Povijest pišu pobijednici.
Koliko li sam samo puta čuo ovu rečenicu ne samo od ljudi oko mene, u filmovima već i u samim knjigama koje se bave nekom povijesnom tematikom. Pošto ne mogu spavati nakon pogledanog filma (kojeg vam toplo preporuča) i radi kojeg bi mi bilo žao da prespavam umjesto da kujem željezo dok je vruće napisati ću par svojih razmišljanja o sumnjičavosti običnog čovjeka glede naše zajedničke povijesti.
Sjećate li se ovoga filma kad ste bili klinci? Ja sam bio fasciniran samim time da se netko sjetio poput Wellsa ispričati takvu priču koja zajedno sa putovanjem kroz vrijeme otkriva i jedan paradoks: kako otići u prošlost i ne napraviti ništa što bi u sadašnjosti spriječilo naučnjaka da izmisli vremensku mašinu koja će ga odbaciti tamo gdje je sada? Osim toga kada bismo i mogli manipulirati sa prošlosti i, recimo, zapaliti Artemidin hram u Efezu, to ne bi nitko primjetio osim počinitelja dok mi to shvaćali kao prirodni tijek stvari i to bi za nas odmah nakon događa bila "povijest".
Ovaj film je obrada onog poznatijeg iz 1960 i režirao ga je Simon Wells koji je uzgred rečeno pra-praunuk H.G.Wellsa (uvijek volim spomenuti da je Moby pra-praunuk Hermana Melvillea koji je napisao Moby Dicka). U jednom trenutku Uber-Morlock, kojeg glumi Jeremy Irons, upita glavnog lika Alexandra:
You think I don't know you, Alexander? I can look inside your memories. Your nightmares, your dreams. You're a man haunted by those two terrible words, "What if?"
I kada se film bliži svome rapletu i Alexander se bori sa Uber-Morlockom ovaj ga upita zašto je izabrao borbu a Alexandar ga pogleda i odgovori: what if?
"Što ako" je jedan od onih razmišljanja koja nas čine ljudima. Vjerovanje u mogučnost promjene čak i u najgorim trenucima kada se čini da je tama progutala svo svijetlo je jedno od naših odlika kao vrste. Nadati se boljemu i baciti kocke jer smo stjerani u kut i gubitak se može desiti u oba slučaja: ako ne činimo i ako učinimo, znači bolje je ipak učiniti pa vidjeti dokle ide nego ne napraviti ama baš ništa i znati da je to kraj.
Volim judsku sposobnost da zamisli drugačiji svijet, da ga zamisli kao hipotezu, kao maštariju te da ga preoblikuje u nešto stvarno i zatim promjeni zauvijek. Zato cijenim Julesa Vernea, čovjek je izmislio nešto što je netko drugi ostvario. Brodovi koji plove ispod površine mora su izrodili podmornice, sredstvo koje završava na mjesecu je izrodilo raketu u kojoj je lansiran kozmonaut.
Jedna pretpostavka koju sljede logični događaji i razmišljanja su dovoljna da se dogode prva umjetnička djela poput Portreta Doriana Graya u kojoj je fantastična činjenica ta da je Dorian pristao prodati đavlu dušu za vječnu mladost a ostalo se sve događa kako bi trebalo. Zavist i čuđenje kod njegovih nekadašnjih prijatelja koji su ostarili kako i jest prirodno.
Ili sjajna novela jednog J. Scotta Fitzgeralda koji zamišlja da se netko rodi star i postaje mlad što se vrijeme više odmiče. A onda se događa dirljiva priča između glavnog lika i njegove ljubavi koji mogu iskoristiti zajedničko vrijeme tamo negdje u sredini kod njezinog starenja i njegov pomlađivanja. To je tek tren a onda se rasprši ali mi je drago što se netko od nas toga dosjetio.
Naravno "što ako" je često i loše iskorišteno ne baš za probitak čovjećanstva već radi jedne grupe ljude. Religije, sve kreću od jedne pretpostavke koju smatraju nepobitnom dogmom a ono što sljedi je sasvim logično toliko da se zaboravljaju glinene noge od početka a gornji djelovi su od plemenenitih metala. No, ne treba nikad zaoraviti pogleda u samu bazu teološke rasprave jer je ona nedokaziva i shodno tome dogme se tope poput snijega na suncu.
"Bog postoji" je preopasna postavka koja je postala općeprihvačeni topos i radi kojeg imamo piramidalnu ustaljenu hijerarhiju koja nagovara ljude da se pobiju međusobno da bi zaštittila i proširila nepobitna Istina.
Sa toliko jedinstvenih "Istina" u toliko stvarnosti nije ni čudo što smo se toliko pobili u prošlosti, sadašnjosti a kako ide stvar i budučnosti.
No ovdje nije cilj povrijediti bilo čije vjerske osjećaje. Svatko ima pravo vjerovati u što god misli da je to "ono što jest" i ne smijemo tu ideju pretvoriti u njen antipod jer se onda i ne razlikuje u ničemu od vjerskog fanatizma. To je slaba i najača točka demokracije kao što je moć jednog spidermana njegov dar ali ujedno i prokletstvo.
Ja jesam vjernik u smislu da vjerujem da je Bog u svima nama i da je to moja vlastitia savjest koja će me osuditi budem ili odnosno ne budem učinio ono što trebam kada se bude prikazala prilika za to. Štogod bilo. Ako falim, moja savjest će to znati i biti moj krvnik, porota i sudac.
Na početku filma imamo jednog profesora, Johna Oldmana, koji kreće na dalek put i seli se iz stana. Tamo dolaze njegove kolege koji se čude kako to da je odlučio sve pustiti iza sebe. Oldmana svakih 10 godina mora promjeniti okolinu jer ljudi primjećuju da on uopće ne stari te im on otkriva da je on kromanjonac star 14.000 godina te im jako logično i argumentirano nastoji objasniti svoj život na koji kolege ne mogu ostati ravnodušni pošto demontira sva njihova uvjerenja u koja su uljuljkana a temelje se na trenutačnoj spoznaju svijeta.
Od činjenice da je Oldman star tisuće godina i da je Upoznao Buddhu te da je 500 godina nakon toga bio Isus koji je htio prenjeti budizam na bliski istok ali su ga ljudi krivo shvatili i proglasili božanstvom. Ima jedna scena koju mogu razumijeti kao osoba koja se bavi poviješću a to je razočaranje u njegovom govoru kada govori da mi ljudi uvijek izvitoperemo poruku mira i pokoljemo se međusobno.
Ne želim se presereravati ali i ja imam često takav osjećaj, da nismo ništa naučili a toliko smo vremena proveli na ovom planetu da je sramotno kako nismo pohvatali barem osnovne konce. A to da smi svi na istom brodu i da kada je jedan od nas bačen u lance ili ubijen da smo svi mi bačeni u lance i ubijeni odnosno, da pojednostavim ili zakompliciram, da si sa svakim ubijenim čovjekom iz zavisti, religije, moći, gušta otvaramo preduvjete da i mi isto tako skončamo. Kako to ubojice, lopovi, političari, sadisti ne shvaćaju da će matematičkom preciznošću (jer povijest funckionira po analogijama) i oni kad tad nadrapati?
Zar neki ne vide ni prst pred nosom?
Znam mnogo ljudi koji osjećaju antipatiju prema službenoj povijesti jer smatraju da je ona plod sila koji žele da mislimo da je svijet nepromjeniv i da historiju pišu samo oni koji su prolili nečiju krv.
Gaj Julije Cezar je u historiografiji od svoje smrti do današnjih dana genijalac, osoba koja je uspijela pokrenuti mase kako bi po zakonu napravio ono što je bilo zabranjeno još od kada je 509 pr. Krista proglašena rimska republika. Cezar je sa svojim legijama osvojio Galiju i sa ponosom ističe da je pobijo miljun gala, to znamo jer nam on to pripovjeda u svom De Bello Gallico. Mi, nemamo reakciju galskih ratnika, djece, starješina i žena to je istina, i ne možemo saznati njihove osjećaje u tančini ali zato postoji analogija.
Analogija koja se nebrojeno puta desila u toku vremena da bi nam već jednom trebalo upasti u glavi da x ponašanje dovodi do y reakcije i tako dalje. U svakom vremenu je tako bez obzira na tehnološki razvoj. Znači, mi ne moramo ama baš svaku stvar saznati koja se dogodila, iako je povijest nikad dovršeno i uvijek će se otkrivati novi dio puzzlea, da bi mogli znati kako lopove i kriminalci na vlasti ne donose ništa dobro.
A to se upravo događa ovdje kod nas i stvar je došla do trenutka istine, to valjda svi osjećamo a neki namjerno zatvaraju oči jer misle da će se stvari rješiti same od sebe.
Režim je svakim danom sve više nemilosrdan što je dobro za našu reakciju. Režim se sve manje pokazuje socijalno osjetljivim te radi održavanja tenora lifestylea svoje kaste, radi okrutnosti ponašanja, počinje skidati masku.
A iza maske stoji jedno gnojno, iskrivljeno lice ljude koji su materijalnu sigurnost pronašli nad tuđim leševima i prodavanjem moje, tvoje, naše imovine koje su izgradili naši očevi i nonići.
Ljudi koji zabijaju jedni drugima leđa kako bi zadržali sinekure, novce i osjećaj moći. Pao je Sanader, past će i Kosorica i to je samo pitanje vremena. U nadi sam da će narod prepoznati trenutak ili će morati naprosto reagirati kad jaram bude postao pretežak, tome nas svemu povijest uči jer je reakcija neizostavna sila. Kada se stvari budu preoblikovale, nadam se da prebjezi iz hdz-a iz satelita neće pronači utočište u nekoj novoj grupaciji kako su to učinili kad su se odrekli komunizma. Isto tako nadam se da će lopove stići zaslužena kazna a jedini način koji oni smatraju prokletstvom jest oduzimanje materije i nikakvo glupo osvečivanje se nad tim individuima ne smije dogoditi kako se ne bi stvorili ponovno preduvjeti jer je netko pretprio "nepravdu". Sjetimo se dijaspore nakon drugog svijetskog rata, koliko im je bilo nepravedno.
Stigma lopova poput oboljelih od kuge, oduzimanje kriminalno stečene imovine i ostavljanje na prosjačkom životu je dovoljna kazna za takav niži oblik bića.
Ako čovjek ne pamti, povijest to itekako čini.
What if?...
(na vama je da nadopunite početak rečenice)
ps. Tekst koji ne zaslužuje da prođe nezapaženo
Post je objavljen 18.01.2011. u 04:04 sati.