Kroz moje naočale
11.08.2025., ponedjeljak
Brisel, Adele i izgubljena teta iz Hrvatske
|
Kad putuješ, planiraš. Kad putuješ s tinejdžericom, planiraš još više. Ali kad putuješ u Brisel i završiš na stanici metroa punoj policije, vatrogasaca i sirena — planovi se pretvaraju u priču. Bila sam u posjetu prijateljici u Briselu. Sa mnom je bila nećakinja — pametna, znatiželjna tinejdžerica koja živi na jednom hrvatskom otoku, oduševljena svime što nije škola, trajekt ili susjedin mačak. Za jednu večer, prijateljica iz Brisela kupila je karte za koncert sa svjećama — izvodile su se pjesme Adele. Romantično, elegantno, savršeno. Plan je bio jednostavan: - prijateljica dolazi ravno s posla - njezin muž od doma - nećakinja i ja — ravno sa sightseeing ture Ali Brisel je imao druge ideje. Ja sam, naravno, pokušavala ne izgledati kao izgubljena teta iz Hrvatske. Ali kad ti se orijentacija pokvari, a Google Maps počne vrtjeti, izgubljena teta je sve što ostane. Odlučile smo uzeti metro. Jedna stanica. Ali ne lezi vraže — požar. I tu počinje scena iz filma. Spustimo se na na metro, ali policija nas izbacuje i tjera na površinu. Sirene urlaju. Ljudi trče. A ja razmišljam: “Hello from the other side…” - sirene - rotirke - policija - vatrogasci - ljudi u panici - mi — zbunjene, ali fascinirane Predložila sam da ipak pokušamo stići pješice i već krenula na svom puno manje nego savršenom francuskom pitati ljude za upute kako stići do mjesta koncerta.. Ali tinejđerica je bila oduševljena scenom. Rekla je: "Ovo je bolje od koncerta. Kod mene na otoku nema ovakvih scena" I tako smo stale, gledale, ona je uzela telefon i nazvala mamu i vrlo dramatično joj rekla kako može biti sretna što joj je dijete živo i krenula opisivati scenu dramatičnije, nego što je uistinu bilo. Ja pokraj nje pokušavam urlati da mi se glas kroz opći šušur probije do njenog telefona i njene mame kako je sve ok, kako nije ništa strašno. Nisam htjela biti odgovorna još i za helikoptersku intervenciju hrvatskog zdravstva ako ženu strefi herc pa je treba prevoziti s otoka do prve bolnice. Kada se sve malo primirilo, krenule smo preko parka po laganoj kišici do kafića blizu kuće čekati da koncert završi, da se prijatelji vrate i možemo u stan jer nikome nije palo na pamet da bismo se mogle naći u situaciji da bi nam dobro došao zasebni ključ. Meni sigurno nije palo na pamet. Putem su mi se u glavi vrtile pjesme Adele. -“Set Fire to the Rain” dobila je sasvim novo značenje. - “Hello” je postalo pozdrav kaosu. - “We could have had it all…” — kad shvatiš da koncert nećeš vidjeti - “Hello from the other side…” — dok pokušavaš kontaktirati prijateljicu koja je stigla na koncert - “Rolling in the deep…” — dok se probijaš kroz masu ljudi i sirena Nekad ne stigneš na koncert. Ali stigneš na priču. Nismo stigle. Ali jesmo doživjele. I nekad je to dovoljno. Oznake: putovanje, Brisel, avantura |
