Moj zalog
Krule kaže da ove godine pokušamo biti bolji prema sebi, našim bližnjima ali i nama nepoznatima pa i onima koje nikad nećemo imati prilike upoznati. To je jedini način da ovaj svijet, kojeg smo do tolike mjere neprepoznatljivosti silovali, bude opet onome čemu smo se nadali i što smo učili od naših dragih roditelja kada smo bili maleni.
Mnogo puta sam osjetio tuđu sebičnost i nezainteresiranost ali moram priznati da sam znao ne ostat dužan i odgovorio proporcionalno dobivenom. Kao što sam mnogo puta bio nezahvalan prema onima koji su pristupili k meni čista srca. Jednostavno nisam to prepoznao jer sam zamantan i začahuren glupostima koje zovem problemima a naspram pravih problema to su samo sitnice.
Priča koju ću ispričati neće biti napisana kako bi se pohvalio, ne želim nimalo nalikovati Šujici i Bebiću kao kad sam ih vidio u Dubrovniku da u prvoj fili sjede na misi za festu svetoga Vlaha. Niti onom biskupu koji je zvučao nimalo uvjerljivo dok su mu usta bila puna lijepih parola ali nažalost nakon kojih ne sljede djela.
Pročitao sam u bibliji da Bog gleda na one u zadnjim redovima a nikako na "dobrotvore" u prvima.
Sa Alenom sam radio u Barbarigi. Imali smo tu jednu sondu za koju smo bili zaduženi i sa mnom tri radnika. Onako iz neke rutine pitao sam Alena nešto o njegovom životu i on je počeo pričati tu nesretnu priču. Troje braće i jedna seka, majka pijanica a tate nema. Država se uplela i završili su u Caritasu kod one crne Jelene Brajše. Ispričao mi je stvari koje su se tamo zbivale od kojih ti se ledi krv u žilama.
Sada kada je odrastao i kakvog sam ga upoznao, mogu svjedočiti o čovjeku koji protiv svih čimbenika postao dobra i vrijedna osoba. Čovjek koji živi kao podstanar u Puli i koji završava srednju školu te radi sitne poslove kako bi si platio smještaj i hranu. Braća su mu negdje kod Virovitice a o sestri je posljednju vijest, staru nekoliko godina, čuo da je negdje u Bosni i da je u bijelom roblju, odnosno da je prostituska pod prisilom.
Kako se nositi sa tim saznanjem i onako nemoćan ostati priseban?
Kada sam se družio sa jednim restauratorom potegli smo neku konverzaciju oko toga da mu treba vrijednih ljudi za raditi na kamenu i to kamenu pulske arene. Pa me pitao ako imam nekog takvog na umu i odmah sam se sjetio Alena. Nakon toga Alen je radio sa tim čovjekom i u Puli i u Splitu i ne znam kako je završilo jer se već neko vrijeme nismo čuli ni vidjeli a izgubio sam njegov broj. Ono što mi je lijepo jest da kad je bio u proputovanju bi me nazvao da se spustim do kolodvora (kako živim u istoj zgradi) pa onih 10 minuta, koliko stoji autobus, da počakulamo.
Ako sam mu ikako pomogao to što sam ga preporučio i ako je našao bar privremeni posao hvala mojoj intervenciji, nitko sretniji od mene. Kada me jednom pitao što može učiniti da mi se zahvali istinktivno sam mu rekao da za mene direktno ne treba učiniti ništa ali ako mu dođe netko i zapita ga pomoć da mu pomogne bez oklijevanja i kao da je vratio uslugu meni. Rekao je da hoće i vjerujem da nas je to učinilo boljim osobama.
Nekako sa podsmjehom u sebi sam si pomislio da ako krepam u tom trenutku imam kartu za blaženstvo. No, šalu na stranu, ono što je usljedilo me ispunilo kao što neće moći nijedna materijalna stvar i istina je kada kažu da je bolje davati nego uzimati. Tog dana sam sam sebi bio plemenit.
Nadam se da ću ove godine postupiti ispravno i imati puno lijepih i nesebičnih gesta za osobe oko mene kako bi to potaklo druge i nadam se kako bi oni potakli isto tako u jednom perpetuum mobile (jel se sjećate onog filma Šalji dalje?). Ovo je moj zalog za ovu godinu kojeg ću se pridržavati ako ne želim da sve ode k vragu.
A vas, koji čitate ove retke, bi htio zamoliti da potrošite samo šest minuta vašeg dragocijenog vremena ne jednu scenu iz filma V for Vendetta (ovdje je cijela skripta) koja me potakne da vjerujem u ljudsku dobrotu i oprostim na ono što sam mislio da su nepravde. Nadam se da vas neće ostaviti ravnodušnima.
I shall die here. Every inch of me
shall perish...
Except one.
An inch. It is small and fragile
and it's the only thing in the
world that's worth having.
We must never lose it or sell it or
give it away. We must never let
them take it from us.
I don't know who you are but I hope
you escape this place. I hope that
the world turns and things get
better and that one day people have
roses again.
I don't know who you are but I love
you. I love you.
Valerie.
Zapamtite, nemojte nikad dati onaj jedini pedalj koji nas čini slobodnima i bez kojeg nemamo dostojanstva. Ovaj film je najbolje prikazao ono što u svojim najiskrenijim trenucima osjećam prema svima vama.
Želim vam ispunjenje.