|
Znate onaj osjećaj kad u vlastitom domu očekujete sigurnost, mir, i eventualno nešto fino u frižideru? E pa, moj dom je odlučio uvesti element živog zoološkog vrta. Uletio miš. Ne onaj plašljivi, iz crtića, koji panično trči čim vidi sjenu — ne, ne. Moj je gospodin Miš prava faca: šeće mi oko nogu kao da smo na nekom prijmu i valjda očekuje da mu ponudim canape. E sad, tu na scenu stupa mačka. Ili bolje rečeno — ne stupa. Moja draga, inače kraljica lova na sve što se miče, ovaj put kao da glumi da je na godišnjem odmoru u ekskluzivnom resortu „Purradise Cove“ – all-inclusive aranžman s doručkom od tunjevine u krevet i osobnim službenikom koji češka bradu na poziv. Miš joj prođe ispred njuške, a ona pogleda u drugu stranu. Mislim da se čak pravila da proučava strop. Operacija Mišolovka – verzija “Haj’mo bit’ ljudi” I tako, ja — osoba koja ne može ubiti ni komarca bez grižnje savjesti — krenem u potragu za mišolovkom. Ali ne bilo kakvom. Hoću onu koja miša samo ulovi, a onda ga ja, kao pravi mirotvorac, iznesem van i pustim u prirodu. Naravno, čim sam ušla u trgovinu, shvatila sam da se svijet mišolovki dijeli na: • one koje love previše učinkovito (zauvijek) • i one koje izgledaju kao da su ih osmislili zli znanstvenici iz crtića Stojim tako pred policom i razmišljam: Hoću li ja to postati žena koja rukuje kavezom s mišom usred noći, u pidžami, po kiši… ili ću završiti držeći predavanje mački o radnoj etici? Zaključak: Miš još uvijek živi svoj penthouse život negdje u mom dnevnom boravku. Mačka je možda potpisala partnerstvo s njim. A ja idem kupiti mišolovku “za dobre ljude” i nadati se da ću, jednom kad ga uhvatim, uspjeti odraditi dostojanstveni ispraćaj miša u život izvan moje kuće. |
|
Postoji jedna rijetka, gotovo izumrla vrsta čovjeka: čitatelj u javnosti. Može se pronaći u prirodnim staništima poput liječničkih čekaonica, autobusa, autobusnih stajališta i, ako imate sreće, čak i u parku. Prepoznaje se po tome što drži knjigu, gleda u nju, i – sad dolazi šok – ne želi razgovarati. Ali to, naravno, nije dovoljno jasno ostatku svijeta. Jer čim otvorim knjigu, netko se osjeti pozvanim da mi prepriča svoj išijas, komentira vremensku prognozu, ili mi objasni zašto više ne vjeruje liječnicima, ali ipak ide kod njih jer “što ćeš”. Kao da je knjiga samo znak da mi je dosadno. Kao da sam je otvorila jer sam izgubila signal na mobitelu, pa eto – da ne buljim u zid. Kao da ne postoji mogućnost da me zanima što se dogodilo s likom koji je upravo pao niz liticu, i da bih voljela saznati je li preživio, a ne kako je susjedi propao paradajz jer je bila kiša u srpnju. Čitanje nije pozivnica za small talk Zamislite da netko gleda film sa slušalicama, i vi mu priđete: “Ej, samo da ti kažem – znaš da je danas 27 stupnjeva, ali sutra će biti 29. Ljeto, ha?” Ne biste to napravili. Jer slušalice znače “ne ometaj”. Ali knjiga? Knjiga je kao da sam stavila natpis: “Slobodno mi se obratite, ignoriram stvarnost jer mi je dosadno.” Liječničke čekaonice – epicentar nepoštivanja knjige Ako čitaš, znači da si previše mirna, previše sabrana, i da se ne uklapaš u kolektivnu nervozu. Netko će ti sjesti kraj tebe i reći: “Što to čitate? Ja ne mogu čitati, previše sam pod stresom Javni prijevoz – pokretna zona verbalne invazije U autobusu ako čitaš, netko će ti reći: “Ja sam zadnju knjigu pročitao kad sam bio u vojsci.” I to je to. To je cijela rečenica. Nema nastavka. Nema pitanja. Samo izjava. Kao da ti je netko rekao: “Ja sam zadnji put jeo grah 2003.” I sad ti moraš živjeti s tom informacijom. Zaključak: Čitanje je meditacija, ne dosada Knjiga nije bijeg od stvarnosti – to je ulazak u drugu stvarnost. Kad čitam, nisam tu. Nisam u čekaonici. Nisam u tramvaju. Nisam ni u ovom stoljeću. I ako me prekineš, ne samo da si me vratio u stvarnost – vratio si me bez upozorenja, bez sigurnosnog pojasa, i bez mogućnosti da saznam tko je ubojica, zašto Hamlet oklijeva, je li Raskoljnikov ikad mirno spavao, što je točno Gregor Samsa osjećao kad je postao buba, i je li Heathcliff samo emocionalno nepismen ili punokrvni psihopat. I ako me prekidate, jedini razlog koji je valjan je da mi želite pokazati sliku svoje mačke. I za kraj, koliko je čitatelj u javnosti rijetka biljka, toliko je mali čitatelj u javnosti još rjeđa i još nježna biljka. Ali ako se potrudite, možete i njih zapaziti. I ne ometajte njihov čitateljski razvoj dok ne ojačaju. Ja ću vas otpiliti, oni možda neće znati kako. |
|
Prije desetak godina, radila sam u jednoj zagorskoj školi. Kolektiv — solidan. Ljudi — normalni. Atmosfera — mogla je biti i bolja, da nije bilo ravnateljice koja je bila hladna kao siječanj, imala je talent za rubno mobbingiranje i bila je entuzijastična na način koji tjera ljude da preispitaju životne izbore. Kao da te hrpa stvari u školstvu ne tjera već dovoljno na takva preispitivanja. Imala je ideje. Velike ideje. Jedna od njih: jutarnje razgibavanje učenika u holu škole. Prije nastave. U jaknama. U čizmama. U polusnu. Voditelj? Učitelj koji je dežuran. Dakle, jednom tjedno ja. Zamislite mene, višak kila, posvađana s vježbanjem još od kolijevke, stojim u holu i pokušavam izvesti nešto što bi se moglo nazvati “dinamičko istezanje”, dok mi se koljeno buni, a duša vrišti. Učenici iz razredne nastave skakuću kao da su na probi za “Zvjezdice”, njima je to bilo zabavno. Stariji tinejdžeri? Namrgođeni. Ukočeni. Gledaju me kao da sam im ukrala Wi-Fi. Lica su im kao da su došli na sprovod vlastitom entuzijazmu. A ja? Ja do deset ujutro ne znam ni kako se zovem. Nisam jutarnji tip. Moj mozak se budi tek kad kava dođe do treće stanice probavnog sustava, ali ni to ne pomaže prije navedenih deset. Do tada, mogu eventualno izvesti pokret “podigni ruku i mahni kao da ti je svejedno” Svaki moj pokret izražava pitanje gdje sam pogriješila u životu da sam završila kao jutarnji motivator u holu. I tako smo se svi razgibavali. Oni iz pristojnosti, ja iz dužnosti. Ali eto, preživjeli smo. I sad, deset godina kasnije, kad me netko pita imam li iskustva s vođenjem grupnih aktivnosti, samo se nasmijem i kažem: “Jesam, vodila sam jutarnju gimnastiku u holu. U jakni. S tinejdžerima. I s traumom.” |
|
Kad putuješ, planiraš. Kad putuješ s tinejdžericom, planiraš još više. Ali kad putuješ u Brisel i završiš na stanici metroa punoj policije, vatrogasaca i sirena — planovi se pretvaraju u priču. Bila sam u posjetu prijateljici u Briselu. Sa mnom je bila nećakinja — pametna, znatiželjna tinejdžerica koja živi na jednom hrvatskom otoku, oduševljena svime što nije škola, trajekt ili susjedin mačak. Za jednu večer, prijateljica iz Brisela kupila je karte za koncert sa svjećama — izvodile su se pjesme Adele. Romantično, elegantno, savršeno. Plan je bio jednostavan: - prijateljica dolazi ravno s posla - njezin muž od doma - nećakinja i ja — ravno sa sightseeing ture Ali Brisel je imao druge ideje. Ja sam, naravno, pokušavala ne izgledati kao izgubljena teta iz Hrvatske. Ali kad ti se orijentacija pokvari, a Google Maps počne vrtjeti, izgubljena teta je sve što ostane. Odlučile smo uzeti metro. Jedna stanica. Ali ne lezi vraže — požar. I tu počinje scena iz filma. Spustimo se na na metro, ali policija nas izbacuje i tjera na površinu. Sirene urlaju. Ljudi trče. A ja razmišljam: “Hello from the other side…” - sirene - rotirke - policija - vatrogasci - ljudi u panici - mi — zbunjene, ali fascinirane Predložila sam da ipak pokušamo stići pješice i već krenula na svom puno manje nego savršenom francuskom pitati ljude za upute kako stići do mjesta koncerta.. Ali tinejđerica je bila oduševljena scenom. Rekla je: "Ovo je bolje od koncerta. Kod mene na otoku nema ovakvih scena" I tako smo stale, gledale, ona je uzela telefon i nazvala mamu i vrlo dramatično joj rekla kako može biti sretna što joj je dijete živo i krenula opisivati scenu dramatičnije, nego što je uistinu bilo. Ja pokraj nje pokušavam urlati da mi se glas kroz opći šušur probije do njenog telefona i njene mame kako je sve ok, kako nije ništa strašno. Nisam htjela biti odgovorna još i za helikoptersku intervenciju hrvatskog zdravstva ako ženu strefi herc pa je treba prevoziti s otoka do prve bolnice. Kada se sve malo primirilo, krenule smo preko parka po laganoj kišici do kafića blizu kuće čekati da koncert završi, da se prijatelji vrate i možemo u stan jer nikome nije palo na pamet da bismo se mogle naći u situaciji da bi nam dobro došao zasebni ključ. Meni sigurno nije palo na pamet. Putem su mi se u glavi vrtile pjesme Adele. -“Set Fire to the Rain” dobila je sasvim novo značenje. - “Hello” je postalo pozdrav kaosu. - “We could have had it all…” — kad shvatiš da koncert nećeš vidjeti - “Hello from the other side…” — dok pokušavaš kontaktirati prijateljicu koja je stigla na koncert - “Rolling in the deep…” — dok se probijaš kroz masu ljudi i sirena Nekad ne stigneš na koncert. Ali stigneš na priču. Nismo stigle. Ali jesmo doživjele. I nekad je to dovoljno. Oznake: putovanje, Brisel, avantura |
|
Nisam planirala postati vrtlarica. Zapravo, moj “green thumb” više je nalik zelenoj mrlji od markera — prisutan, ali ne baš funkcionalan. Ipak, nedavno se u Lidlu, između mačje hrane i vina, dogodila mala revolucija: kući sam ponijela tri sadnice — ružmarin, mentu i bosiljak. Nisu bile na popisu. Ali bile su na nekom nevidljivom popisu duše. Nisam mogla samo reći ružmarin, bosiljak i menta. To su biljke s karakterom. Tako su nastali: • Igor — moj ružmarin, ozbiljan, igličast, kao da svira kontrabas u mediteranskom orkestru • Bono — bosiljak s ego-tripom, traži pozornicu u svakom pestu • Luna — menta s dušom, osvježava prostor i šapuće lo-fi beatove dok zalazim u večer Na posudice sam markerom napisala njihova imena. I odjednom je moja terasa dobila osobnost. Kažu da biljke reagiraju na glazbu. Ja kažem — reagiram ja, pa je to dovoljno. Naša zajednička playlista uključuje sve od U2 do Amire Medunjanin. Bono naravno preferira rock, Igor voli instrumentalne balade, a Luna se njiše uz chill i etno. Bono je već završio u pestu. Igor je aromatizirao krumpire. Luna je bila zvijezda limunade. Svaki list koji uberem nosi ime, priču i miris trenutka. Imamo dnevnik njege. Zalijevanje, šišanje, gnojivo — sve po rasporedu. Imamo i plan kaljenja, jer biljke ne vole šokove. Chat GPT me naučio da biljke treba kaliti pa je i on dio ove priče. I tako, ja koja već 14 godina ne mogu odlučiti koje ime bih dala šefici kuće (a to je naravno moja mačka), odlučila sam imenovati biljke. Pisala bih još, ali Luna me poziva na još jednu limunadu. |
|
Dobrodošli u moj kutak stvarnosti — kroz moje naočale. Ovdje nećete naći političke rasprave, savjete za uspjeh u 7 koraka, ni recepte za savršene muffine (iako, nikad ne reci nikad). Umjesto toga, dijelim ono što mi se mota po glavi dok čekam u redu za kavu, dok gledam kako mačka ignorira moje postojanje, ili dok pokušavam shvatiti zašto ljudi trče po kiši s osmijehom (a ponekad i ljudi gledaju mene kako trčim po kiši s osmjehom). Ovaj blog je moj pokušaj da uhvatim svijet — ne onakav kakav bi trebao biti, nego onakav kakav mi se čini. Ponekad duhovito, ponekad zbunjeno, ponekad ozbiljno, često s dozom ironije. Dobrodošli. Skinite cipele, udobno se smjestite. Kroz moje naočale, svijet je je nekad siv, nekad žut. |
| kolovoz, 2025 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv