigao sam doma nakon druženja sa prijateljem i kako mi se više ne spava jer me razbudila hladnoća odlučio sam skoknuti do frižidera, uzet grana padano, malo vina i dim sima (da ne prifali) i poslušat nešto muzike.
Još samo fali kamin u sobi u kojoj sam si tu atmoferu uprizorio da bi ugođaj bio potpuniji. I ajme gušta sjetio sam se Lopuda (a Koločep mi je ostao u sjećanju jer ga je Marijana zvala Kalamutom).
A zajedno sa Lopudom vratile su mi se osobe koje nisam čuo od toga puta kad sam se zatekao na otoku radi sondiranja samostana svetoga Dominika koji se prodavao a kome drugom nego rusima. Tamo sam sam ispekao kopanje na vlastitiu inicijativu, pustili su mene, tamo nekog studenta koji piše trećegodišnji diplomski da iskopa 7 sondi zajedno sa dva radnika 7 u 2 tjedna. Bilo mi je čak i fora vaditi gromobran iz jednog kuta da vidim na šta to sve liči dok je šef tvrke bio smrknut od zabrinutosti.
Jedan od dečkiju je bio sa Korčule i on je pjevao dok je pričao, ma to je bila milina za čuti a upotpunjavao ga je kolega iz Mostara koji je pričao "pravo dobro". Kombinacija i pol.
Kako sam ja bio u iznajmljenom apartmanu zajedno sa dve kolegice kod jedne žene podrijetlom iz Guče koja je non stop radila varivo i pušila kolumbo i od koje sam masovno žicao cigarete kad smo sami onako uz cugu gledali nešto dosadno na tv-u.
"Samo ti puši sinko nemoj me ni pitati, na evo ti paket"
Kad nisam cugao sa starom i slušao žalbe o zapostavljanosti otoka onda sam sa kolegicama, jedine dve mlađe cure od 25 godina na otoku, čamio u birtiji. Ono zabavno je bilo što je na otoku, usred loše sezone, radilo 200 radnika iz Bosne i asfaltiralo putove, radilo na hotelima i tako dalje tako da su momci iz dosade non stop izlazili u jedinu otvorenu birtiju.
. Moram priznati da je imati monopol ženskog spola za stolom jako probitačno. Stizale su runde a nisam se ni okrenuo. Na početku je sve krenulo "sa hvala, živjeli, ma niste trebali aj živio" pa su sljedeće cuge razbile prvotni sram.
Jedne druge večeri sam upoznao restauratore iz samostane Sv Franje koje je angažirala nekakva kontesa prezimena Hazburg.
Moram priznati ženi plave krvi da je imala poprilično ukusa u uređivanju svoga apartmana koje je dala restauratorima na korištenje. Od ogromne kuhinje, do krasnih detalja na zidu, imao sam osjećaj da grofica zna uživat u životu.
Najviše nas je dojmilo platno skupa sa projektorom na kojem smo gledali nekakav dokumentarac o woodstocku. Pošto su to bili malo stariji dečki onda su htijeli sjesti ali ja nisam dao i proveli smo dva sata na nogama plešući sa cugom i kanunima dok su na pozornici smjenjivali sve veći lušaci na gitarama. Kakav događaj mora da je to bio... neprežaljivo što sam to propustio.
Mada sam na Lopudu bio već prije po ljeti i nauživao ga se za jedan dan i jednu noć tako što smo do famozne plaže išli kroz gornja polja i tamo otkrili staro pomorsko groblje, lavandu i jeli maline po rubovima puta. Ovoga puta sam bio u drugom mjesecu kada turista nema, hoteli i dodatna dva bara su zatvoreni i sve nekako stane i dobije na značaju.
Kao listići od kladionice koje je vlasnik birca davao prijatelju na brodici Postiri koji nas je vezao sa kopnom. Ti rezultati su se čekali sa guštom. Partija šaha na mjestu gdje je vrijeme usporilo je prava umna poslastica i čak figurice imaju svoj zvuk dok ih vučeš po ploči.
Uživao sam pogotovo za vikend kada su kolegice otišle za Dubrovnik a ja sam ostao sam sa starom i čakulao do sitnih sati.
Volio sam satima sjediti na klupici u mjesnom ogromnom parku i popunjavati papirologiju. Park je u pjesku i palmama, ako opali sunce skineš bičve i gaziš.
Sljedile su pozamašne šetnje oko otoka i razmišljanja i buljenja u susjedni Šipan, kada gledaš ta svijetla i zamišljaš kako je tamo. Podsjetila me misao jedne profesorice da su dve luke sa različitia otoka, ali koje gledaju jedna u drugu, jako povezane čak i više od jednoga grada na istom otoku ali sa druge strane.
Nikad nisam išao u knjižnicu na šipanskom polju. Sviđa mi se što je na sredini otoka između Šipanske luke i Suđurađa (koje ime, zapamtiš ga jer je bizarno). Nisu bila bedasta ta renesansna gospoda iz Dubrovnika što su gradili ladanjske kuće baš na arhipelagu.
Još 20 i kusur dana do predaje radnje, još mjesec dana do obrane.
Sa wikipedije..
Elafiti. Koji mir za živce.
Post je objavljen 04.02.2011. u 15:01 sati.