Napoli (ne sviđa mi se Napulj kao što mi se ne sviđa Pulj za Pulu) je grad pun kontrasta. Posvuda svjedočanstva velebne i bogate prošlosti a čim spustiš pogled sa zgrada prema cesti možeš ugledati ulice pune smeća koje su u nekim kvartovima postale prava ekološka katastrofa.
Mi smo odsjeli kod Matkovog rođaka, Luca Valerio, koji je podstanar u starom gradu i radi kao arhitekt. Jako susretljiv i druželjubiv momak, kada bude došao kod nas budemo ga svugdje vodili.
Čitam na Wikipediji kako sam grad ima skoro miljun stanovnika dok cijela provincija ima 4 i pol, međutim treba se reći da ima mnogo neprijavljenih ljudi koje sakriva sam grad nalik na košmar.
U centru, stare zgrade imaju stropove visoke i do 4 metara tako da ga ih se može podjeliti na dve etaže i takve iznajmljivat. U toj istoj zgradi vidjeli smo jedna ulazna vrata u stan sa parlafonom koje je imao 12 brojeva što znači da je mjesto podjeljeno na 12 manjih djelova. Ludilo zar ne?
Kad dođem u neki grad ona mi je najdraže živjeti među ljudima, to niti jedan hotel ne može priuštiti, kreneš ujutro vanka i sve miriši po rublju koji se suši. Vraćaš se za ručak i odmah osjetiš miris nekakve salse i zveket pjata i piruna.
Te stare zgrade imaju ogromne portune sa unutarnjim dvorištima gdje stanari parkiraju aute i motore.
Kako je svaki dan padala kiša ulice su bile mokre i mračne ali grad ima mnogih javnih mjesta sa velebnim zgradama i kortilima gdje se možeš malo sjesti i upiti toliko potrebnog sunca.
Jedna od mnogo zgrada Universita di Napoli raštrkane po cijelom centru.
Primjetio sam da se zaljubljeni parovi nekako vole skrivati u kutovima kao da to čine skrivečki.
Grad ima dugu povijest. Pronađeni su tragovi oranja plugom još iz kraja III milenija pr.Kr.
IX-VIII stoljeća pr. Kr. Grci iz Kume osnivaju Partenope (po jednoj morskoj sireni) i kada se premještaju u V stoljeću Partenope nazivaju Paleopolis a novi grad postaje Neapolis što znače i same riječi na grčkom.
Još postoje podzemni prolazi koje su izgradili Grci (katakombe) ali mi nismo imali više para za ulazak pošto bi ti ovi naplatili bilo šta samo da ti izbiju pare iz novčanika.
U srednjem vijeku Napoli je postao glavni grad sa anžuincima i borbonima.
Ovo je samo sitna naslaga smeća koju smo vidjeli naspram drugih. Nevjerovatno je kako su se ljudi navikli prolaziti kraj tog smrada, zna se toliko nakupiti da se smeće krca u kamione sa viljuškarima. Ono što je tragično jest da žele staviti deponij u Nacionalni park na Vezuvu.
Unatoč negativnim stvarima grade se podzemne galerije za prolazak podzemne pa se sve treba prvo arheološki istražiti. Nekadašnje zidine dvorca..
Freska prikazuje jedan trg u Madridu "Plaza Mayor" koji ukazuje na tjesnu vezu između Španjolske i ovoga kraljevstva jer je dinastija vladara dolazila od tamo.
Naravno, pogledali smo samo vanjštinu jer se upad plaća a mi nismo baš bili na čisto s kešom.
Galleria Umberto I1887-1890. Odmah me podsjetila na galleriu Bardelli u Milanu.
Piazza del Plebiscito s pogledom na baziliku sv Franje a iza mene je Kraljevska palača. Trg je poprište nedavnog skandala, novci iz eurofondova su iskorišteni da se isplati honorar Eltonu Johnu koji je ovdje pjevao. Pošto novci nisu potrošeni za ono što su trebali biti u deklaraciji EU puše gradu za vrat.
Na fasadi Kraljevske palače, u nišama, se nalaze najznačajniji napuljski vladari. Ruggero II il Normanno.
Unutrašnjost oduzima dah ali i cijena ulaska tako da ništa i od toga...
Bijelina ovih prostorija je u kontrastu sa prljaštinom po ulicama.
Gioachino Murat, ambiciozni Napoleonov šogor kojeg je ovaj uspostavio kao vladara u Napoliu.
I na kraju Vittorio Emanuele II, kralj pod kojime je Italia sjedinjena.
I za kraj lako prepoznatljiva vizura Vezuva.
Želim pohvaliti ove momke, Stjepana Hausera i Luku Šulića. Tako si ja zamišljam uspiješnost a ne kako nam oni tajkuni i političari žele pokazati kroz prizmu moći i novca.
Vrijeme je da se mi blogeri osvrnemo na još jedan napad institucija na jednog od nas. Bloger Mislav Šutalo (Papar) je napisao na stranici pollitika.com svoje mišljenje a događaj crpim iz Novog Lista:
Šutalo, koji se sam deklarira kao razočarani Josipovićev glasač, u svom blogu nazvanom »Ivo Josipović, Varšavska, HUP, Mudrinić, spletkaroši i prevaranti!«, objavljenom još prošle godine u srpnju, prozvao je Josipovića da je izdao svoja obećanja kada je šefa HT-a Ivicu Mudrinića stavio u svoje ekonomsko vijeće.
Predsjednik Republike Hrvatske kojem je moto za izbore bio PravDA je reagirao dopisujući se sa Šutalom i kao kakav komentator koji ne podnosi raspravu (čitaj trol) skočio sam sebi u usta:
– Vjerojatno Vas neću tužiti (iako sam o tome ozbiljno razmišljao), jer naprosto ne želim gubiti vrijeme na nemoralne i glupe optužbe koje okolo pišete - otpisao je Josipović, u gluho doba noći, Šutalu.
Očita je kontradikcija u kojoj se predsjednik nema vremena obazirati na "nemoralne i glupe optuže" (ali je "ozbiljno razmišljao") i baš zato se javlja u gluho doba noći kada oni koji imaju važnije brige poput vođenja države zapravo spavaju teškim snom (samo teoretski za Hrvatsku).
Sljedeća zabrinjavajuća činjenica su stope kojom je predsjednik svih hrvata krenuo a to su tragovi jednog Andrije Hebranga ili Vladimira Štengla koji na prvu naznaku neslaganja sa slikom koji su si stvorili o sebi samima optužuju novinare za nanošenje duševne boli.
Uz samo po sebi komičnu i metafizičku činjenicu da takvi ljudi kojima mi uplaćujemo svakog božjeg mjeseca plaću treba svrstati u greatest shits jer bi se reklo da na osnovi njihovog javnog i bezoraznog djelovanja oni zapravo nemaju dušu. U tom slučaju predstavlja se činjenica kako netko tko nema obraza ni duše može drugoga tužiti za klevetu ili povredu duše.
Isplativ je to sport u svakom slućaju, Damir Fintić će ionako prebogate tašne puniti sa svojom mizernom plaćom nekoliko sljedećih godina. I dok se Štengl i "ja ne pričam laži nego neistinu" Hebrang bogate na naš račun, pozitivnih stvari koje su učinila ta gospoda za mladu nam republiku baš se ne možemo prisjetiti a kamo li pohvaliti.
I sad nakon njih dvoje evo nam Ivu Josipovića koji vjerovatno ima zaštitu 24 sata na dan i pod milim blogom mu se ništa nažao ne može desiti, e baš on se našao ugrožen jednim blogerom pa je ovaj potonji završio na ispitivanju u policiji jer službene osobe nemaju pametnijeg posla od ispitivanja neistomišljenika političkih nam aktera.
Jedino pozitivno u cijeloj priči jest da se političari osvrću na blog i samim napadom na njega čine ga ozbijlnijim sugovornikom i mediatorom između njih i čitatelja pošto je bloger zasada još uvijek neovisan mada osjetljiv na vjetrometini kao pojedinac na ucjene i prijetnje tih istih institucija koje kunu do neba da će mu uvjete za život učiniti boljim. A one se svakim danom u ovoj Hrvatskoj srozavaju.
Gospodo Josipovići, Štengli i Hebranzi, tko će nama, narodu platiti za duševne patnje i klevetu (stoka sitnog zuba) koju trpimo već 20 godina za redom? Hoćemo li vam sjesti na plaću pošto je uvreda za zdrav razum gledati najniže pobude na vrhovima vlasti? Hoćemo li dobiti ispriku u novinama na svaku laž koju ste izrekli? Na svako obećanje koje niste održali? Hoćete li vratiti društvenu imovinu koju ste opljačkali? Vas zakon štiti, a nas obične smrtnike koji nemamo za odvjetnika?
Gospodine Ivo, i ja sam vaš razočarani glasač. Iako mi se svidjela isprika koju ste ponudili u Ahmićima ali smatram da vam je od zadnjeg dobrog poteza prošlo previše vremena a predsjedavate već godinu dana. Umjesto da vi budite opozicija, pošto Milanović i Pratija u saboru to nisu u stanju biti, vi se bakčete sa blogerima koji ne simpatiziraju vaš odabir savjetnika i to iz opravdanih razloga. Ne simpatiziram ga ni ja jer je moj otac radio u HT-u i sam znam koliko je ljudi Mudrinić poslao na ulicu radi računice poslovanja jedne bivše državne firme a sada strane zlatne koke.
Gadi mi se sama pomisao da nam jedan Mudrinić preko malih ekrana govori o tome da nam je gospodarstvo preslabo pošto je on jedan od onih koji je profitirao na njegovom posrnuću.
Gospodine Predsjedniče, ne činite nas budalama jer niti mi ne možemo podnjeti više nego što nam leđa to dopuštaju. Već sam magistralnu grešku učinio što sam svoj glas dao vama, ali mislim da mi se oprašta jer ste ionako bili samo manje zlo. Utješno za vas, zar ne?
Dvadeset godina ovog nadrealnog stanja u kojem su sve vrijednosti katapultirane na dno dok su mane zauzele njihovo mjesto nude zaista puno prostora
za razmišljanja. Mišljenja sam da od takvog stanja može profitirati samo kulturna scena koja ima zadaću širiti bunt i kanalizirati nezadovoljstvo kroz bunt i satiru. Volim pomisao da umjetnici koriste laž da bi prikazali istinu.
Isto tako mnogo pričam o ovom trenutku sa pripadnicima obitelji i svi smo manje više na istoj valnoj duljini što se tiče razočarenja pa sam došao na ideju da dam mogučnost glasa kroz moj blog jednom od njih. Sljedeća razmišljanja pripadaju mome stricu, branitelju i nezaposlenom čovjeku koji je duboko razočaran u ovo u što se pretvorila načelno lijepa ideja neovisnosti. Nažalost, trebalo je proći vode ispod mostova da se shvati kako su domoljublje, sloboda i vjera samo kulise.
Ovo su njegove riječi i ja tu prestajem:
Evo i ja, jedan običan građanin jedne nenormalne države uhvatio sam malo vremena
da napišem neka svoja razmišljanja o ratovima kako u svijetu tako i o našem tzv.
Domovinkom ratu. Prvo da se osvrnemo na svijet gdje se vode bitke i ratovi
koji ne vode ničemu dobrom pa ni prirodi a ni čoviječanstvu a sve zbog
nekih mega bogatih ljudi ako ih možemo zvati ljudima. Oni su u biti dei kojima
više nije bitan novac i slava nego žele moć i kontrolu svega živoga na ovoj planeti i
uz put liječe svoje bolesne frustracije na patnjama drugih. Ti bogataši dali bili oni masoni,
Babilonci ili nešto treće uopće nije važno, bitno je to da oni stvaraju vlade u pojedinim
moćnim zemaljima koji su aparat njihovih nedjela a pogotovo ratova. Evo pogledajte samo
Irak i Afganistan, koga normalnog briga kako ljudi tamo funkcioniraju ako im nije dobro?
Neka sami pokušaju promijeniti stanje. Ali ne bogataši putem sile i pod izlikom terorizma koji
žele uvesti u tim zemljama tako zvanu demokraciju bez obzira na žrtve i patnje ljudi.
U biti stvarnost je malo drugačija, oni ne žele demokraciju nego profit , znamo svi da u
Iraku ima nafte a u Afganistanu opijuma, metala i minerala kojih ima još malo na svijetu..Najednostavnije im je napasti neku zemlju pod izgovorom o terorizmu ali to o
pružanju pomoći ne mogu više ni dijeci prodavati . Da bi u nekoj zemlji bili teroristi netko je mora financirat, pružit logistiku i vojno uviježbavati a to mogu samo bogati koji to sve
vode kroz državni aparat pojedinih zemalja to jest za njih besplatno jer to sve plaćaju
porezni obveznici. Nije ih briga ni za svoje ljude tj. vojsku jer oštete i sahrane plaća opet
radnik. Svaka im čast, imaju genijalan tim koji sve to analizira i provodi,
dođu do bogatstva i moći a da ni centa ne potroše a što se tiče mita politčara opet narod
plaća kroz proračun ili neke druge malverzacije. I još nešto što me jako zanima govore stalo
o Kini i kako se tamo ne poštuju ljudska prava i nema slobode pa zašto njih ne napadnu pa zna se, strah ih je to je jedna od najstarijih civilizacija ljudi su jako vrijedni i sad su vodeća sila kako u naoružanju tako i u ljudstvu¸a što se njihove unutarnje politike tiče skidam im kapu.
S toga napuštam svijetske probleme pa se malo osvrnimo na domaće, u biti na naš takozvani
Domovinski rat u kojem sam i ja u početku sudjelovao jer sam imao 20 godina i bio sam
klinac koji ništa nije kužio. Danas kad imam 40 god. imam više, iskustva, znanja i istomišljenika pa sam došao do nekih svojih misli o svemu tome u našoj ljepoj Hrvatskoj.
Znate i sami da smo bili treća sila na svijetu i da smo bili vodeći u nesvrstanima pa i to nije bilo dobro tim bogatašima pa su našli način kako da je unište jer smo im prijetnja u njihovom naumu. I opet su napravili rat ali sad u mojoj domovini na jednostavan način tako da su u ljudima našli slabu točku a to je nacijonalizam i vijera. Putem naših političara to su i ostvarili.
Uništili su jedan od najboljih sistema na svijetu a došli su i do svojih ciljeva uzeli su banke
tako da bi bili dužnički robovi, telekomunikacije da nas mogu kontrolirati i energente da budemo ovisni. Ljudi im nisu bitni a neće nas ni u europu, pa i ovako vladaju, a onako bi im bili samo na socijali. Tome su najviše krivi naši neradnici i iskomplesirani političari koji su najveći uzrok i posljedica rata za ovu zemlju ali šta ih briga i oni su uzeli mrvice ne razmišljajući o bučnosti naroda i svoje djece baš mi ih žao, prodali vragu dušu. Evo osvrnimo se malo i na druge činjenice imamo najviše generala na prste ih se može nabrojati tko je završio vojnu školu dok su ostali većinom kriminalci i vojni profiteri koji su, dok je narod bio na fronti, švercali i pljačkali uz blagoslov tadašnjih i a večinom današnjih političara a oni su u međuvremenu vršili povijesne pljačke putem privatizacija i kroz crpljenja novca iz mirovinskih , stambenih i drugih fondova a najviše kroz državnih firma. Sad se bore da ostanu na vlasti da legaliziraju svoja zlodjela i da prođu nekažnjeno. Da, priznajem, i ja sam 91 god bio podignut euforijom i domoljubljem ali sam ubrzo shvatio da to ne vodi ničemu i danas ne mogu shvatiti kako smo to mogli dozvoliti to krvoproliče hrvata, srba i muslimana a živeli smo slobodno, bili prijatelji, susjedi i bračni drugovi. Koliki nam je to koeficijent inteligencije da smo pucali jedan na drugog a u biti sve zbog političara koje je preuzelo neviđeno zlo za uništavanjem.
Ja mislim da i največi psiholozi i psihijatri za to nebi dali dijagnozu. I za kraj da kažem imao
bi još toga puno napisati ali me boli prst od tipkanja a narodu Hrvatskea i cijelog svijeta bi preporučio da se osvijesti da razmišlja svojom glavom i srcem jer ni jedna tiranija nije viječno trajala pa neće ni ova. POZDRAV !
Koja bedara ova država, dobro da postoje male stvari kojima se uvijek možemo radovati.
Trst nije bio nikad pun ljudi sa našeg podneblja u ovih posljednjih 20 godina kao u ovo vrijeme. Događa se da ponovno mezim pršut San Daniele, talijansku mirišljavu mortadelu koja bez problema ispuni prostoriju auta: Kinder Delice i Colazione + , Nutella, Lavazza, maslinovo ulje, pašta su prozvodi koji su opet prisutni u našim kuhinjama jerbo nema smisla za hrvatsku crkavicu kupovati nekakav panetone, salsu ili paštu u Hrvatskoj kad se nakon pola naounjenog rezervoara ponovo isplati putovati i kupovati u Trst. S time što šaljemo najmlađu od nas u Udine onda se tješimo da smo poklopili dve muve jednim udarcem.
Ne osjećam se nimalo loše sa time što na taj način podupiremo talijansku ekonomiju umjesto hrvatske kada ionako previsoki pdv izdvojen iz cijene proizvoda ne služi ničemu osim da tovi našu političku kastu i njihove podupiratelje kojima ovi moraju vraćati razne prenaplaćene usluge jer su ih ovi donirali u predizbornoj kampaniji ili su jednostavno u potrazi za bušticom ili su krvo ili prijateljski vezani.
I tako smo se nakon 2 desetljeća grijanja na struju koja je postajala sve skuplja u skuplja, vratili na našu peć u prostoriji koju zovemo ložionom i koja je nekadašnji ostatak gospodarskog kata iz 1890-e koji je podjeljen na uživanje našoj familiji i susjedima na zadnjeg svijetskog rata.
Iz struke znam da svaka stvar ima svoje rođenje, vijek i smrt te preoblikovanjem u nešto drugo. Tako će završiti i države i religije koje si tepaju vječno prisutstvo na ovoj kugli zemaljskoj koja sama po sebi nije vječna iako se po miljardama godina ona nama tako čini. Evolucija će pomesti sve i tako to ide.
I to uopće nije nešto radi čega bi trebali imati strah ili se sablažnjavati. Najlakše bi bilo prihvatiti to kao činjenicu koja se dešavala, koja se dešava i koja će se dešavati unatoč našim pokušajima da zamrznemo vrijeme.
Tako su u Rimu nakon raspada rimskog carstva ljudi počeli nastanjivati dotada centar političke moći, carske forume, rascijepali čitave površine na manje parcele i gradili svoje kuće od drva po nekoć mramornim površinama. U jednom talijanskom časopisu o arheologiji ima prekasna ilustracija gdje čovjek ore polje sa plugom i volom a u pozadini mu kuća, vrt i još iza Trajanova kolona.
Tako su nakon kraha države napuštene rimske vile postale utočište novim ljudima koji su pekli na vatri i grijali se u prostorijama ukrašenim mozaicima. Nakon krize, ljudi se vraćaju jednostavnijim počecima života pa primjerice zato rana srednjevjekovna keramika liči na onu prahistorijsku pošto je tehnologija vidno unazađena a samim time mentalne karte, poimanje svijeta, socijalna struktura.
Ako tako bude onda se nadam da će ljudi obnoviti stare suhozide i terase (kao one na obroncima Učke) kojih smo se odrekli radi blijeska luksuza koji na kraju donosi samo nepodmirene račune.
Dvadeset godina kapitalizma na hrvatski način je pokazalo da nam ni taj ekstrem (nakon komunizma gjde ima samo jedan autoritet) ne leži osim pojedinim ljudima i njihovim lakejima što je, slažete se valjda, nedovoljan razlog da bi država takva kakva jest egzistirala. Ako ona ignorira većinu naroda onda joj zaista ne vidim svrhu.
Ono što želim reći jest da je ovo dobar povod za promjenom na bolje u kojem nema smisla strahovati o nekakvim kataklizmama koje će se desiti upravo fatalne 2012. Svaku pobunu i svaku erupciju imamo tendenciju poentirati u prilog skorašnje katastrofe od koje će profitirati samo šarlatani, vjerski fanatici i političari koji u zamjenu za sigurnost traže "samo" bezuvjetnu poslušnost.
Ovaj scenarij se u povijesti izvrtio više nego što nas je hrt svojevremeno šopao Bjeguncem sa Harrisonom Fordom. Nažalost, doba ekonomske krize je plodno tlo za iracionalne poteze ali i ja se dalje nadam da nikakvih ispada koji će ugroziti tuđi život neće biti. Doći će dan kada će ovi ljudi pregrist jezik i krenuti na prosvjed na jedino mjesto na kojem prosvjed treba biti. U tom slučaju, želim da taj prosvjed bude miroljubiv i da se ne pretvori u razulareno nasilništvo kakvo se prije već događalo. Naši uznici će platiti svoje izdajništvo ali nikako ne životom jer je već dovoljno krvi proliveno u stvaranju državnih entitea koji su kao bazu imali prljave ruke.
Ako hoćeš nekoga kazniti, ostavi ga na životu i opali ga po novčaniku, veću kaznu za te dokazane materijaliste ne poznajem. Zaista ne bi htio da se manipulacija opet desi. Ovo je dobro vrijeme za promišljanje o onome kakvu zemlju želimo ostaviti našoj djeci, sutrašnjim sudijama.
Do tog trenutka grijat ću ruke na vatri dobre nade. Nadam se da i vi uživate u ovoj sunčanoj nedelji.
Nakupio sam neke dugove i to mi ne ide na čast, iskreno slobodna osoba ne stvara dugove i zato ih nema. Ja sam bio bez osjećaja za stvarnost i poput nekog djeteta "lako ćemo" ili poput Hrvatske rasipao ono što nije moje i sada je došao čas kada se pare imaju vratiti. Pošto nastojim da ne prostituiram ovaj moj mali kutak slobode sa reklamama u zamjenu za klik novca onda ću ovaj prostor iskoristiti na jedan drugačiji način pošto po Stacounteru vidim da me čita gospoda iz Hrvatske Narodne Banke, Ine, Ministarstvo Pravosuđa, Zdravstva, Agencije za Izvoz ( i tako dalje) onda bi njima htio poručiti ako žele podignuti osobni prestiž i pokrenuti jedno arheološko iskopavanje ili projekt revalorizacije onda ja sam prava osoba za to.
Isto tako ako neki moćnik ima jednog malo "Nerona" kojeg bi jedan "Seneka" trebao preodgojiti po etičkim principima, poznavanju povijesti i nadasve filozofije onda sam ja opet prava osoba za njega. Valjda upravo Vi snivate da je Vaše djete novi Aleksandar i upravo zato nudim se kao pedagog (antičko značenje) iako mi Aristotel nije bio nikad simpatičan. U obzir dolaze i pripadnici višeg srednjeg sloja: odvjetnici, doktori ecc.. , menađerima se ne preporučujem pošto bi se to kosilo sa neoliberalnim svijetonazorom kojeg ja ne posjedujem i ne simpatiziram.
Dobro kaže Izgubljena, zabroavio sam ono očito. Filozofiranje na talijanskom je moja uža specijalnost tako da dodajem i instrukcije, bolje dođem ja nego da djete stavite pred televizor pa da gleda onaj bedasti Canale 5 ili Rete 4.
Dame i gospodo, nemojte se laktariti za mojim uslugama, mejl Vam je ovdje sa desne strane.
ps. Kako bi rekla moja teta: ne radim erotsku masažu
Koliko li sam samo puta čuo ovu rečenicu ne samo od ljudi oko mene, u filmovima već i u samim knjigama koje se bave nekom povijesnom tematikom. Pošto ne mogu spavati nakon pogledanog filma (kojeg vam toplo preporuča) i radi kojeg bi mi bilo žao da prespavam umjesto da kujem željezo dok je vruće napisati ću par svojih razmišljanja o sumnjičavosti običnog čovjeka glede naše zajedničke povijesti.
Sjećate li se ovoga filma kad ste bili klinci? Ja sam bio fasciniran samim time da se netko sjetio poput Wellsa ispričati takvu priču koja zajedno sa putovanjem kroz vrijeme otkriva i jedan paradoks: kako otići u prošlost i ne napraviti ništa što bi u sadašnjosti spriječilo naučnjaka da izmisli vremensku mašinu koja će ga odbaciti tamo gdje je sada? Osim toga kada bismo i mogli manipulirati sa prošlosti i, recimo, zapaliti Artemidin hram u Efezu, to ne bi nitko primjetio osim počinitelja dok mi to shvaćali kao prirodni tijek stvari i to bi za nas odmah nakon događa bila "povijest".
Ovaj film je obrada onog poznatijeg iz 1960 i režirao ga je Simon Wells koji je uzgred rečeno pra-praunuk H.G.Wellsa (uvijek volim spomenuti da je Moby pra-praunuk Hermana Melvillea koji je napisao Moby Dicka). U jednom trenutku Uber-Morlock, kojeg glumi Jeremy Irons, upita glavnog lika Alexandra:
You think I don't know you, Alexander? I can look inside your memories. Your nightmares, your dreams. You're a man haunted by those two terrible words, "What if?"
I kada se film bliži svome rapletu i Alexander se bori sa Uber-Morlockom ovaj ga upita zašto je izabrao borbu a Alexandar ga pogleda i odgovori: what if?
"Što ako" je jedan od onih razmišljanja koja nas čine ljudima. Vjerovanje u mogučnost promjene čak i u najgorim trenucima kada se čini da je tama progutala svo svijetlo je jedno od naših odlika kao vrste. Nadati se boljemu i baciti kocke jer smo stjerani u kut i gubitak se može desiti u oba slučaja: ako ne činimo i ako učinimo, znači bolje je ipak učiniti pa vidjeti dokle ide nego ne napraviti ama baš ništa i znati da je to kraj.
Volim judsku sposobnost da zamisli drugačiji svijet, da ga zamisli kao hipotezu, kao maštariju te da ga preoblikuje u nešto stvarno i zatim promjeni zauvijek. Zato cijenim Julesa Vernea, čovjek je izmislio nešto što je netko drugi ostvario. Brodovi koji plove ispod površine mora su izrodili podmornice, sredstvo koje završava na mjesecu je izrodilo raketu u kojoj je lansiran kozmonaut.
Jedna pretpostavka koju sljede logični događaji i razmišljanja su dovoljna da se dogode prva umjetnička djela poput Portreta Doriana Graya u kojoj je fantastična činjenica ta da je Dorian pristao prodati đavlu dušu za vječnu mladost a ostalo se sve događa kako bi trebalo. Zavist i čuđenje kod njegovih nekadašnjih prijatelja koji su ostarili kako i jest prirodno.
Ili sjajna novela jednog J. Scotta Fitzgeralda koji zamišlja da se netko rodi star i postaje mlad što se vrijeme više odmiče. A onda se događa dirljiva priča između glavnog lika i njegove ljubavi koji mogu iskoristiti zajedničko vrijeme tamo negdje u sredini kod njezinog starenja i njegov pomlađivanja. To je tek tren a onda se rasprši ali mi je drago što se netko od nas toga dosjetio.
Naravno "što ako" je često i loše iskorišteno ne baš za probitak čovjećanstva već radi jedne grupe ljude. Religije, sve kreću od jedne pretpostavke koju smatraju nepobitnom dogmom a ono što sljedi je sasvim logično toliko da se zaboravljaju glinene noge od početka a gornji djelovi su od plemenenitih metala. No, ne treba nikad zaoraviti pogleda u samu bazu teološke rasprave jer je ona nedokaziva i shodno tome dogme se tope poput snijega na suncu.
"Bog postoji" je preopasna postavka koja je postala općeprihvačeni topos i radi kojeg imamo piramidalnu ustaljenu hijerarhiju koja nagovara ljude da se pobiju međusobno da bi zaštittila i proširila nepobitna Istina.
Sa toliko jedinstvenih "Istina" u toliko stvarnosti nije ni čudo što smo se toliko pobili u prošlosti, sadašnjosti a kako ide stvar i budučnosti.
No ovdje nije cilj povrijediti bilo čije vjerske osjećaje. Svatko ima pravo vjerovati u što god misli da je to "ono što jest" i ne smijemo tu ideju pretvoriti u njen antipod jer se onda i ne razlikuje u ničemu od vjerskog fanatizma. To je slaba i najača točka demokracije kao što je moć jednog spidermana njegov dar ali ujedno i prokletstvo.
Ja jesam vjernik u smislu da vjerujem da je Bog u svima nama i da je to moja vlastitia savjest koja će me osuditi budem ili odnosno ne budem učinio ono što trebam kada se bude prikazala prilika za to. Štogod bilo. Ako falim, moja savjest će to znati i biti moj krvnik, porota i sudac.
Na početku filma imamo jednog profesora, Johna Oldmana, koji kreće na dalek put i seli se iz stana. Tamo dolaze njegove kolege koji se čude kako to da je odlučio sve pustiti iza sebe. Oldmana svakih 10 godina mora promjeniti okolinu jer ljudi primjećuju da on uopće ne stari te im on otkriva da je on kromanjonac star 14.000 godina te im jako logično i argumentirano nastoji objasniti svoj život na koji kolege ne mogu ostati ravnodušni pošto demontira sva njihova uvjerenja u koja su uljuljkana a temelje se na trenutačnoj spoznaju svijeta.
Od činjenice da je Oldman star tisuće godina i da je Upoznao Buddhu te da je 500 godina nakon toga bio Isus koji je htio prenjeti budizam na bliski istok ali su ga ljudi krivo shvatili i proglasili božanstvom. Ima jedna scena koju mogu razumijeti kao osoba koja se bavi poviješću a to je razočaranje u njegovom govoru kada govori da mi ljudi uvijek izvitoperemo poruku mira i pokoljemo se međusobno.
Ne želim se presereravati ali i ja imam često takav osjećaj, da nismo ništa naučili a toliko smo vremena proveli na ovom planetu da je sramotno kako nismo pohvatali barem osnovne konce. A to da smi svi na istom brodu i da kada je jedan od nas bačen u lance ili ubijen da smo svi mi bačeni u lance i ubijeni odnosno, da pojednostavim ili zakompliciram, da si sa svakim ubijenim čovjekom iz zavisti, religije, moći, gušta otvaramo preduvjete da i mi isto tako skončamo. Kako to ubojice, lopovi, političari, sadisti ne shvaćaju da će matematičkom preciznošću (jer povijest funckionira po analogijama) i oni kad tad nadrapati?
Zar neki ne vide ni prst pred nosom?
Znam mnogo ljudi koji osjećaju antipatiju prema službenoj povijesti jer smatraju da je ona plod sila koji žele da mislimo da je svijet nepromjeniv i da historiju pišu samo oni koji su prolili nečiju krv.
Gaj Julije Cezar je u historiografiji od svoje smrti do današnjih dana genijalac, osoba koja je uspijela pokrenuti mase kako bi po zakonu napravio ono što je bilo zabranjeno još od kada je 509 pr. Krista proglašena rimska republika. Cezar je sa svojim legijama osvojio Galiju i sa ponosom ističe da je pobijo miljun gala, to znamo jer nam on to pripovjeda u svom De Bello Gallico. Mi, nemamo reakciju galskih ratnika, djece, starješina i žena to je istina, i ne možemo saznati njihove osjećaje u tančini ali zato postoji analogija.
Analogija koja se nebrojeno puta desila u toku vremena da bi nam već jednom trebalo upasti u glavi da x ponašanje dovodi do y reakcije i tako dalje. U svakom vremenu je tako bez obzira na tehnološki razvoj. Znači, mi ne moramo ama baš svaku stvar saznati koja se dogodila, iako je povijest nikad dovršeno i uvijek će se otkrivati novi dio puzzlea, da bi mogli znati kako lopove i kriminalci na vlasti ne donose ništa dobro.
A to se upravo događa ovdje kod nas i stvar je došla do trenutka istine, to valjda svi osjećamo a neki namjerno zatvaraju oči jer misle da će se stvari rješiti same od sebe.
Režim je svakim danom sve više nemilosrdan što je dobro za našu reakciju. Režim se sve manje pokazuje socijalno osjetljivim te radi održavanja tenora lifestylea svoje kaste, radi okrutnosti ponašanja, počinje skidati masku.
A iza maske stoji jedno gnojno, iskrivljeno lice ljude koji su materijalnu sigurnost pronašli nad tuđim leševima i prodavanjem moje, tvoje, naše imovine koje su izgradili naši očevi i nonići.
Ljudi koji zabijaju jedni drugima leđa kako bi zadržali sinekure, novce i osjećaj moći. Pao je Sanader, past će i Kosorica i to je samo pitanje vremena. U nadi sam da će narod prepoznati trenutak ili će morati naprosto reagirati kad jaram bude postao pretežak, tome nas svemu povijest uči jer je reakcija neizostavna sila. Kada se stvari budu preoblikovale, nadam se da prebjezi iz hdz-a iz satelita neće pronači utočište u nekoj novoj grupaciji kako su to učinili kad su se odrekli komunizma. Isto tako nadam se da će lopove stići zaslužena kazna a jedini način koji oni smatraju prokletstvom jest oduzimanje materije i nikakvo glupo osvečivanje se nad tim individuima ne smije dogoditi kako se ne bi stvorili ponovno preduvjeti jer je netko pretprio "nepravdu". Sjetimo se dijaspore nakon drugog svijetskog rata, koliko im je bilo nepravedno.
Stigma lopova poput oboljelih od kuge, oduzimanje kriminalno stečene imovine i ostavljanje na prosjačkom životu je dovoljna kazna za takav niži oblik bića.
Nakon poduke iz seksualne prošlosti počela je padati kiša kako ne bi nikad zaboravio ovo razgledavanje.
Ušli smo u forum sa sjeverne strane.
Forum je bio okupljalište, mjesto gdje se događao javni život, javni interes, sjedište vjerskih i političkih institucija poput tribunala ili hrama kapitoljske trijade.
Nekadašnji portikati, danas možemo samo zamišljati kako je sve to izgledalo, ja si kirurški pred očima maknem sve te turiste hehe. Pompei (zapravo Pompeii na latinskom) nisu imali naročito sreće pošto su 17 godina prije erupcije (znači 62 AD) doživjeli potres tako da je grad za vrijeme finalne katastrofe još bio under construction.
Kolege na forumu drže ogormna skladišta prepuna amfora
ali i tužnih kalupa onog što su nekoć bili ljudi.
Kako ne osjetiti samilost?
Žrtvovali su se uglavnom prasci, ovnovi i bikovi. Miris je išao božanstvima u nosnice a fino meso ljudima. Nije loš taj deal.
I onda malo čekat u atriju ovog domusa i slušat kako kiša pada u impluvium.
Izvan gradova su se nalazile nekropole i to uzduž cesta, ova je izvan vratiju za Hercolanum.
Ovdje smo stali neko vrijeme pričekat ako će prestat kiša jer Toni je imao šuškavac dok sma ja to rješavao kosom.
Villa dei Misteri 800 metara izvan grada. Lijepe su mi ove kolone od opeke koje su bile požbukane da glume mramor.
Mokar ko miš..
Cave canem, poznato?
Sa ovakvim uzorcima, kao klinac, sam uvijek maštao da sam u labirintu.
Boje su tako žive i dan danas. U freskama iz 1700-1800 možemo primjetiti ovakve preuzete uzorke.
Razvedrava se a pada, pa ne pada, pa pada, pa ne pada, pa pada.
Ovu sam mislio nasloviti Pingu ide prema Vezuvu.
Iznad kazališta.
Odmah pokraj stoji jedan omanji odeon gdje je jedan amerikanac osjetio potrebu da pjeva O sole mio pa smo mu pljeskali jer nije bio loš.
Palestra.
Ovo je mjesto sve bilo puno nauljenih golih muškaraca koji su se ovdje razgibavali, već vidim kako se ženama u ovom trenutku šire zjenice.
Mitološka scena ali mi ne pada na pamet koja bi to mogla biti.
Trebalo bi pitati Heladu.
Nevjerovatno mi je kako si je Winckelmann u svojoj Geschichte der kunst mislio da su vrhunac antičke umjetnosti bijele statue a čak su i one prštile od boje.
Non stop se čini ko da će prestat padat.
Naprosto je nevjerovatno koliko takav gradić može ponuditi arheologije, što bi bilo tek sa glavnim gradovima.
Moderni Pompei i odlazak za Paestum no tada nam se pojavio problem sa autom i ovaj je krenuo raditi na 3 cilindra što nam je uvelike označilo daljnji tijek putovanja.
Predlažem isto tako pročitati doživaljaj Roman Tales o Pompeima u kojoj sam našao ista razmišljanja koja sam gajio tih dana. Nakon što smo prošli brdoviti poluotok koji na vrhu gleda na Capri ugledali smo sa zadnjih obronka nezamislivo ljudstvo u dolini podno Vezuva, sve izgrađeno i još pritom prolazi autocesta.
Zamišljao sam si nalazište kao mjesto gdje okolo nema ničeg izgrađenog a ono moderni Pompei gdje se sve rotira oko starina.
1 Tempio di Apollo 8 Vicolo Storto 15 Via dell'Abbondanza
2 Basilica 9 Casa del Fauno 16 Orto dei Fuggiaschi
3 Foro 10 Terme Stabiane 17 Palestra Grande
4 Granai del Foro 11 Tempio di Iside 18 Anfiteatro
5 Casa del Cinghiale 12 Teatro Grande 19 Necropoli di Porta Nocera
6 Lupanare 13 Quadriportico dei Teatri 20 Via dei Sepolcri
7 Panificio 14 Via Stabiana 21 Villa dei Misteri
Sam grad i nije nešto velik, evo izmjerio sam preko Eartha da ima samo 1 sa 0.80 km cca ali percepcija se mjenja kada smiješ ulaziti u gotovo svaku kuću poželiš, barem teoretski jer je mnogo toga jednostavno zatvoreno, a zašto? tko će ga znat.., glavno da uzimaju na ulazu 11 eura iako i nemam baš neki psjećaj da se ulaže u održavanje. Tako se tjedan dana prije našeg posjeta urušio jedan zid kao i tjedan dana nakon nas. Podsjetilo me to na brod u Ohridskom jezeru koji se potopio sa turistima tjedan dana nakonšto smo mi prošli.
Amfiteatar, izgrađen 70 pr.Kr od strane dva duumvira, mogao je ugostiti do 20.000 ljudi.
59 n.e. na Pompeiskom ageru je ustanovljena kolonija Nucera tako da pompeici i nisu bili baš sretni sa događajem što je dovelo go nereda tijekom gladijatorskig igra između pompejanaca i nucerina. Amfiteatar ima dve rampe i odlična mi je ova perspektiva koja omogučuje pogled unutra. Svud okolo se nalazio velarium koji je imao cilj štititi gledatelje od sunca. U rimskom Koloseumu su za postavljanje bili zaduženi mornari.
Iz jedne kuće u pompeima a sada freska u nacionalnom muzeju u Napulju. Možemo vidjet kako su se dve skupine "pocipale". Neke se stvari ne mjenjaju, pretpostavljam da je i tada nastradala gradska imovina. Neron je kaznio grad sa zabranom od 10 godina održavanja igra.
Još je ovdje dobro jer tada još nije padala kiša.
Kako si ne zamisliti rulju koja je ovdje prolazila do svojih mjesta na tribinama?
A onda u jednom od gradskih posjeda (ako se dobro sjećam) vinograd.
I ove niše se nalaze u vinogradima, školjke i obluci daju morski osjećaj.
Cesta sa visokim kolnikom. Desna strana izgleda nesređeno jer je tamo dio koji se tek treba kopati. U daljini fontana koja je bila učestala u antičkim kao i srednjevjekovnim gradovima.
Mramor je bio najskupljiji materijal tako da su kolone znali napraviti od cigle i sve to lijepo požbukat i popiturat.
E budale, kad se sjetim kako je padala kiša pitam se koji mi je bio vrag da nisam uzeo ni kišobran i još uzeo starke.
Sve je puno fresaka tako da je Toni imao šta gledat i fotkat. Svi nam se čude kako imamo malo fotka sa nama a sve izgledaju radne. Profesionalna deformacija je u pitanju.
U Pompeima su prisutna 4 stila koji pokrivaju period od kraja II stoljeća pr.Kr do 79 n.e kad je Vezuv roknuo. Mislim da je ovo treći stil po prikazu arhitetonike, neću u Hrvatskoj baš imati prilike nalaziti tako dobro sačuvane freske.
Ne mogu baš znati što je na svatkoj fotki pošto je prošlo već dva mjeseca a osim toga u jednom danu vidiš toliko toga da nemožeš sve popamtiti. Čini mi se da je ovo Narcis po tome što je na površini jezera odraz njegovog lica.
Cijevi od keramike, ima mjesta gdje je vidljivo da su stizale na kat i dovodile tekuću vodu.
Ovdje se vidi da se zid urušio pa su ga ponovo nadogradili.
Domus broda Europa koja je dobila ime po grafitu na jednom zidu gdje je prikazan brod nazvan Europa i to sa grčkim slovima.
Ponegdje se može vidjeti i prvi kat.
Eh da ovdje je sve natrkiveno i čak se kopa.
Taberna, nažalost poslužitelja više nema za šanskom iako bi bio baš gušt popiti bokal vina ovdje.
Ne mogu ne vidjeti da su u nekom kutu spremljene amfore.
Birtija odavno prestala točit, šteta. Fora su mi ove mramorne inkrostacije.
Triklinij. Rimljani su od Grka preuzeli jedan zanimljiv običaj: legneš na jedan od tri kreveta (što i sama riječ znači). ločeš i prežderavaš se do mile volje (večera je bila glavno obrok) dok te drugi poslužuju a onda pjevaš borbene, grliš se sa drugarima, nazdravljaš i u kotabosu pokušavaš sa zadnjim kapljicama u čaši pogoditi jedan tanjur na vrhu štapa. Grci nisu dopuštali prisutstvo žena što mi je sasvim bezveze.
Put pod noge. Pješački prijelaz.
Stalak za stol, izgleda ko da je od jučer.
Pogodite gdje smo. Ima jedan hodnik sa sobicama sa strane a ovdje se prikazuju usluge koje se pružaju korisnicima.
Krevet na kojem je valjda bilo dovoljno staviti plahtu i kušin i udri.
Inače mjesto se zove lupanare na talijanskom.
Pa ti reci da se išta mjenja kod ljudi osim tehnologije. Sa ovim erotskim prizorima pozdravljam vas do sljedećeg puta.
Pokušavam biti pozitivan ove godine i ne dopustiti da me sivilo hrvatske zbilje zahvati. Kako bi uspio u svojoj namjeri ne smijem čitati novine niti pratiti televiziju, jedino od informacija što si dopuštam je tu preko neta gdje ja odlučujem u kolikoj dozi mogu dopustiti ulazak crne kronike (čitaj: hrvatske stvarnosti) u moj život.
Nisam budan niti pola sata, pomažem starome da iznesemo namještaj iz dnevnog boravka u ostatak kuće pošto smo krečili i sad poliramo parkete pa da bude jednom za svagda ova adaptacija. Evo uzeo sam slobodan trenutak da popijem kavu, namažem marmeladu i putar na dvopek i provjerim poštu.
Tek što sam izabrao prvu stvar iz inboxa evo ti prijedlog za peticiju jer će HRT ukinuti Poslovni forum Đure Tomljenovića:
«Koliko sam razočaran pa i uvrijeđen ukidanjem, toliko me jako iznenadila podrška sa stotinama pisama i mailova koje sam primio ovih dana.
No, dogodilo se ono što su mi već zadnje 4 godine pokušavali napraviti.Svaki puta me spasilo programsko vijeće.Sada ga nema.....
No,živjet će ovaj narod, pa i bez Đure.
Kad god bude bilo moguće pokušat ću pomoći u istjerivanju istine i sprječavanju zaglupljivanja ovog malog naroda po vođama
a velikom po potencijalima i ljepoti i bogatstvu zemlje.»
I naravno da sam potpisao tu peticiju jer to je minimalno što mogu učiniti ali kako još nismo shvatili da ove palijativne mjere poput peticija ne šljivi nitko iz vladajuče garniture?
Pa ako referendum sa naših obezvrijeđenih 700 i nešto tisuća im ne znači ništa šta će im jedna peticija?
Znate li tko je Marija Klipa? Evo mama čita novine pa mi je ispričala da je to žena koja je prije 3 mjeseca postala invalid zahvaljujući neispravnim državnim mig-ovima. Digla se tolika strka oko toga da imamo zastarijele avione (a šta će nam avioni sa ovakvim malim zračnim prostorom i u slučaju napada? I to koga a da nas u prvom valu neće zbrisati?) i nemira oko održavanja istih (baš mi je zabavno u neku ruku što se novinari čude nemarom i nesposobnosti koji su već 20 godina pravilo).
Marija Klipa je sad u Bregima iznad Opatije sa svojih 70 i kusur godina i obitelj skrbi za njom jer državu boli kurac šta će biti sa Marijom. Žena je do prije 3 mjeseca bila autonomna te je radila na njivi gdje joj se nesreća i dogodila. U bolnici ju je Vukelić gledao kroz staklo i nije došao ni pitati kako se osjeća.
Branko donesi jebeno voće i sokove ko svi mi ostali koji imamo nekog u bolnici i već si nešto učinio, pokazao bi da ti nije u tolikoj mjeri svejedno a ne koliko ti se zapravo fučka za išta što nije guzica tvoja.
Kada se netko od nas razboli nekakvom opakom bolešću država nas tretira kao da žicamo neke lijekove radi esteteske kirurgije a ne za golo preživljavavanje. Oni ne pokrivaju ovo, oni ne pokrivaju ono... pa koji goli kurac vas plaćamo? i to dva put. To nam je kada birokrati odlučuju jer oni gledaju koliko novca ima u kesi a ne što je čovjeku.
A ovdje se radi o preživljavanju na koje svi mi imamo pravo a da se na nama tovite vi svete krave.
Kada se netko od nas razboli, dobro je rekla moja mater, onda imamo samo jedno drugo i zato mi je drago kada vidim blogersku akciju da nekome od naših pokažemo da nije sam pa makar sa tričavih 50 kuna na žiro računu kada gospon Leviatan ionako ima pametnija posla od nas.
Ono treba prodati preostalu državnu imovinu, smisliti reklamni jingle za nadolazeće izbore, smisliti kako dignuti još kredit u nizu.... uglavnom nimalo beznačajna posla.
Razumljivo, pa zašto bi se onda bavili nama?
E pa koga vraga mi njih onda plaćamo ako smo ostavljeni na to da skrbimo jedno za drugim i koji će nam kurac ova država? Koji su razlozi, ako smijem znati što još uvijek, za razliku od drugih naroda, nismo izašli svi zajedno na ulicu da paraliziramo glavni grad i središte mu?
Koliko puta čujem od ljudi pokraj mene "ma pusti ti to ima ih i gorih". Ima i gorih od ove đubradi koje imamo i to je razlog zašto nas mogu musti do besvjesti? Nevjerovatno je kojim se razlogom ljudi ove zemlje tiješe. Po tome vidiš koliko dostojanstva i samopoštovanja imamo kao narod.
Najbolji način na kojem se vidi dali je država socijalno pravedna jest prema potrebitima. Mora li svatko od nas ostariti,postati invalid ili se razboliti, ili dobiti otkaz pa da nas banka deložira da shvatimo kako je bilo odavno vrijeme da speremo ovu post jugoslavensku generaciju sa grbače?
Gdje ti je obraz narode? Mi nismo smeće iako se ponašaju kao da jesmo. Mi ne bi trebali drhtiti radi njihovit poteza već oni radi naših. Ne znam što bi se moglo dogoditi sa promjenama niti kakav nas svijet čeka ali valjda i vi kao i ja znate sa sigurnošću da ovaj ne želite.
Tko je naposljetku Marija Klipa?
To sam ja, to si ti, to smo svi mi. Ti i ja ćemo se jednog dana razboliti ili će nam se nešto dogoditi i spoznat ćemo nemilost ove države. A onda ćemo se sjetiti da smo stvari trebali ići mjenjat dok smo bili još uvijek zdravi.
Očito nam treba jaka šamarčina da se trgnemo iz ove noćne more.
Kao dječak sam imao običaj u Trstu ići sa roditeljima u Giuliu gdje bi nakon kupnje namirnica vazda ostao visiti kod nekog dučana među kojima su znale biti knjige na popustu tako da sam uzimao samo one koje su bile u toj košarici. Mogu se podičiti da sam u osnovnoj i srednjoj pročitao sve što je izašlo iz pera Wilbura Smitha (nije mi bilo nikako jasno kako se još nitko nije dosjetio ekranizirat njegove priče) kako i o arheologiji Perzije, Egipta, mitovima o Atlantidi (Luce misli da je Thera uništila Atlantidu odnosno Kretu), Hititima, Elamu, ... .
Jednu važnu ulogu u ovoj priči je odigrala knjiga Roberta Bauvala i Adriana Gilberta o Orionovoj zagonetki koja mi se učinila sasvim argumentirano napisana a da ne spominjem ushit koji sam osjetio u trenutku kada sam čitao Robertove riječi kad je skontao jedne lijepe zvijezdane noći da bi piramide u Gizi mogle biti preslika Orionovog pojasa
- Orion and Pyramiden according to Bauval/Gilbert*
Je tiens l'affaire! (skont'o sam! u nas) su bile njegove riječi, odnosno one koje je prvi rekao Jean Francois Champollion kad je počinjao dešifrirati prve hijeroglife.
Teorija da su Egipčani stvarali sliku neba na zemlji bila mi je uzbudljiva i što je više dvojac argumentirao kako su ostale piramide isto pokrepljene zvijezdama kao što je Nil pandan "nebeskog Nila" tojest Mliječne staze to je meni jače srce kucalo a stranice se listale praktički same.
Osim toga išli su dokazivati čemu oni tuneli u piramidama koji su baždareni tako da gledaju u kostelacije i objasnili da je faraon nakon smrti htio uputiti svoj Ka tamo gdje je trebao ići, na pojedine zvijezde koje su označavale zadnja počivališta.
Na stranu socijalnu nepravdu što je toliko ljudi šljakalo za egoistične želje tri vladara i njihove svite (jer da je meni zapalo to da moram gurati blokove od 4 tona jer se "mora" pokazao bi im radije fakića i krepao ko slobodan čovjek), jako me oduševljava mogučnost da je to jedan ogromni master plan prenesen s vladara na vladara a ne samo neka trenutačna moda jer su eto piramide u Starom kraljevstvu bile must have.
Osim toga Staro kraljevstvo je i propalo radi tih iracionalnih trošaka kao što je carstvo onog romantičnog sebičnjaka, koji je dao izgraditi Taj Mahal doživjelo bankrot i invaziju.
Uglavnom to je priča koju bi krenuo pričati svakome tko bi se zatekao sa mnom u društvu a da gledamo u Oriona te noći. I tako godinama.
Jer Orion je moj zaštitinik i osjećam se sigurniji kad ga ugledam u trenucima kada mi niš ne ide za rukom. Tako isto kada sam očajavao u parku na klupici sa svojih 16 godina dok su ostali lumpali u Točki a ja se pitao zašto sam sam. Pa sam pogledao u nebo i gle! Orion uvijek je nekako bio u centru pozornosti iako ga nisam nikad namjerno tražio.
Prva cura sa kojom sa bio, Koraljka, i koja mi je pokazala gdje se što nalazi i kako to funkcionira pa sam plesao na putu do kući i vidio da je on baš te večeri gore (uvijek se sjetim i onog bedasto Chandlera, i on bi plesao).
Za ovu Novu godinu dok su iza mene bančili, proljevali se cugom a ja zapalio cigaretu i uzeo predah od svega i nalaktio se na prozor.
Logično je da je bio tamo.
Tako i zadnji put kad sam bio sa osobom koju volim u autu i spustio penđere samo kako bi potresao pepeo cigarete i eto ti njega. Od svog tog silnog zagađenja se samo on uspije čitav probiti kroz svijetla grada i biti tamo u lijepim ili teškim trenucima.
Krule kaže da ove godine pokušamo biti bolji prema sebi, našim bližnjima ali i nama nepoznatima pa i onima koje nikad nećemo imati prilike upoznati. To je jedini način da ovaj svijet, kojeg smo do tolike mjere neprepoznatljivosti silovali, bude opet onome čemu smo se nadali i što smo učili od naših dragih roditelja kada smo bili maleni.
Mnogo puta sam osjetio tuđu sebičnost i nezainteresiranost ali moram priznati da sam znao ne ostat dužan i odgovorio proporcionalno dobivenom. Kao što sam mnogo puta bio nezahvalan prema onima koji su pristupili k meni čista srca. Jednostavno nisam to prepoznao jer sam zamantan i začahuren glupostima koje zovem problemima a naspram pravih problema to su samo sitnice.
Priča koju ću ispričati neće biti napisana kako bi se pohvalio, ne želim nimalo nalikovati Šujici i Bebiću kao kad sam ih vidio u Dubrovniku da u prvoj fili sjede na misi za festu svetoga Vlaha. Niti onom biskupu koji je zvučao nimalo uvjerljivo dok su mu usta bila puna lijepih parola ali nažalost nakon kojih ne sljede djela.
Pročitao sam u bibliji da Bog gleda na one u zadnjim redovima a nikako na "dobrotvore" u prvima.
Sa Alenom sam radio u Barbarigi. Imali smo tu jednu sondu za koju smo bili zaduženi i sa mnom tri radnika. Onako iz neke rutine pitao sam Alena nešto o njegovom životu i on je počeo pričati tu nesretnu priču. Troje braće i jedna seka, majka pijanica a tate nema. Država se uplela i završili su u Caritasu kod one crne Jelene Brajše. Ispričao mi je stvari koje su se tamo zbivale od kojih ti se ledi krv u žilama.
Sada kada je odrastao i kakvog sam ga upoznao, mogu svjedočiti o čovjeku koji protiv svih čimbenika postao dobra i vrijedna osoba. Čovjek koji živi kao podstanar u Puli i koji završava srednju školu te radi sitne poslove kako bi si platio smještaj i hranu. Braća su mu negdje kod Virovitice a o sestri je posljednju vijest, staru nekoliko godina, čuo da je negdje u Bosni i da je u bijelom roblju, odnosno da je prostituska pod prisilom.
Kako se nositi sa tim saznanjem i onako nemoćan ostati priseban?
Kada sam se družio sa jednim restauratorom potegli smo neku konverzaciju oko toga da mu treba vrijednih ljudi za raditi na kamenu i to kamenu pulske arene. Pa me pitao ako imam nekog takvog na umu i odmah sam se sjetio Alena. Nakon toga Alen je radio sa tim čovjekom i u Puli i u Splitu i ne znam kako je završilo jer se već neko vrijeme nismo čuli ni vidjeli a izgubio sam njegov broj. Ono što mi je lijepo jest da kad je bio u proputovanju bi me nazvao da se spustim do kolodvora (kako živim u istoj zgradi) pa onih 10 minuta, koliko stoji autobus, da počakulamo.
Ako sam mu ikako pomogao to što sam ga preporučio i ako je našao bar privremeni posao hvala mojoj intervenciji, nitko sretniji od mene. Kada me jednom pitao što može učiniti da mi se zahvali istinktivno sam mu rekao da za mene direktno ne treba učiniti ništa ali ako mu dođe netko i zapita ga pomoć da mu pomogne bez oklijevanja i kao da je vratio uslugu meni. Rekao je da hoće i vjerujem da nas je to učinilo boljim osobama.
Nekako sa podsmjehom u sebi sam si pomislio da ako krepam u tom trenutku imam kartu za blaženstvo. No, šalu na stranu, ono što je usljedilo me ispunilo kao što neće moći nijedna materijalna stvar i istina je kada kažu da je bolje davati nego uzimati. Tog dana sam sam sebi bio plemenit.
Nadam se da ću ove godine postupiti ispravno i imati puno lijepih i nesebičnih gesta za osobe oko mene kako bi to potaklo druge i nadam se kako bi oni potakli isto tako u jednom perpetuum mobile (jel se sjećate onog filma Šalji dalje?). Ovo je moj zalog za ovu godinu kojeg ću se pridržavati ako ne želim da sve ode k vragu.
A vas, koji čitate ove retke, bi htio zamoliti da potrošite samo šest minuta vašeg dragocijenog vremena ne jednu scenu iz filma V for Vendetta (ovdje je cijela skripta) koja me potakne da vjerujem u ljudsku dobrotu i oprostim na ono što sam mislio da su nepravde. Nadam se da vas neće ostaviti ravnodušnima.
I shall die here. Every inch of me
shall perish...
Except one.
An inch. It is small and fragile
and it's the only thing in the
world that's worth having.
We must never lose it or sell it or
give it away. We must never let
them take it from us.
I don't know who you are but I hope
you escape this place. I hope that
the world turns and things get
better and that one day people have
roses again.
I don't know who you are but I love
you. I love you.
Valerie.
Zapamtite, nemojte nikad dati onaj jedini pedalj koji nas čini slobodnima i bez kojeg nemamo dostojanstva. Ovaj film je najbolje prikazao ono što u svojim najiskrenijim trenucima osjećam prema svima vama.
