Kroz moje naočale
12.08.2025., utorak
Hol, jakna, razgibavanje: jutarnja drama u tri čina
|
Prije desetak godina, radila sam u jednoj zagorskoj školi. Kolektiv — solidan. Ljudi — normalni. Atmosfera — mogla je biti i bolja, da nije bilo ravnateljice koja je bila hladna kao siječanj, imala je talent za rubno mobbingiranje i bila je entuzijastična na način koji tjera ljude da preispitaju životne izbore. Kao da te hrpa stvari u školstvu ne tjera već dovoljno na takva preispitivanja. Imala je ideje. Velike ideje. Jedna od njih: jutarnje razgibavanje učenika u holu škole. Prije nastave. U jaknama. U čizmama. U polusnu. Voditelj? Učitelj koji je dežuran. Dakle, jednom tjedno ja. Zamislite mene, višak kila, posvađana s vježbanjem još od kolijevke, stojim u holu i pokušavam izvesti nešto što bi se moglo nazvati “dinamičko istezanje”, dok mi se koljeno buni, a duša vrišti. Učenici iz razredne nastave skakuću kao da su na probi za “Zvjezdice”, njima je to bilo zabavno. Stariji tinejdžeri? Namrgođeni. Ukočeni. Gledaju me kao da sam im ukrala Wi-Fi. Lica su im kao da su došli na sprovod vlastitom entuzijazmu. A ja? Ja do deset ujutro ne znam ni kako se zovem. Nisam jutarnji tip. Moj mozak se budi tek kad kava dođe do treće stanice probavnog sustava, ali ni to ne pomaže prije navedenih deset. Do tada, mogu eventualno izvesti pokret “podigni ruku i mahni kao da ti je svejedno” Svaki moj pokret izražava pitanje gdje sam pogriješila u životu da sam završila kao jutarnji motivator u holu. I tako smo se svi razgibavali. Oni iz pristojnosti, ja iz dužnosti. Ali eto, preživjeli smo. I sad, deset godina kasnije, kad me netko pita imam li iskustva s vođenjem grupnih aktivnosti, samo se nasmijem i kažem: “Jesam, vodila sam jutarnju gimnastiku u holu. U jakni. S tinejdžerima. I s traumom.” |
