srijeda, 03.09.2008.
OTVORENO PISMO UREDNIKU!
|
Previše stvari i događaja iz Makarske kronike iz vremena kad sam tamo radila. Došla sam na poziv glavnog urednika Anđelka Ercega nakon samog osnutka novine, već nakon 4-5 prvih brojeva. Ubrzo su mi svi govorili da znam kako s njim pričat. Ali znao je i on samnom. Bilo je "tko koga" i držali smo se nepisanih pravila. Bio je najtvrdoglaviji čovik kojeg sam poznavala. Od svih situacija izdvojit ću jednu. Pozovemo Vicu da ode slikat plažu dok se nasipa. U međuvremenu zovu građani da je tamo i gradonačelnik i da bi bilo zgodno slikat i njega na licu mjesta. Mi samouvjereno da je fotograf već tamo i da nema greške. Kad vraća se Vice, mi svi blenemo u njega ko tele u šarena vrata. Pita Anđelko: "Jesi snimio". Vice: "Jesam". Anđelko: "I gradonačelnika?" Vice: "Nisam!" Ajme majko, ono što je uslijedilo bilo je dramatično. U najmanju ruku. I trajalo, i trajalo....A završilo Anđelkovim uputama: "Uzmi radnu knjižicu i adio. Hvala na dosadašnjoj suradnji!"  Svi u šoku. Ja ne mogu virovat. A opet razumin Anđelka jer je greška kardinalna, a opet i Vicu jer mu nismo objasnili o čemu se zapravo radi. I eto ti zbrke. Odjednom svi otišli. U redakciji Anđelko i ja. Nitko ništa satima ne govori. Već mi muka slušat ga kako puše jer znam da mu sve ovo nije lako palo. Ali započet neki razgovor - no way!. I šta mi je ostalo... iskoristila sam kad je otišao na ručak i napisala mu pismo u kompjuteru pod nazivom "Otvoreno pismo uredniku". Mislim kako će vjerojatno gledat i neku utkamicu popodne i ja polako... nema žurbe. Došao i Vice da vidi može li nekako popravit grešku. Kad evo ti urednika na vratima. Ups! Dignem se s njegova kompjutera i počnem kupiti stvari. Čujem ga da Vici govori da sada ne može razgovarat. Vice odlazi, a za njim ću i ja. "Di ćeš ti?", čujem pitanje. "Idem!", kažem. "Jesi napisala tekst? Ako nisi, sidi i piši", zapovjednički će šef (a mrzio je da ga tako zovem). Opet sat-dva rada u tišini. A onda "KO JE PISAO OVO PISMO?". Ja se stanem smijat. "Nisam ja, svi smo....", vadim se nešto, ali me smijanje izdalo. Smije se i on. Sad sam već znala da sam probila led. Pitam ga šta ću reći Vici. "Reci mu da dođe na kolegij"... sve ostalo je poznato.  (Nije trebalo puno za pravi cirkus u Kronici. Kako smo se nekad znali valjat od smija na onom starom kauču. A i nije nam trebalo puno za realizirat kakvu ideju. Oćemo na maškare? Može. Vedrana, Anđelko, Maja i ja na maškarama 2004. godine). A "Otvoreno pismo uredniku" je išlo ovako: Ponukani nedavnim burnim događanjima u našoj maloj redakciji (a još uvijek pod utjecajem baritona koji je nadjačao uobičajeni žamor, te sve prisutne ostavio bez teksta, (a neke i bez posla)), odlučili smo se za ovaj način komuniciranja na datu temu. Naime, ako i popizdiš kad ovo pročitaš, mi nećemo biti blizu. A ako i reagiraš, nećemo biti na mobitelu! Prije svega predblagdansko ozračje nas uči oprostu i toleranciji, što nas je i ponukalo na ovaj čin, iako ne samo to. Naime, redakcija je jednoglasna u ocjeni da je dotični Bice Rudan napravio grešku koju mu Kronika neće oprostiti do kraja života (svoga ili njegova svejedno). Smatramo da je isti više nego dobar kolega koji je svoje prethodne zadatke odrađivao na poseban način (koze i janjići već su ušli u knjigu bisera koju, by the way, tajnica još nije otvorila). A moramo se prisjetiti da je dobio i pohvale glavnog urednika da je najbrže napredovao u svom radu, izazvavši pomalo i zavist svojih kolega. (Izgleda, na kraju, da je prebrzo napredovao!!!)  (Kad je urednik bio u ovoj fazi, značilo je da mu je taman neko sranje palo na pamet i da će netko morat odgulit veliki posao. U tim trenucima je najbolje bit u wc-u ili na kavi) (Nastavak "Otvorenog pisma"....) Novinarski bi bilo uzeti u razmatranje i drugu stranu. S tim u svezi, redakcija je jednoglasna u ocjeni da je urednikova reakcija bila «normalna» (đava me odnijo ako je ovde više išta normalno). Međutim, u prvom naletu strasnih reakcija djelatnici su bili jednoglasni povikavši - svi za jednoga - «Ako ide Vice, idemo i mi». Već u drugom naletu – ovaj put misli (dugo -i) o ekonomskoj ovisnosti koju je kod svojih djelatnika izazvao najpoznatiji medijski tajkun u gradu, zaključili smo da je ceh platio - jedan za sve! I svijet se neće srušiti ako jedan ode, ali što onda da radimo sa našim sitnim dušama. Jer nitko u datom trenutku nije bio ravnodušan ma koliko se trudio da tako izgleda. Budući da život nije pravedan, niti smo svi jednaki, (a ovdje se nadamo da je urednik dovoljno dugo živio u socijalističko vrijeme «jednakosti»), odlučili smo iscrpiti sva pravna i druga sredstva kako bi postigli svoj cilj. (A kad smo već kod sredstava, kad će plaća?) Nadajući se da je vrijeme saveznik, želimo vjerovati da su svi svjesni kompletne situacije, uvažavajući i jednu i drugu stranu - i nečije propuste i nečije burne reakcije. Prijedloga imamo, ali najvažnije je da uvaženi NASLOV pokaže dobru volju za rješavanje ovog pitanja jer vjerujemo da ono muči njega jednako kao i nas.  (Bili smo jedna velika, sretna ekipa. Sada to znamo!) (I zadnji dio "Otvorenog pisma"...) FUCK IT! DOŠAO SI! NISMO STIGLI POTPISAT! AJ' ZDRAVO! P.S. Bilo je časno živjeti s Vicom! Njegov rad ostat će zapisan u prvim brojevima Kronike ma koliko to neki željeli izbrisat. I ako ovo ne prođe, nikad službeno proglašen sindikat Kronike, svoje zahtjeve proslijedit će gradskom poglavarstvu i gospodinu gradonačelniku Anti Novaku, dipl. brav. (otvara sva vrata)! Eto tako je izgledalo pismo. Za ne falit, grafičar Dario ga pošalje lektorici Nadi na lekturu, a ona vrati s napomenom da je to jedan od najboljih tekstova koji je pročitala u novini. Naravno, nikad nije objavljen, a mislim da bi nas urednik u onom času najrađe bio poslao u vražju mater. Svi poludili!  (Sve - all right! "S čime ćemo se kur..it u sljedećem broju?", znao bi nas pitat na kolegiju u vrime kad je bilo sramota pojaviti se bez neke ideje) Odmaraj uredniče! Naspavaj se u prostranstvu Svemira. Sitin se one priče jedne večeri kad si rekao da ti ne govorim o Svemiru jer ti priznaješ samo zemlju po kojoj hodaš. Bacit ću pogled ponekad u "Centrala" na misto di si često pio kavu. Znam da mi nisi oprostio odlazak iz Kronike, ali da znaš...nisam ni ja tebi sad! Ovako se suradnici i prijatelji ne ostavljaju. Svi... ama baš svi su mi rekli da su ti barem još jednom htjeli reći da si nam užasno puno dao.  |
