Kroz moje naočale
13.08.2025., srijeda
Ako me prekidaš dok čitam, bolje da imaš slike mačaka
|
Postoji jedna rijetka, gotovo izumrla vrsta čovjeka: čitatelj u javnosti. Može se pronaći u prirodnim staništima poput liječničkih čekaonica, autobusa, autobusnih stajališta i, ako imate sreće, čak i u parku. Prepoznaje se po tome što drži knjigu, gleda u nju, i – sad dolazi šok – ne želi razgovarati. Ali to, naravno, nije dovoljno jasno ostatku svijeta. Jer čim otvorim knjigu, netko se osjeti pozvanim da mi prepriča svoj išijas, komentira vremensku prognozu, ili mi objasni zašto više ne vjeruje liječnicima, ali ipak ide kod njih jer “što ćeš”. Kao da je knjiga samo znak da mi je dosadno. Kao da sam je otvorila jer sam izgubila signal na mobitelu, pa eto – da ne buljim u zid. Kao da ne postoji mogućnost da me zanima što se dogodilo s likom koji je upravo pao niz liticu, i da bih voljela saznati je li preživio, a ne kako je susjedi propao paradajz jer je bila kiša u srpnju. Čitanje nije pozivnica za small talk Zamislite da netko gleda film sa slušalicama, i vi mu priđete: “Ej, samo da ti kažem – znaš da je danas 27 stupnjeva, ali sutra će biti 29. Ljeto, ha?” Ne biste to napravili. Jer slušalice znače “ne ometaj”. Ali knjiga? Knjiga je kao da sam stavila natpis: “Slobodno mi se obratite, ignoriram stvarnost jer mi je dosadno.” Liječničke čekaonice – epicentar nepoštivanja knjige Ako čitaš, znači da si previše mirna, previše sabrana, i da se ne uklapaš u kolektivnu nervozu. Netko će ti sjesti kraj tebe i reći: “Što to čitate? Ja ne mogu čitati, previše sam pod stresom Javni prijevoz – pokretna zona verbalne invazije U autobusu ako čitaš, netko će ti reći: “Ja sam zadnju knjigu pročitao kad sam bio u vojsci.” I to je to. To je cijela rečenica. Nema nastavka. Nema pitanja. Samo izjava. Kao da ti je netko rekao: “Ja sam zadnji put jeo grah 2003.” I sad ti moraš živjeti s tom informacijom. Zaključak: Čitanje je meditacija, ne dosada Knjiga nije bijeg od stvarnosti – to je ulazak u drugu stvarnost. Kad čitam, nisam tu. Nisam u čekaonici. Nisam u tramvaju. Nisam ni u ovom stoljeću. I ako me prekineš, ne samo da si me vratio u stvarnost – vratio si me bez upozorenja, bez sigurnosnog pojasa, i bez mogućnosti da saznam tko je ubojica, zašto Hamlet oklijeva, je li Raskoljnikov ikad mirno spavao, što je točno Gregor Samsa osjećao kad je postao buba, i je li Heathcliff samo emocionalno nepismen ili punokrvni psihopat. I ako me prekidate, jedini razlog koji je valjan je da mi želite pokazati sliku svoje mačke. I za kraj, koliko je čitatelj u javnosti rijetka biljka, toliko je mali čitatelj u javnosti još rjeđa i još nježna biljka. Ali ako se potrudite, možete i njih zapaziti. I ne ometajte njihov čitateljski razvoj dok ne ojačaju. Ja ću vas otpiliti, oni možda neće znati kako. |
