Pregled posta

Moji uzori

Hektor




Ahil ubija Hektora. Detalj sa atičke vaze sa crvenim figurama (500-450 pr.n.e). Rim, Museo Gregoriano



Kao sa nekim književnicima koji su me pratili u srednjoj školi i na faksu tako postoje te ličnosti koje su me osvojile svojim djelovanjem kao ispravni primjeri ponašanja, ono što bi latini nazvali exempla u retorici . Tako ponekada nedaju mi mira ti velikani iz prošlosti (i književnosti) koji su išli protiv struje i zadržali svoje "ja" makar je to značilo platiti životom.

Hektor je podijeljen između ljubavi prema ženi Andromahi i njihovim sinčićem i golemoj odgovornosti koju kao nasljednik oca Prijama ima prema svome gradu i narodu bira ovo drugo jer mu tako nalaže savjest i želja da ga se ne pamti kao kukavicu izjavljuje:

Jednostavan i hrabar, uvijek koncentriran na neprijatelja kojeg poštuje. Ne želi rat i gorko ga prihvaća radi Parisovog debakla i njegove mu Helene. Ne smije posustati jer su oči Trojanaca uprte u njega i o njemu ovisi njihova hrabrost u bitci. Iako svjestan da je slabiji pristaje na dvoboj sa nepobjedivim (i osornim) Ahilom koji je po meni učinio samo dve dobre stvari: suprotstavio se arogantnom Agamemnonu i vratio je Hektorovo tijelo Prijamu.




Digresija: Ugo Foscolo smatra Hektorom idealom jer je prisustvovao padu Mletačke Republike 1797 kada Napoleon sa traktatom u Campoformiu prodaje Veneciju Austrijancima (asocijacija Troja-Venecija je više nego očita)







Hannibal Barka (247-186 pr.n.e.)



“Aut inveniam viam aut faciam” (Naći ćemo put ili ćemo si ga napravit)

Hanibal Barka, kada je prolazio sa slonovima preko Alpa


Vojskovođa i kartaški političar, otac Hamilkar ga je nagovorio još kao malog da se zakune na vječnu mržnju prema Rimljanima nad oltarom boga Baala (nakon gubitka u prvom punskom ratu 264-241 pr.n.e.). Obećanje koje je održao do smrti kada radije vrši samoubojstvo nego se predaje omraženom neprijatelju i tako se poštedio vođenja na Trijumf po ulicama Rima sa vrištećim rimskim narodom i čekanja vlastite egzekucije poput Vergingetorixa na primjer.

Kao strateg pokazao je Rimljanima u nekoliko navrata (bitka kod Trebbie, bitka kod jezera Trazimeno, bitka kod Canne dan danas primjer bitke koja se predaje na West Pointu) da nije sve u brojčanoj nadmoći i sijao teror po Apeninskom poluotoku od 218 do 204 pr.n.e. sa svojom šačicom veterana, numidijske konjice (tada najbolja) i Galima koji nisu htjeli potpast pod rimsku vlast. Ali niti genijalan um nije dovoljno imati kada su te sreća neće.

Sa nedovoljnom vojskom kako bi ostvario zadnji udarac Rimu (radi kojeg je stanovnicima samog grada bila pri pameti ona famozna "Hanibal ante portas"), sa saveznicima Rima koji su se nasuprot svim Hanibalovim očekivanjima pokazali odanima Republici, sa nedostatkom svježih vojnika (svaka pomoć koja je bila poslana je bila zaustavljena od strane Rimljana i kartaški vojskovođe inače braća od Hanibala ubijena, poznata je ona slika od Giovanni Battista Tiepolo u kojoj Hanibal gleda sa zaprepaštenje u odrezanu glavu vlastitog brata Hazdrubala)





Ali ipak je išao protiv svih očekivanja i ostao na jugu Italije do 204. i kada je Scipion prebacio vojsku u Afriku uspio je donijeti pomoć Kartagi iako je izgubio bitku kod Zame 202 zbog pomoći numisdskog kralja Mazinise Scipionu Afričkom. Kartaga mora pokleknuti još jednom.


195. pr. ne.e Hanibal pokušava dignuti na noge devastiranu kartašku ekonomiju uz neke agrarne reforme pošto su izgubili pravo da se bave trgovinom. Kartaški oligarsi ga izdaju Rimljanima (i to baš oni koji su tvrdili da nije opsjedao Rim kada je bio u Italij) i on umjesto da padne u njihove ruke bježi prije u Tir pa u Efez na dvoru Antijoha III koji ga pak ne sluša i gubi u ratu protiv Rimljana (Antijoh će provesti ostatak svoga kraljevstva prazneći hramove kako bi mogao isplatiti ratni dug Rimljanima i to u iznosu od 15 000 talenata, najveći iznos koji je ikad Rim dobio).

Hanibal bježi kod armenskog kralja i pomaže mu u osnivanju glavnog grada Artaxane nakon čega završava kod helenističkog kralja Bitinije, Pruza koji ga želi predati Rimljanima i u tom trenutku Hanibal koristi otrov koji je navodno toliko držao u prstenu izgovarajući sljedeće:





Naravno da ne odobravam Hanibala u nekim njegovim crtama, ipak je bio robovlasnik, vodio je bitke i ubijao ljude (kao što su isto bili i radili Rimljani, on je jednostavno bio proizvod svog vremena kao što je kralj Tomislav bio najobičniji feudalac poput ostalih za njegovo vrijeme) ali divim se njegovoj tvrdoglavosti da radi svojih ideja ide do kraja i ne predaje se. Netko ko nikad nije izgubio kičmu.


Flavius Claudius Iulianus (331-336 n.e.)





Poznat hvala kršćanskoj historiografiji kao Apostat (od grčkog apo - daleko i stasis - biti) u cijelom srednjem vijeku imao je negativnu konotaciju. Tek u doba Iluminizma njegova figura je revalutirana, Voltaire ga zove Julian Filozof.

337 n.e. godina smrti kada umire car Kostantin (Veliki), Julianus svjedoči smrti (sa samo šest godina) svoje obitelji, oca, starijeg polubrata i šest rođaka po zapovjedi Kostantinovog sina Kostansa (II) koji se htio riješit jednog dijela obitelji.

Julianusa i brata Galusa pošteđuju jer su maleni. Provest će cijelo djetinstvo u izgonu (u zlatnom kavezu) u Nikomediji ( u vili njegove none) slušajući laži koje im serviraju Kostansovi podanici i u koja naravno nije nikad vjerovao. Za to razdoblje u toj vili kaže:



Julian, Litera 4


Nakon toga kao učitelja dobiva Mardonija (isti je podučavao njegovu majku koja je umrla tijekom porođaja i koju Julianus nikad nije upoznao ali za života je osjećao nedostatak te osobe) od kojeg uči o klasičnoj kulturi i posebice Homera.


Giuliano, Oratione VI ili Mizopogon 351 c e ss.

Da ne pričam o kratkom ali intenzivnom Julianovom životu koji je još doživio to da mu Kostans ubije brata (u Puli) nakon čega je godinama strepio da će ga snači ista sudbina. Završio je u Ateni gdje se posvetio proučavanju antičkih filozofa. Nakon nekog vremena postaje Cezarom i dobiva zadatak da zaustavi nadiranje barbara (o kojima piše sa humanošću a ne s visoka) u Galiji. Nakon prevažne bitke kod Strasburga (Argentoratum - 357 n.e) gdje razbija vojsku Alamana cijelo carstvo počinje gledati u njega kao novom nadom. Nakon bitke živi u Lutetiji Parisorum (današnji Pariz) za koju se jako veže.

Godine 360 postaje carom jer Kostans umire na putu prema njemu sa namjerom da ga uništi i tako Julian postaje car zapada i istoka do svoje smrti u vojni sa Perzijancima. Prije toga pokušao je organizirati pogansku vjeru kako bi spasio carstvo od kršćana iako je sa svojim ediktom o toleranciji dopustio svim religijama da se prakticiraju čak i onima koje su samo kršćani smatrali heretičkim. Posljednji car-filozof i pisac (preporučujem njegov Mizopogon) nije se utapao u bogatstvima i zato ga stanovnici Antiohije (većinom kršćani) nisu shvatili kad je došao u posjetu kod njih. Nažalost biva smrtno ranjen kopljem u jednoj omanjoj borbi protiv Perzijanaca jer nije stavio na sebe oklop i pohitao u pomoć zaštitnici (retroguardia).

U šatoru je izgovorio posljednje riječi važući djela u svom životu:





Mogao je biti veliki car da je sreća tako htjela, ovako su ga kršćani uspjeli popljuvat i baciti ljagu na njega. Bio je sve ono što bahati Konstantin i njegovi sinovi nisu bili.




Giovanni di Pietro Bernardone (Sv. Ivan Asiški 1181-1226 n.e.)





Giotto - papa Inocent III sanja kako će Sv.Franjo spasiti Crkvu


Rođen u bogatoj obitelji trgovaca trebao je jednoga dana zamijeniti oca u vođenju poslova ali nakon rata sa Perugiom (1203-1204) i godinu dana zatvora Franjo mijenja se od bezbrižnog bogatuna u osobu koja će postat primjer mnogima i spas Crkvi od kritike bjesomučnog bogaćenja i oponašanja svjetovnih vlasti.
Odbacio je bogati život koji je imao da je nastavio sa ocem (bolje za njegovog oca jer bi Franjo sve dao siromašnima), osnovao red i zatražio potvrdu od pape. Nije kritizirao (za razliku od katara) crkvenu vlas već ju je priznavao ali se ponašao na sebi svojstven način, radio je kako je propovijedao i nije bilo razlike između rečenog i napravljenog. Bio je protiv toga da njegov red dobije zemlju kako bi osnovao crkvu i sve beneficije koje na kraju dolaze sa time. Otputovao je i za Egipat kako bi donio vijesti mira sultanu al-Maliku al-Kamilu (podsjećam da su se tada vodili križarski ratovi) Saladinovom unuku.

Nekoliko mjeseci prije smrti piše Testament u kojem želi da se franjevci pridržavaju njegove Regule (Pravila) u koji se vrte oko nekoliko principa:

- Bratstvo; fratri ne smiju živjeti sami nego pomagati svojem bližnjem i to ne samo na ljude nego brinuti se o svemu što je Stvoritelj napravio (Laudes Creaturarum)

- Skromnost; biti ispod svega i svačega kako bi se bilo zaista u službi božjoj

- Siromaštvo; odustati od zemaljskih dobara i dijelit svoje sa drugima počevši od najpotrebitijih


Nažalost nakon Franjine smrti red se dijeli u dve frakcije, onu duhovnu koja želi imitirati Sv. Franju i onu zemaljsku koja želi prihvaćati od vjernika zemlju i novac. Duhovnjaci gube jer ih optužuju kao heretike i Testament u kojem Franjo traži da se Regula ne interpretira drugačije nažalost dobiva svoju interpretaciju hvala kojoj se franjevci ponašaju kao svi ostali redovi sa svojim samostanima i ostalim sinekurama kako bi mogli bolje "funkcionirat". Koja škuza.


Thomas Müntzer (1489-1525)





"Pogledaj, gospoda i prinčevi su početak svake korupcije, svakog lopovluka i krađe; oni uzimaju za sebe svako stvorenje: ribe u vodi, ptice u zraku, stabla na zemlji (Izaija 5,8). I poslije toga šire među siromašnima Božju zapovijed: "Ne ukradi". Ali to ne valja za njih. Osiromašuju sve ljude, brste i gule seljake, radnike i svako živo biće (Mihej, 3, 2-4); ali za njih, za najmanju grešku, postoji vješalo".


(Thomas Müntzer, Confutazione ben fondata, 1524 - Schriften und Briefe. Kritische Gesamtausgabe, Gütersloh, 1968)





Albrecht Dürer - spomenik seljaku



Svi pamte Matina Lutera a nitko Thomasa Müntzera zato jer ovaj drugi nije potražio potporu velikana (koji su se htjeli osloboditi Katoličke Crkve samo da zauzmu njeno mjesto u oporezivanju seljaka) i nije se sakrivao pod njihovim skutama u komotnim dvorcima već je bio sa narodom. Držao je prodiku pred njemačkim prinčevima (i kontestirao njihovu moć zbog čega, normalno, nije imao njihovu potporu) i borio se za svijet u kojem su svi jednaki (egalitarizam) i radi toga biva asociran sa tobožnjim prvim pokušajem oblika komunizma.

Dok Luter daje svoj doprinos aristokratskoj reakciji pišući Protiv bande seljaka koji ubijaju i kradu 15. svibnja 1525. 8.000 loše naoružanih seljaka ispred grada Mülhausena šalju poruku prinčevima koji su postavili topništvo, 2.000 konjanika i 5.000 landsknechta (vrsta pješadije plaćenika koja je 1527 žarila i palila po Rimu):




Nakon odbijanja da predaju Müntzera prinčevima, regularna vojska napada i nakon nekoliko minuta razbija bunu masakriravši na mjestu 5.000 seljaka a nakon toga se rabota nastavila u gradu gdje su vojnici uništavali, krali i silovali. Müntzera pronalaze, šalju u zatvor i na torturu gdje mora priznati svoje greške kako bi bacili ljagu na njega. Bensing 1969 dokazuje da je njegovo priznanje falsifikat. Nakon njegove smrti Luter nastavlja bacat kaljužu na svog mrtvog protivnika.

Müntzerova figura biva korištena da pokrije razne ideologije ili da bude zanijekana radi istih. Ja ga zamišljam kako stoji sa svojim seljacima do zadnjeg trena sa poznatom zastavom sa duginim bojama (mislim da od tamo ta zastava koju danas svi nose) kako se bori za jedan svijet u kojem je "omnia sunt communia" (sve svima) ali eto pobjednici pišu povijest i zato se svi sjećaju samo Martina Lutera.


Moji roditelji

Imam tu sreću da mogu kazati kako je ispalo da su mi roditelji (koje nisam mogao birat) postali konstanti primjeri ponašanja (a to sam izabrao) i ono sam što jesam hvala djelom i njima. Mami svaka čast što je uz posao, brigu o obitelji i faksu uspjela diplomirati (prije mene) za inženjera rendgen tehnologije. U ovakvoj maloj domovini (gdje nije teško naći rime) je i to fantastičan uspjeh.
Tati koji nikad radi vlastite dobrobiti nije zgazio svojega bližnjega nego je do kraja bio sa svojim podređenima koje je tretirao kao sebi ravnima. Dan danas kad je u penziji ljudi ga pozdravljaju na ulici jer nije izgubio obraz radi pozicije i novca. Baš upravo radi toga su ga spizdili u mizeriju od penzije da pod stare dane mora razmišljat kako spajat mjesece ali on ima nešto što Mudrinić i njemu slični neće imat nikad: miran san.







Post je objavljen 04.06.2009. u 13:19 sati.