Svijet postaje iz svog utopijskog temelja koji je ono što još nije, čime je utvrđena njegova bitna otvorenost, a time i mogućnost revolucije
Georg Wilhelm Friedrich Hegel
Upravo zbog svoga bitno revolucionarnog fermenta , usmjerenosti i smisla, utopija je trn u oku svakom konzervativnom i reakcionarnom mišljenju... Utopijski temelj neugasiv je dokle god taj svijet još uvijek jest
Milan Kangrga
Tijekom cijelog svog života slušam kritike o tome kako sam naivan u svom razmišljanju, izgubljeni idealist među oblacima i kako će me jednog dana to doći glave. Svaku osobu koju sam sreo u svom životu nastojim ne stigmatizirati nekakvim predrasudama već razmišljati kako u svom bitku nosi dobro, ono sa veliko d.
Pa ako se takvom ne dokaže tu osobu ispuštam iz ruku i idem dalje.
Ne gledam ljude po onome što imaju niti sam impresioniran kad me netko od njih želi dojmiti sa stvarima koje posjeduje a podrazumijeva se da su dali mnogo novaca radi tih stvari. To se dešava jer za mene novac nije nikakav status simbol a ovdje si uzimam pravo da jednom za svagda otvoreno i iskažem moj prezir prema tim najobičnijim papirićima radi kojih ljudska vrsta već stoljećima laže, krade i ubija svoga bližnjeg.
Tako isto ne gledam ljude koje su boje, vjere, nacionalizma, spola, imovinskog stanja, obrazovanja... .
Poznajem samo jednu podjelu ljudi koji me svojim djelovanjem mogu podučiti nečemu (od gletanja recimo do promjene nekih mojih razmatranja) i time poboljšati mene kao osobu a indirektno i svijet (ja sam samo kap u moru ali i to je nešto jer želim slat dalje) i oni koji su sa svojim prisutstvom na ovom svijetu najobičnija smetnja počevši od ksenofoba, mrzitelja svih vrsta pa do najobičnijih ovaca koji dopuštaju da ih se vodi na šišanje do te mjere da brane one koji ih iskorištavaju ako se usudiš ukazati na tu njihovu nelogičnost u ponašanju ( „greška u kompjuteru“ iz Napile se ulice).
Oni koji mi žele dati do znanja (da se jednog dana ne razočaram u svojem idealizmu) da svijet koji ja vidim mogućim umjesto ove farse u kojoj glumimo nije realan i njegova pravila se ne mogu primjenjivati u ovom svijetu jer neću dobiti nikavu hvalevrijednu povratnu informaciju.
Njima odgovaram da me to ne zanima niti malo, moja je Utopija itekako živa u meni (kao što osjećam prisutstvo Bitka u sebi bez da se idem klanjat u crkvu) i najvažnije mi je da te principe (postulate) koje sam stekao u ovih 25 godina moga života primjenjujem isključivo na sebi jer ih osjećam prirodnim kao disanje. Raditi protiv sebe bi me pretvorilo u nešto što nisam i ne želim nikada biti što možemo usporediti sa zadržavanjem daha kad ulazim u tunel (još od malena) kako bi se što manje naduvao ispušnih plinova. Znaći, ako slijediti vlastita uvjerenja čini od mene ispunjenu osobu zašto da ja mjenjam svoj način djelovanja samo zato jer to nije isti obrazac ponašanja okoline?
Jer ja sam jedino što posjedujem na ovom svijetu i što šaljem dalje nakon ovog smrtnog života a pobjeći se ne može ako okaljaš samog sebe onim postupanjima koje u sebi smatraš krivima i nedostojnima jedne ljudske duše.
Radi toga nisam nacionalist (pošto mi ništa ne predstavlja imati državu koja te sustavno krade), fanatično religiozan (pošto je religija više naštetila čovječanstvu nego doprinjela razvoju) , ateist (pošto vjerujem u Boga na svoj način), ljevičar (ili iz milja za desničare „komunjara“ pošto ne vjerujem u te podjele koje stvaraju razdor i onemogućuju iskren dijalog među ljudima), besposličar (pošto je san nakon radnog dana najmirniji), negativan (jer žalopojke ničemu ne doprinose osim što sebi izbijaš as iz rukava).
Malo sam zakasnio sa raportom od 1.maja na Osoršćici ali za lijepe stvari nikad nije kasno a i tek sam prekjučer dobio fotke kad sam potegnuo do Pule kod prijatelja. Ukrcao sam se u Rijeci na katamaran (ne sjećam se jel Novalja ili Judita) sa planom da me pokupe prijatelji u Cresu ali pošto smo mislili da bi mogao doći još bliže i iskrcat se na Martinščicu nastavio sam dalje. Nažalost nije tog dana stao tamo pa sam bio u mogučnosti da iz Katamarana vidim jedan iza drugog Unije, Susak, Ilovik pa sve do zadnjeg pristaništa u Malom Lošinju.
I tako smo krenuli put planinarskog doma na Osoršćici gdje nas je dočekalo društvo koje je ranije stiglo ovdje.
A i domar je bio svih dva dana sa nama. Dao mi je vizitku ali ja vizitke koristim za nešto sa sasvim drugo pa ako želite reklamirati nešto ili prosljediti informacije znajte samo da nema smisla da mi date vizitku.
Veseli domar. Svakog dana priprema nešto na roštilju za dobre namjernike (moram spomenuti da sam ga skršio u partiji šaha). Ne trebam ni spomenut da smo se oblokavali i potrošili sve naše zalihe cuge pa se istinktivno sručili na domarove zalihe. Na kraju nije ispao neki grozni račun kako smo se pribojavali.
Pogled prema zapadu. U jednoj od onih uvala ćemo se strmopizditi sutra ujutro
Pogled prema istoku tojest prema Cresu i primjetit ćete jedan mali rt koji smo mi iz milja zvali "kravata" (ne mogu se sjetiti pravog imena)
Pogled prema Unijama. Planinarski dom ima kuhinju, dnevnu sobu i smještaj za 12 osoba tojest dva ogromna kreveta na kat. Nama je bilo fajn.
A panorama je fantastična
Pogled prema Martišnica na sjeveru, tamo sam se trebao iskipat. Još dalje su famozne Lubenice
Sljedeći dan silazimo do mora, samo hrabri ulaze unutra.
Nakon mora uspinjemo se opet do doma gdje nas spašava kruh i pašteta. Hvala ti Marine, da tebe nema...
Slavni i drevni Osor grad u fazi lagane ali nezaustavljive dekadencije. Teško je za povjerovat kako je ovaj grad još od prehistorije bio nezaobilazna točka Jantarnog puta (to je potvrđeno bogatim nalazima jantara na obližnjim ilirskim nekropolama), antike (poznati Apoksiomen je vjerovatno morao proć kroz Osor kako kaže Nenad Cambi) pa do srednjeg vijeka.. sve do onog nesretnog dana kada brodovi uspjevaju izać na otvoreno more i napustiti rutu koja je prolazila kroz Osor sva ova tisučljeća. Zbog postepenog zatrpavanja (i neodržavanja) kanala stvara se močvara koja pogoduje malariji a zadnji udarac je preseljenje biskupa u Cres.
Na putu prema Televrinu. Putem rasipamo društvo, na kraju ćemo ostat samo u četvero najizdržljivijih ali ni mi nećemo imat volju tražit špilju dobro starog Sv Gaudenta koji se tamo odlučio na izolaciju od svijeta
Vidite li onu zelenu čistinu tamo dole? Dva dana kasnije bit ću u toj poziciji da prolazim pokraj nje pa ću se posvjedočit kako je sve tamo dolje puno suhozida koje je čovjek dizao kamen po kamen.
Sa vrha se vidi cjeli cresko-lošinjski arhipelag, tamo skroz na dnu se nalazi Mali Lošinj
Lovci na pečate bit će razočarani jerbo tamo kutije ima ali pečata nema...
Dok se vračamo prema domu prate nas Unije cjelim putem. Dobro društvo
Križ u daljini zajedno sa domom koji je još dalje. Ponekad je bolje ne vidjet još koliko ima marša za obavit
Očito je da smo imali pik prema Osoru
Ovo sam ja zahtjevao da se uslika...
Nevrijeme nam prijeti, uhvatit će nas u zadnjih 10 minuta a u domu nas čeka okrijep, prijatelji već kad nisu išli sa nama onda nam rade roštilj. Dovoljan razlog za dati sve od sebe da ne pokisnemo i da smirimo glad.
Skitača se nalazi petnaestak kilometara udaljena od Labina u smjeru Koromačna. Ovu uspavanu ljepoticu na kojoj civilizacija nije ostavila dublji trag - staru arhitekturu, kuće zidane u kamenu, suhozide i staze u kamenoj goleti okružene tišinom, svježim zrakom i predivnim pogledom na Kvarnerski zaljev, jednostvano morate vidjeti!
PROGRAM:
18,00 - otvaranje smotre, otvaranje konoba i prodaja čaša za degustaciju
19,00 - kulturno zabavni program, podjela diploma
20,00 - glazba i ples uz grupu EUREKA BAND
Ono najvažnije... cjelodnevna karta za nelimitirano ispijanje vina je 50 kn. Dobijete prigodnu ćašicu i platneni kesu za oko vrata i za još 50 kuna fantastičnu majicu sa kojom možete ljudima pokazivat da ste bili na Skitači.
Ja čak idem sutra iz Trsta za Pulu i vračam se nakon Skitače za Udine kako bi 22-ga mogao biti na ispitu iz Antičke arhitekture... pa ako morem ja morete i vi.
U Italiji sam već skoro ćetiri leta plus jednu vanrednu godinu koju sam proveo po terenima u Lijepoj Našoj.
A nisam nikad osjetio potrebu da poslušam koji bend s ovog podneblja. Pa niti iz znatiželje.
A zašto?
Radi jezika.
Talijanski je, priznajem, prekrasan jezik, liričan, obožavam čitati knjige na tom jeziku i ne hvalim ga samo zato jer sam baštard pa mi je to drugi materinji jezik ali to je jezik za književnost.
Kako može biti jezik nekoga tko rastura na bini pitam se ja. Jasno mi je da mnogima zvučim kao heretik spreman za potpalu. Ako ovo kažem frendovima postoje šanse da će me cinkat pajkanima pa odoh u egzil ko Ovidije zbog blasfemije. Ali pobogu zamislite si neke pankere koji rasturaju na tom jeziku. Noooot! Usput, nemojte mi spominjat Vasco Rossija jer ću vas podsjetiti kako se šugavo ponašao Bob Dylan u Zagrebu. E Vasco je isti, stalo mu je samo do para pa radi pijesme samo da zaradi koju paru a i potpisao je taj neki ugovor koji mora odraditi do kraja.
No svako pravilo (pa i ovo moje zatucano) ima iznimku. A moja iznimka je velikan: Fabrizio de André.
Kantautor u rangu sa Balaševićem. Nažalost umro je 1999 - e pa se mogu pozdravit sa njegovim koncertima.
Što je bilo, bilo je, ali ono što ostaje je ipak predobro. Takvi dragulji od pijesama da ja to ne morem razumit otkuda je izniknuo taj tip.
Rođen u Genovi 1944. godine, pijevao je uglavnom o marginalcima, buntovnicima, prostitutkama, samoubojstva iz ljubavi, o vojnicima koji bacaju mlade živote za domovinu koju u najmanju ruku boli briga. Nije ostao dužan ni političarima, koje je prezirao.
A i Crkva mu nije bila draga. Sprdao se sa moralnim vertikalama i otkrivao licemjerje po gradovima i selima (jedna pjesma me podsjeća na ponašanje onih ljubomornih ženturača u filmu "Malena") prikazujući ljudski mentalitet pod pravim svijetlom. Istinit i poetičan, ma nema boljeg.
I stavljao je uvijek pojedinca ispred mnoštva što je meni ono najbitnije, ispunivši ono što je po mom mišljenju društvena uloga jednog pjesnika. A i posebna mi je draž što je koristio srednjovjekovne instrumente, u jednom trenutku je odlučio skladati na dijalektu. A u jednom albumu, na književnom jeziku pričaju ovi sa vlasti dok je dijalekt samo za njegove antiheroje.
Nabrajati ostale događaje iz njegovog života bi bilo malo previše (ali tko voli nek si izvoli potražiti na talijanskoj Wikipediji) iako ima zanimljivih priča kao ona kad su ga kidnapirali mafijaši na Sardiniji koje je otpjevao u jednoj pjesmi nakon što su ga oslobodili. Na suđenju je oprostio svima osim naručiteljima jer su bili bogati.
Dobro, shvatili ste da kujem tog čovjeka u zvijezde. Dosljednog do samoga kraja.
A sad nekoliko primjera njegovog umijeća.
Jedna protiv rata za početak: La guerra di Piero
Dormi sepolto in un campo di grano
non é la rosa non é il tulipano
che ti fan veglia dall'ombra dei fossi
ma sono mille papaveri rossi
lungo le sponde del mio torrente
voglio che scendano i lucci argentati
non piů i cadaveri dei soldati
portati in braccio dalla corrente
cosi dicevi ed era inverno
e come gli altri verso l'inferno
te ne vai triste come chi deve
il vento ti sputa in faccia la neve
fermati Piero, fermati adesso
lascia che il vento ti passi un po' addosso
dei morti in battaglia ti porti la voce
chi diede la vita ebbe in cambio una croce
ma tu non lo udisti e il tempo passava
con le stagioni a passo di giava
ed arrivasti a varcar la frontiera
in un bel giorno di primavera
e mentre marciavi con l'anima in spalle
vedesti un uomo in fondo alla valle
che aveva il tuo stesso identico umore
ma la divisa di un altro colore
sparagli Piero, sparagli ora
e dopo un colpo sparagli ancora
fino a che tu non lo vedrai esangue
cadere a terra a coprire il suo sangue
e se gli spari in fronte o nel cuore
soltanto il tempo avra per morire
ma il tempo a me resterŕ per vedere
vedere gli occhi di un uomo che muore
e mentre gli usi questa premura
quello si volta, ti vede e ha paura
ed imbracciata l'artiglieria
non ti ricambia la cortesia
cadesti a terra senza un lamento
e ti accorgesti in un solo momento
che il tempo non ti sarebbe bastato
a chiedere perdono per ogni peccato
cadesti in terra senza un lamento
e ti accorgesti in un solo momento
che la tua vita finiva quel giorno
e non ci sarebbe stato ritorno
Ninetta mia crepare di maggio
ci vuole tanto troppo coraggio
Ninetta bella dritto all'inferno
avrei preferito andarci in inverno
e mentre il grano ti stava a sentire
dentro alle mani stringevi un fucile
dentro alla bocca stringevi parole
troppo gelate per sciogliersi al sole
dormi sepolto in un campo di grano
non é la rosa non é il tulipano
che ti fan veglia dall'ombra dei fossi
ma sono mille papaveri rossi.
Spavaš zakopan u jednom polju žita
Nije ruža nije tulipan
Koji ti drže stražu iz sjene jarka
nego tisuću crvenih makova
Uzduž obala mojeg potoka
želim da se spuste srebrna svijetla
ne više vojnička trupla
nošeni rukama struje
Tako si govorio i bila je zima
i kao ostali prema paklu
ideš tužan kao onaj tko mora
Vjetar ti pljuje snijeg u lice
stani Piero, stani sada
dopusti da vjetar prođe malo preko tebe
poginulih u bitki ti nosiš glas
tko je dao život u zamjenu je dobio križ
Ali ti ga nisi poslušao i vrijeme je išlo
sa dobima sporohodno
i prošao si granicu
jednog lijepog proljetnog dana
i dok si marširao sa dušom na leđima
vidio si jednog čovjeka na dnu doline
koji je imao isti tvoj osjećaj
ali uniformu druge boje
Pucaj Piero, pucaj sada
i poslije jednog hica ispali još jedan
dok ga ne budeš vidio iscrpljenog
pasti na tlo kako pokriva vlastitu krv
a ako mu pucaš u čelo ili u srce
ostat će mu samo vrijeme da umre
ali vrijeme će mi ostat da vidim
vidjeti oči čovjeka koji umire
I dok mu daješ tu ljubaznost
on se okreće , vidi te i hvata ga strah
i uzevši oružje
ne uzvraća ti tu pažnju
Padaš na pod bez jecanja
I shvatio si u samo jednom trenutku
da ti neće ostati vremena
da zamoliš oprost za svaki grijeh
Pao si na tlo bez jecaja
i shvatio si u samo jednom trenu
da je tvoj život završio u tom danu
i da neće biti povratka
Ninetta moja, krepati u maju
Traži mnogo, previše hrabrosti
Ninetta lijepa direkt u pakao
Volio bi da sam morao poći u zimu
I dok te je žito slušalo
u rukama si stiskao pušku
u ustima si stiskao riječi
prehladne da kopne na suncu
Spavaš zakopan u polju žita
nisu ruža ni tulipan
koji te čuvaju iz sjene jarka
već tisuću crvenih makova
(Ovo sam preveo zdravo seljački da se ne izgubi smisao nauštrb rime)
O licemjerju u malim mjestima: izvjesnu "Bocca di rosa" glumi Monica Bellucci u mojoj glavi. A babetine u pjesmi vidim zaogrnute u crno kao i žene u filmu "Malena" (Giuseppe Tornatore, on je snimio i legendarni Cinema Paradiso)
La chiamavano bocca di rosa
metteva l'amore, metteva l'amore,
la chiamavano bocca di rosa
metteva l'amore sopra ogni cosa.
Appena scese alla stazione
nel paesino di Sant'Ilario
tutti si accorsero con uno sguardo
che non si trattava di un missionario.
C'e chi l'amore lo fa per noia
chi se lo sceglie per professione
bocca di rosa né l'uno né l'altro
lei lo faceva per passione.
Ma la passione spesso conduce
a soddisfare le proprie voglie
senza indagare se il concupito
ha il cuore libero oppure ha moglie.
E fu cosi che da un giorno all'altro
bocca di rosa si tiro addosso
l'ira funesta delle cagnette
a cui aveva sottratto l'osso.
Ma le comari di un paesino
non brillano certo in iniziativa
le contromisure fino a quel punto
si limitavano all'invettiva.
Si sa che la gente da buoni consigli
sentendosi come Gesů nel tempio,
si sa che la gente da buoni consigli
se non puň piů dare cattivo esempio.
Cosě una vecchia mai stata moglie
senza mai figli, senza piů voglie,
si prese la briga e di certo il gusto
di dare a tutte il consiglio giusto.
E rivolgendosi alle cornute
le apostrofň con parole argute:
"il furto d'amore sara punito-
disse- dall'ordine costituito".
E quelle andarono dal commissario
e dissero senza parafrasare:
"quella schifosa ha gia troppi clienti
piů di un consorzio alimentare".
E arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi con i pennacchi
e arrivarono quattro gendarmi
con i pennacchi e con le armi.
Il cuore tenero non e una dote
di cui sian colmi i carabinieri
ma quella volta a prendere il treno
l'accompagnarono malvolentieri.
Alla stazione c'erano tutti
dal commissario al sagrestano
alla stazione c'erano tutti
con gli occhi rossi e il cappello in mano,
a salutare chi per un poco
senza pretese, senza pretese,
a salutare chi per un poco
porto l'amore nel paese.
C'era un cartello giallo
con una scritta nera
diceva "Addio bocca di rosa
con te se ne parte la primavera".
Ma una notizia un po' originale
non ha bisogno di alcun giornale
come una freccia dall'arco scocca
vola veloce di bocca in bocca.
E alla stazione successiva
molta piů gente di quando partiva
chi mando un bacio, chi getto un fiore
chi si prenota per due ore.
Persino il parroco che non disprezza
fra un miserere e un'estrema unzione
il bene effimero della bellezza
la vuole accanto in processione.
E con la Vergine in prima fila
e bocca di rosa poco lontano
si porta a spasso per il paese
l'amore sacro e l'amor profano.
Zvali su ju bocca di rosa [ružine usne]
stavljala je ljubav, stavljala je ljubav
Zvali su ju bocca di rosa
Stavljala je ljubav ispred svega
Tek što je sišla na stanici
gradića Sant'Ilario
svi su shvatili jednim pogledom
da se ne radi o nekom misionaru
Ima tko ljubav vodi iz dosade
tko ga izabire za zanimanje
Bocca di rosa ni jedno ni drugo
ona je to radila iz užitka
Ali užitak često vodi
da zadovoljiš svoje želje
bez da istražiš ako je suučesnik
slobodnog srca ili ima ženu
Bilo je tako da je jednog dana
Bocca di rosa navukla na sebe
tužnji gnjev kujica
kojima je ukrala kost
Ali babe jednog gradića
ne briljiraju sigurno u inicijativi
protumjere do onog trenutka
su se limitirale na invektivu [čitaj tračanje]
Zna se da ljudi daju dobre savjete
osjećajući se kao Isus u hramu
zna se da ljudi daju dobre savjete
ako više ne može dati loš primjer
Tako, jedna stara koja nikad nije bila ženom
bez sinova, bez želja
uzela si je brigu i sigurno užitak
da im pruža pravi savjet [babama]
I obraćajući se prevarenima [one koje imaju nabijene rogove, cornute]
Apostrofirala lukavim riječima
«ljubavna krađa bit će kažnjena-
kaže- od zakona
I te su otišle kod komesara
i rekle bez parafraziranja:
«ona odvratna ima već previše mušterija
više od trgovačkog centra»
I došlo je četiri žandara
sa perima, sa perima [na kapi, ne?]
i došlo je četiri žandara
sa perima i oružjem
Meko srce nije vrlina
kojom su ispunjeni carabinieri
ali tog puta, da uzme vlak
otpratili su je teškog srca
Na stanici bili su svi
od komesara do fratra
na stanici bili su svi
sa crvenim očima i šeširom u ruci
da isprate onu koja je na kratko
bez nekih potraživanja, potraživanja
da pozdrave onu koja je na kratko
donijela ljubav u gradić
Bila je žuta tabla
Sa crnim natpisom
Govorio je «Zbogom Bocca di rosa
sa tobom odlazi proljeće»
No neobična novost
ne treba nikakve novine
kao strijela odapnuta sa luka
brzo leti od usta do usta
I na sljedećoj postaji
mnogo više ljudi nego od kud je krenula,
ko je poslao poljubac, ko je bacio cvijet
ko je rezervirao na dva sata.
Čak i paroh kojem nije odvratno
između jednog miserere [molitva valjda] i posljednje pomasti,
dobro prolazne ljepote
želi je pokraj sebe na procesiji.
I sa Djevicom u prvom redu
i bocca di rosa malo dalje
vuče sa sobom po gradiću
svetu i profanu ljubav.
Balada o slijepoj ljubavi koja završava samoubojstvom:
La ballata dell'amore cieco
Jedna od meni najdražih. Jer puno više gubi žena koja je iz taštine nagovarala čovijeka zaljubljenog da se ubije radi nje. I onda shvaća da ostaje sama i ne ostaje joj ništa osim njegove krvi a on umire sretan i zaljubljen. A poštapalica "tralalalallatralallalero" me prati već dva dana.
Un uomo onesto, un uomo probo
tralalalallatralallalero
s'innamoró perdutamente
d'una che non lo amava niente.
Gli disse "Portami domani"
tralalalallatralallalero
gli disse "portami domani
il cuore di tua madre
per i miei cani".
Lui dalla madre andň e l'uccise
tralalalallatralallalero
dal petto il cuore le strappň
e dal suo amore ritornň.
Non era il cuore non era il cuore
tralalalallatralallalero
non le bastava quell'orrore
voleva un'altra prova
del suo cieco amore.
Gli disse "Amor, se mi vuoi bene"
tralalalallatralallalero
gli disse "Amor se mi vuoi bene
tagliati dei polsi le quattro vene".
le vene ai polsi lui si tagliň
tralalalallatralallalero
e come il sangue ne sgorgň
correndo come un pazzo da lei tornň.
Gli disse lei ridendo forte
tralalalallatralallalero
gli disse lei ridendo forte
"L'ultima tua prova sarŕ la morte".
E mentre il sangue lento usciva
e ormai cambiava il suo colore
la vanitŕ fredda gioiva
un uomo s'era ucciso per il suo amore.
Fuori soffiava dolce il vento
tralalalallatralallalero
ma lei fu presa da sgomento
quando lo vide morir contento.
Morir contento e innamorato
quando a lei niente era restato
non il suo amore, non il suo bene
ma solo il sangue secco delle sue vene.
Jedan pošten čovjek, jedan hrabar čovjek
tralalalallatralallalero
izgubljeno se zaljubio
u jednu koja ga nije voljela
Rekla mu je «sutra mi donesi»
tralalalallatralallalero
rekla mu je «srce tvoje majke
za moje pse»
On ode kod majke i ubije ju
tralalalallatralallalero
srce joj izvadi iz prsa
i kod kod svoje ljubavi se vrati
Nije bilo srce nije bilo srce
tralalalallatralallalero
nije joj bio dovoljan taj horor
htjela je još jedan dokaz
njegove slijepe ljubavi
Rekla mu je «Ljubavi, ako me voliš»
tralalalallatralallalero
rekla mu je «Ljubavi ako me voliš
poreži si sa zglobova četiri vene»
Vene na zglobovima on si je porezao
tralalalallatralallalero
i kako je krv iznikla
trčeći kao ludak vratio se njoj
Kaže mu ona smijući se
«zadnja tvoja kušnja ja smrt».
I dok je krv lagano izlazila
već je mijenjao boju
a hladna taština je slavila
jedan čovjek se ubio radi njezine ljubavi.
Vani je lagano puhao vjetar
tralalalallatralallalero
ali ona je bila iznenađena
kada je vidjela da umire sretan.
Umrijeti sretan i zaljubljen
kada njoj više ništa nije ostalo
ne njegova ljubav, ne njegovo dobro
samo suha krv iz njegovih vena
I sad ljubavna i tužna par excellence: La canzone di Marinella
Questa di Marinella e la storia vera
che scivolň nel fiume a primavera
ma il vento che la vide cosě bella
dal fiume la portň sopra a una stella.
Sola senza il ricordo di un dolore
vivevi senza il sogno di un amore
ma un re senza corona e senza scorta
bussň tre volte un giorno alla tua porta.
Bianco come la luna il suo cappello
come l'amore rosso il suo mantello
tu lo seguisti senza una ragione
come un ragazzo segue un aquilone.
E c'era il sole e avevi gli occhi belli
lui ti baciň le labbra ed i capelli
c'era la luna e avevi gli occhi stanchi
lui posň la sua mano sui tuoi fianchi
furono baci e furono sorrisi
poi furono soltanto i fiordalisi
che videro con gli occhi delle stelle
fremere al vento e ai baci la tua pelle...
Dicono poi che mentre ritornavi
nel fiume chissa come scivolavi
e lui che non ti volle creder morta
bussň cent'anni ancora alla tua porta.
Questa e la tua canzone Marinella
che sei volata in cielo su una stella
e come tutte le piů belle cose
vivesti solo un giorno, come le rose
e come tutte le piů belle cose
vivesti solo un giorno come le rose.
Ovo je o Marinelli istinita priča
koja je skliznula u rijeku u proljeće
ali vjetar koji ju je vidio tako lijepu
od rijeke ju je ponio na zvijezdu
Sama, bez sjećanja na patnju
živjela si bez sna o ljubavi
ali jedan kralj bez krune i pratnje
tri put je pokucao na tvoja vrata
Bijeli poput mjeseca je njegov šešir
poput ljubavi je crven njegov mantil
ti si ga slijedila bez razloga
kao što dječak slijedi zmaja
I bilo je sunce a ti si imala lijepe oči
on ti je poljubio usne i kosu
bio je mjesec i imala si umorne oči
on je postavio ruke na tvoje bokove
bili su poljupci i bili su osmjesi
na kraju su bili samo različci (plavulje)
koji su vidjeli očima zvijezda
tvoju kožu drhtati na vjetru i poljupcima…
Kažu kasnije, kad si se vračala
nekako si se u rijeku poskliznula
a on koji te nije mogao smatra mrtvom
još je sto godina kucao na tvoj vrata.
Ovo je tvoja pjesma Marinella
koja si odletjela na nebo, na jednu zvijezdu
i kao sve najljepše stvari
živjela si samo jedan dan, kao ruže.
I kao sve najljepše stvari
živjela si samo jedan dan, kao ruže.
Eto, nadam se da sam vam približio ovog talijanskog "panonskog mornara" bar za malo. Jer šteta je da se ne zna ništa o ovom velikanu preko granice zbog nepoznavanja jezika. Može on mnogo ponuditi svima nama.
« quando ciascuno ebbe tinta la mano,
quando quel fumo si sparse lontano,
Jan Hus di nuovo sul rogo bruciava
all'orizzonte del cielo di Praga. »
« kad je svatko polio ruku,
kad se onaj dim vinuo daleko,
Jan Hus je opet gorio na lomači
na horizontu Praškog neba.»
(Francesco Guccini, Primavera di Praga, 1970)
Potaknut na razmišljanje jednog blogera odlučio sam napisati vlastiti osvrt na ideje nacionalizma, domoljublja i ideala vezanih uz to.
Najprije treba definirati ideje "države" i "domovine" i "ideala".
Pošto ne poznajem pravo niti ga studiram, ne znam točnu definiciju, tojest ne znam točno sada izrecitirati "formu" ali na sebi svojstven način mogu iznijeti "sadržaj" tih pojmova. Država je (po meni) zajednica slobodnih i istopravnih građana kojima je cilj "opće dobro" pojedinca, naroda i zemlje. Nažalost to lijepo zvuči samo u teoriji pošto ,uzmimo kao primjer Hrvatsku, je u praksi sasvim druga priča. Ako povjesničar za nekoliko stoljeća pronađe primjerak našeg ustava bez ikakvih materijalnih dokaza on bi mogao pomisliti kako je ova zemlja bila uzor vladavine prava no u zbilji to ipak nije tako, pošto smo u tom stanju da je prvi kršitelj samog ustava ona koja bi ga trebala najviše poštivat kao primjer ostalima. Govorim o hrvatskoj vladi.
Domovina je jedna prastara ideja i dan danas na snazi sa kojom se poistovjećuje točno definiran teritorij sa točno definiranim narodom koji na toj zemlji i država koja je na toj zemlji suverena. Takvo poimanje je po meni bilo još primjereno za narode slavne godine 1848. i zadnjeg vlaka za takvo nešto odmah nakon svršetka Prvog svijetlog rata.
Logično čak i meni zvuči da je loša stvar da drugi narod vlada posebice ako je vladavina nepogodna za subjekte koji su podređeni toj vladavini.
No, danas je došlo do toga da se ta ideja izvitoperila u tolikom smislu da moja baka glasa za HDZ sa objašnjenjem "znam da nas kradu ali su naši". Evo zato dan danas nema više smisla po meni ideja narodne pripadnosti. Ako nam netko potkrada kasu za "opće dobro" i naš je sugrađanin zapravo to da je "naš" kod mene umjesto olakotne ima otegotnu konturu i smatram ga otvoreno veleizdajnicom u rangu sa najgorim šljamom koji nam je otvoreno bio neprijateljski nastrojen. Zato ja ne vidim razliku između prvog predsjednika Hrvatske i Slobodana Miloševića.
Digresija: došlo mi je da zapjevam onu lijepu "vrati pare Ankice za djecu Hrvatske"
Naravno da je mnogim mojim neistomišljenicima lajtmotiv da je Franjo Tuđman doveo ovu zemlju do neovisnosti i da bi ja sada kako lijepo reče jedan anonimni posjetioc, bio Jovo a ne Neverin jelte? I zato se smicalice i mučke naše vladajuće stranke i njenog prvog predsjednika stavljaju pod tepih. Gadna prevara stoji u tome da je bolje šutiti o tim mučkama jer je to nacionalni interes, jer si etiketiran kao izdajica (oh ironije li) i zato ti je bolje ne pretresat, ne postavljat pitanja samo prihvati činjenično stanje.
Prevara je toliko perverzna da baš oni koji krpaju kraj sa krajem bivaju najveći branitelji takve garniture iako njima to nije u interesu ali eto to ti je tako kad si gladan reda i mira, onda daješ mogućnost najgorem šljamu da se dočepa moći (mene te osobe podsjećaju na obične ljude iz Matrixa koji nisu niti svjesni da podržavaju sistem i zato Morpheus upozorava Nea).
A koje je to? Činjenica je da u ovoj zemlji je ogromni raskol između bogatih i onih nazovimo manje bogatih. Tendencija je ta da bogati budu još bogatiji a manje bogati nek se strmopizde u neimaštinu i nek se ne usude ni pomišljati na promjenu stanja koji tako dobro paše oligarhiji. Pazi da te ne etiketiramo izdajicom.
Nije to ništa novo. Otkad se bilježi povijest takve su se stvari događale u Mezopotamiji, Grčkoj, Rimu a mi smo samo jedan isti takav događaj u nizu po ničemu posebnom. Ni prvi ni zadnji.
To je kada interese jedne grupacije majstorski zamaskiraš pod velikom zvučnom parolom nacionalnih interesa toliko da uvjeriš svih pa i sebe.
Ideal mi se čini najlakšim za objasnit. To je skup onih ideja u koje vjeruješ na taj način da ih primjenjuješ u životu i umireš za njih (u slučaju da si toliko hrabar da stojiš iza njih).
Ovdje uskače Jan Palach (11. kolovoza 1948. - 19 siječnja 1969.), češki rodoljub, student filozofije (ovo je nekako meni značajno) na Karlovom sveučilištu u Pragu.
Prisustvovao je u Praškom proljeću ali je u roku od nekoliko mjeseci taj pokret slomljen invazijom na zemlju od strane zemalja Varšavskog pakta među kojima i Poljska ne bi li na taj način zaustavili započete reforme liberalizma društva potaknute od strane tadašnje vlade Aleksandra Dubčeka.
Digresija:
8. studenog 1968., Poljak, Ryszard Siwiec, spalio se u Varšavi tijekom prosvjeda koji su se održavali u znak protesta napada članica Varšavskog pakta na ČSSR, a ponajprije poljskog sudjelovanja u invazij.
U predvečerje 16. siječnja 1969. Jan Palach dolazi na trg Sv. Vjenceslava, u centru Praga, zaustavlja se na podnožju stuba Nacionalnog Muzeja, proljeva se benzinom i uz pomoć upaljača odašilje svijetu svoju poruku. Ostao je priseban tri dana u strašnoj agoniji a doktorima je rekao da je uzeo kao primjer vijetnamske budističke svećenike koji su se isto tako zapalili.
Na njegovom je pogrebu, 25.siječnja, odalo počast 600 tisuća ljudi iz cijele zemlje.
Jan Palach je odlučio sačuvati bilješke i članke (na kojima je zapisao svoje ideje i ideale) koje je čuvao u jednoj torbi podalje od vatre. Između bilješka u njegovim tekama nalazi se ova:
Pošto su naši narodi [češki i slovački] na rubu očaja odlučili smo izraziti naš protest i uzdrmati svijest naroda. Naša je grupa sačinjena od dobrovoljnika spremnih da se zapale radi našeg cilja. Pošto sam imao tu čast izvući broj 1 moje je pravo upisati prvo slovo i postati prvom ljudskom bakljom. Mi zahtijevamo ukidanje cenzure i zatvaranje Zpravya*. Ako naši zahtjevi neće biti udovoljeni unutar 5 dana do 21. siječnja 1969. i ako naš narod neće dat dovoljnu potporu tim zahtjevima jednim općim i neograničenim štrajkom, nova će se baklja zapaliti.
*Zpravy - "Vijesnik", sovjetske okupatorske novine
Preveo sam ovo sa talijanskog pa se ispričavam zbog mogućih pogrešaka
Nije se nikad saznalo ako je stvarno postojala organizacija koju je opisao Palach ali sigurno je da je Jan postao mučenikom i herojem onih koji su se borili protiv komunizma (izbjegavam ih nazvati antikomunistima zato jer je to lijepo objasnio Aleksandr Solženicyn); u mnogim gradovima i zemljama ulice su dobile ime po njemu.
Digresija: posebno sam ponosan što je najstariji rokerski klub u Rijeci i Hrvatskoj nazvan po njemu
I katolički teolog Jozef Zverina je izjavio misleći na njega: "U nekim slučajevima samoubojica ne silazi u pakao" i "nije uvijek Bog srdit kada si čovjek oduzme najveće dobro koje ima, život.
Još sedam studenata, među kojima Palachov prijatelj Jan Zajic, je odlučilo slijediti taj primjer i zapalilo se u tišini i cenzuri medija kontroliranih od strane okupatora.
Nije li to pravi domoljub? Nije li to pravi idealist? Poginuo je radi vlastitih ideala i stajao je iza svoje riječi iako je to značilo umrijeti u groznim mukama a nije naudio nikome osim sebi. Ideja ga je nadživjela
On je moj odgovor svim ljudima (bilo koje nacije) koji opravdavaju zločine počinjene nad drugim ljudima pod krinkom nacionalnog interesa ili sigurnosti.
Imam dva pitanja za one koji budu čitali ovaj moj nesretni post:
- možemo li samo pomisliti da bi se ijedan naš političar koji se kune u ljubav prema slobodi i prema našem narodu mogao ovako ponijeti kada znamo da im je teško podnijeti ostavku (svaka čast Ani Stavljenić-Rukavina) nakon svakog debakla ovih zadnjih evo sad već skoro 20 godina?
- jesam li ja manje Hrvat i izdajica jer ne bi nikad naudio drugom ljudskom biću jer mi to netko nalaže?
Moji je odgovor da nikome od njih takvo nešto ne bi nikad palo na pamet jer su oni sada novi okupatori. Ali nema veze, kako bi rekla moja baka, jer su oni "naši".
Par citata o domovini:
* Alfred de Falloux
"Domovina ne želi ni one koji nisu sposobni za bilo što, niti one koji su sposobni za sve."
* Alphonse de Lamartine
"Domovinu je stvorio pepeo mrtvih."
* Aristofan
"Gdje je dobro, tu je i domovina."
* Georg Lichtenberg
"Ne znam šta bih sve dao kad bih točno znao za koga su zapravo učinjena djela o kojima se u javnosti govori da su bila učinjena za domovinu."
* George S. Patton
"Cilj rata nije poginuti za svoju domovinu, već natjerati drugog gada da pogine za svoju."
* Horacije
"Za domovinu umrijeti makar je slatko i dično, ja držim da je slađe živjeti za domovinu."
* Mário de Andrade
"Domovina je slučaj seobe i mjesto gdje nam bog dade svagdašnji kruh."
Ahil ubija Hektora. Detalj sa atičke vaze sa crvenim figurama (500-450 pr.n.e). Rim, Museo Gregoriano
Kao sa nekim književnicima koji su me pratili u srednjoj školi i na faksu tako postoje te ličnosti koje su me osvojile svojim djelovanjem kao ispravni primjeri ponašanja, ono što bi latini nazvali exempla u retorici . Tako ponekada nedaju mi mira ti velikani iz prošlosti (i književnosti) koji su išli protiv struje i zadržali svoje "ja" makar je to značilo platiti životom.
Hektor je podijeljen između ljubavi prema ženi Andromahi i njihovim sinčićem i golemoj odgovornosti koju kao nasljednik oca Prijama ima prema svome gradu i narodu bira ovo drugo jer mu tako nalaže savjest i želja da ga se ne pamti kao kukavicu izjavljuje:
Ali neće biti zato
da padnem kao kukavica: umrijet ćemo,
ali slavni, i budućim ljudima
neki lijepi događaj nosit će moje ime
Hektor, prije duela sa Ahilom; Ilijada XXII 304-305.
Jednostavan i hrabar, uvijek koncentriran na neprijatelja kojeg poštuje. Ne želi rat i gorko ga prihvaća radi Parisovog debakla i njegove mu Helene. Ne smije posustati jer su oči Trojanaca uprte u njega i o njemu ovisi njihova hrabrost u bitci. Iako svjestan da je slabiji pristaje na dvoboj sa nepobjedivim (i osornim) Ahilom koji je po meni učinio samo dve dobre stvari: suprotstavio se arogantnom Agamemnonu i vratio je Hektorovo tijelo Prijamu.
E tu onore di pianti, Ettore, avrai,
ove fia santo e lagrimato il sangue
per la patria versato, e finché il Sole
risplenderŕ su le sciagure umane
A ti čast tugovanja, Hektore, imati ćeš
gdjegod je sveta i žaljena krv
za domovinu prolivena, sve dok će Sunce
sijati nad ljudskim neprilikama
Ugo Foscolo, Dei Sepolcri ; 292-295
Digresija: Ugo Foscolo smatra Hektorom idealom jer je prisustvovao padu Mletačke Republike 1797 kada Napoleon sa traktatom u Campoformiu prodaje Veneciju Austrijancima (asocijacija Troja-Venecija je više nego očita)
Hannibal Barka (247-186 pr.n.e.)
“Aut inveniam viam aut faciam” (Naći ćemo put ili ćemo si ga napravit)
Hanibal Barka, kada je prolazio sa slonovima preko Alpa
Vojskovođa i kartaški političar, otac Hamilkar ga je nagovorio još kao malog da se zakune na vječnu mržnju prema Rimljanima nad oltarom boga Baala (nakon gubitka u prvom punskom ratu 264-241 pr.n.e.). Obećanje koje je održao do smrti kada radije vrši samoubojstvo nego se predaje omraženom neprijatelju i tako se poštedio vođenja na Trijumf po ulicama Rima sa vrištećim rimskim narodom i čekanja vlastite egzekucije poput Vergingetorixa na primjer.
Kao strateg pokazao je Rimljanima u nekoliko navrata (bitka kod Trebbie, bitka kod jezera Trazimeno, bitka kod Canne dan danas primjer bitke koja se predaje na West Pointu) da nije sve u brojčanoj nadmoći i sijao teror po Apeninskom poluotoku od 218 do 204 pr.n.e. sa svojom šačicom veterana, numidijske konjice (tada najbolja) i Galima koji nisu htjeli potpast pod rimsku vlast. Ali niti genijalan um nije dovoljno imati kada su te sreća neće.
Sa nedovoljnom vojskom kako bi ostvario zadnji udarac Rimu (radi kojeg je stanovnicima samog grada bila pri pameti ona famozna "Hanibal ante portas"), sa saveznicima Rima koji su se nasuprot svim Hanibalovim očekivanjima pokazali odanima Republici, sa nedostatkom svježih vojnika (svaka pomoć koja je bila poslana je bila zaustavljena od strane Rimljana i kartaški vojskovođe inače braća od Hanibala ubijena, poznata je ona slika od Giovanni Battista Tiepolo u kojoj Hanibal gleda sa zaprepaštenje u odrezanu glavu vlastitog brata Hazdrubala)
Ali ipak je išao protiv svih očekivanja i ostao na jugu Italije do 204. i kada je Scipion prebacio vojsku u Afriku uspio je donijeti pomoć Kartagi iako je izgubio bitku kod Zame 202 zbog pomoći numisdskog kralja Mazinise Scipionu Afričkom. Kartaga mora pokleknuti još jednom.
195. pr. ne.e Hanibal pokušava dignuti na noge devastiranu kartašku ekonomiju uz neke agrarne reforme pošto su izgubili pravo da se bave trgovinom. Kartaški oligarsi ga izdaju Rimljanima (i to baš oni koji su tvrdili da nije opsjedao Rim kada je bio u Italij) i on umjesto da padne u njihove ruke bježi prije u Tir pa u Efez na dvoru Antijoha III koji ga pak ne sluša i gubi u ratu protiv Rimljana (Antijoh će provesti ostatak svoga kraljevstva prazneći hramove kako bi mogao isplatiti ratni dug Rimljanima i to u iznosu od 15 000 talenata, najveći iznos koji je ikad Rim dobio).
Hanibal bježi kod armenskog kralja i pomaže mu u osnivanju glavnog grada Artaxane nakon čega završava kod helenističkog kralja Bitinije, Pruza koji ga želi predati Rimljanima i u tom trenutku Hanibal koristi otrov koji je navodno toliko držao u prstenu izgovarajući sljedeće:
Pošto Rimljani nemaju vremena da pričekaju smrt jednog starca pokušat ćemo im učiniti uslugu
Naravno da ne odobravam Hanibala u nekim njegovim crtama, ipak je bio robovlasnik, vodio je bitke i ubijao ljude (kao što su isto bili i radili Rimljani, on je jednostavno bio proizvod svog vremena kao što je kralj Tomislav bio najobičniji feudalac poput ostalih za njegovo vrijeme) ali divim se njegovoj tvrdoglavosti da radi svojih ideja ide do kraja i ne predaje se. Netko ko nikad nije izgubio kičmu.
Flavius Claudius Iulianus (331-336 n.e.)
Poznat hvala kršćanskoj historiografiji kao Apostat (od grčkog apo - daleko i stasis - biti) u cijelom srednjem vijeku imao je negativnu konotaciju. Tek u doba Iluminizma njegova figura je revalutirana, Voltaire ga zove Julian Filozof.
337 n.e. godina smrti kada umire car Kostantin (Veliki), Julianus svjedoči smrti (sa samo šest godina) svoje obitelji, oca, starijeg polubrata i šest rođaka po zapovjedi Kostantinovog sina Kostansa (II) koji se htio riješit jednog dijela obitelji.
Julianusa i brata Galusa pošteđuju jer su maleni. Provest će cijelo djetinstvo u izgonu (u zlatnom kavezu) u Nikomediji ( u vili njegove none) slušajući laži koje im serviraju Kostansovi podanici i u koja naravno nije nikad vjerovao. Za to razdoblje u toj vili kaže:
"u onom dubokom miru mogao sam se poleći i pročitati koju knjigu i svako malo odmoriti oči. Kada sam bio djete ta kuća mi se činila kao najbolje mjesto za odmor u cijelom svijetu"
Julian, Litera 4
Nakon toga kao učitelja dobiva Mardonija (isti je podučavao njegovu majku koja je umrla tijekom porođaja i koju Julianus nikad nije upoznao ali za života je osjećao nedostatak te osobe) od kojeg uči o klasičnoj kulturi i posebice Homera.
"podučavao me govoreći: - Nemoj dopustiti da te tvoji vršnjaci, koji odlaze u kazalište, nagovore na strast prema
predstavama. Voliš utrke sa konjima? Postoji jedna predivna u Homeru. Uzmi knjigu i čitaj".
Giuliano, Oratione VI ili Mizopogon 351 c e ss.
Da ne pričam o kratkom ali intenzivnom Julianovom životu koji je još doživio to da mu Kostans ubije brata (u Puli) nakon čega je godinama strepio da će ga snači ista sudbina. Završio je u Ateni gdje se posvetio proučavanju antičkih filozofa. Nakon nekog vremena postaje Cezarom i dobiva zadatak da zaustavi nadiranje barbara (o kojima piše sa humanošću a ne s visoka) u Galiji. Nakon prevažne bitke kod Strasburga (Argentoratum - 357 n.e) gdje razbija vojsku Alamana cijelo carstvo počinje gledati u njega kao novom nadom. Nakon bitke živi u Lutetiji Parisorum (današnji Pariz) za koju se jako veže.
Godine 360 postaje carom jer Kostans umire na putu prema njemu sa namjerom da ga uništi i tako Julian postaje car zapada i istoka do svoje smrti u vojni sa Perzijancima. Prije toga pokušao je organizirati pogansku vjeru kako bi spasio carstvo od kršćana iako je sa svojim ediktom o toleranciji dopustio svim religijama da se prakticiraju čak i onima koje su samo kršćani smatrali heretičkim. Posljednji car-filozof i pisac (preporučujem njegov Mizopogon) nije se utapao u bogatstvima i zato ga stanovnici Antiohije (većinom kršćani) nisu shvatili kad je došao u posjetu kod njih. Nažalost biva smrtno ranjen kopljem u jednoj omanjoj borbi protiv Perzijanaca jer nije stavio na sebe oklop i pohitao u pomoć zaštitnici (retroguardia).
U šatoru je izgovorio posljednje riječi važući djela u svom životu:
Ne moram žaliti ni za jednim djelom dok sam bio nepoznat čovjek kao i kada sam se brinuo za Carstvo. Bogovi su mi ga očinski podali i ja sam ga sačuvao neoskvrnutog [...] za sreću i sigurnost podanika, nepristran u ponašanju, protiv strasti koje kvare stvari i običaje.
Mogao je biti veliki car da je sreća tako htjela, ovako su ga kršćani uspjeli popljuvat i baciti ljagu na njega. Bio je sve ono što bahati Konstantin i njegovi sinovi nisu bili.
Giovanni di Pietro Bernardone (Sv. Ivan Asiški 1181-1226 n.e.)
Giotto - papa Inocent III sanja kako će Sv.Franjo spasiti Crkvu
Rođen u bogatoj obitelji trgovaca trebao je jednoga dana zamijeniti oca u vođenju poslova ali nakon rata sa Perugiom (1203-1204) i godinu dana zatvora Franjo mijenja se od bezbrižnog bogatuna u osobu koja će postat primjer mnogima i spas Crkvi od kritike bjesomučnog bogaćenja i oponašanja svjetovnih vlasti.
Odbacio je bogati život koji je imao da je nastavio sa ocem (bolje za njegovog oca jer bi Franjo sve dao siromašnima), osnovao red i zatražio potvrdu od pape. Nije kritizirao (za razliku od katara) crkvenu vlas već ju je priznavao ali se ponašao na sebi svojstven način, radio je kako je propovijedao i nije bilo razlike između rečenog i napravljenog. Bio je protiv toga da njegov red dobije zemlju kako bi osnovao crkvu i sve beneficije koje na kraju dolaze sa time. Otputovao je i za Egipat kako bi donio vijesti mira sultanu al-Maliku al-Kamilu (podsjećam da su se tada vodili križarski ratovi) Saladinovom unuku.
Nekoliko mjeseci prije smrti piše Testament u kojem želi da se franjevci pridržavaju njegove Regule (Pravila) u koji se vrte oko nekoliko principa:
- Bratstvo; fratri ne smiju živjeti sami nego pomagati svojem bližnjem i to ne samo na ljude nego brinuti se o svemu što je Stvoritelj napravio (Laudes Creaturarum)
- Skromnost; biti ispod svega i svačega kako bi se bilo zaista u službi božjoj
- Siromaštvo; odustati od zemaljskih dobara i dijelit svoje sa drugima počevši od najpotrebitijih
Nažalost nakon Franjine smrti red se dijeli u dve frakcije, onu duhovnu koja želi imitirati Sv. Franju i onu zemaljsku koja želi prihvaćati od vjernika zemlju i novac. Duhovnjaci gube jer ih optužuju kao heretike i Testament u kojem Franjo traži da se Regula ne interpretira drugačije nažalost dobiva svoju interpretaciju hvala kojoj se franjevci ponašaju kao svi ostali redovi sa svojim samostanima i ostalim sinekurama kako bi mogli bolje "funkcionirat". Koja škuza.
Thomas Müntzer (1489-1525)
"Pogledaj, gospoda i prinčevi su početak svake korupcije, svakog lopovluka i krađe; oni uzimaju za sebe svako stvorenje: ribe u vodi, ptice u zraku, stabla na zemlji (Izaija 5,8). I poslije toga šire među siromašnima Božju zapovijed: "Ne ukradi". Ali to ne valja za njih. Osiromašuju sve ljude, brste i gule seljake, radnike i svako živo biće (Mihej, 3, 2-4); ali za njih, za najmanju grešku, postoji vješalo".
(Thomas Müntzer, Confutazione ben fondata, 1524 - Schriften und Briefe. Kritische Gesamtausgabe, Gütersloh, 1968)
Albrecht Dürer - spomenik seljaku
Svi pamte Matina Lutera a nitko Thomasa Müntzera zato jer ovaj drugi nije potražio potporu velikana (koji su se htjeli osloboditi Katoličke Crkve samo da zauzmu njeno mjesto u oporezivanju seljaka) i nije se sakrivao pod njihovim skutama u komotnim dvorcima već je bio sa narodom. Držao je prodiku pred njemačkim prinčevima (i kontestirao njihovu moć zbog čega, normalno, nije imao njihovu potporu) i borio se za svijet u kojem su svi jednaki (egalitarizam) i radi toga biva asociran sa tobožnjim prvim pokušajem oblika komunizma.
Dok Luter daje svoj doprinos aristokratskoj reakciji pišući Protiv bande seljaka koji ubijaju i kradu 15. svibnja 1525. 8.000 loše naoružanih seljaka ispred grada Mülhausena šalju poruku prinčevima koji su postavili topništvo, 2.000 konjanika i 5.000 landsknechta (vrsta pješadije plaćenika koja je 1527 žarila i palila po Rimu):
"Mi vjerujemo u Isusa Krista. Nismo ovdje kako bi učinili nažao nekome nego da potvrdimo božju pravdu. Nismo ovdje niti da prolijemo krv. Ako i vi isto želite nećemo vam ništa"
Nakon odbijanja da predaju Müntzera prinčevima, regularna vojska napada i nakon nekoliko minuta razbija bunu masakriravši na mjestu 5.000 seljaka a nakon toga se rabota nastavila u gradu gdje su vojnici uništavali, krali i silovali. Müntzera pronalaze, šalju u zatvor i na torturu gdje mora priznati svoje greške kako bi bacili ljagu na njega. Bensing 1969 dokazuje da je njegovo priznanje falsifikat. Nakon njegove smrti Luter nastavlja bacat kaljužu na svog mrtvog protivnika.
Müntzerova figura biva korištena da pokrije razne ideologije ili da bude zanijekana radi istih. Ja ga zamišljam kako stoji sa svojim seljacima do zadnjeg trena sa poznatom zastavom sa duginim bojama (mislim da od tamo ta zastava koju danas svi nose) kako se bori za jedan svijet u kojem je "omnia sunt communia" (sve svima) ali eto pobjednici pišu povijest i zato se svi sjećaju samo Martina Lutera.
Moji roditelji
Imam tu sreću da mogu kazati kako je ispalo da su mi roditelji (koje nisam mogao birat) postali konstanti primjeri ponašanja (a to sam izabrao) i ono sam što jesam hvala djelom i njima. Mami svaka čast što je uz posao, brigu o obitelji i faksu uspjela diplomirati (prije mene) za inženjera rendgen tehnologije. U ovakvoj maloj domovini (gdje nije teško naći rime) je i to fantastičan uspjeh.
Tati koji nikad radi vlastite dobrobiti nije zgazio svojega bližnjega nego je do kraja bio sa svojim podređenima koje je tretirao kao sebi ravnima. Dan danas kad je u penziji ljudi ga pozdravljaju na ulici jer nije izgubio obraz radi pozicije i novca. Baš upravo radi toga su ga spizdili u mizeriju od penzije da pod stare dane mora razmišljat kako spajat mjesece ali on ima nešto što Mudrinić i njemu slični neće imat nikad: miran san.
