Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Still got the blues.
I dođu mi tako dani pa razmišljam u bojama.
Slušam nečiji glas i bojam ga, gledam nečije lice pa biram palete, upijam boju nečijih očiju pa razmišljam koje su kistove koristili.
I dođu mi tako dani u kojima osjećam dvije dimenzije svemira.
Neparalelne.
*Jesam li to jučer bila ja, ili je ona bila neki drugi dio mene?*
Nije važno, rekla bih. Sve dok se pravilno izmjenjujemo.
I dođu tako trenuci pa se budiš. Gledaš stvari koje prije nisi vidio.
Hrpu šarenih kišobrana iznad sumornog zagrebačkog neba ili tople zrake u vlažnom surovom pothodniku.
A danas je jedan sasvim obični, sumorni dan.
Sve dok ne susretnem čudnu boju nečijih očiju,
Ili ugledam novi uzorak šarenog kišobrana.
I odeš dalje...bogatiji za jedan osmijeh.
Što čokolade rade čovjeku.
Jedući čokoladicu s nekim «kao zdravim sjemenkama» postalo mi je jasno da uopće nije fina.
Ne znam, valjda u životu moraju postojati promašeni zagrizi i čokoladice koje su daleko od ukusnih.
Ali, omotane u najfiniji papir. Tek toliko, da zadive oko.
Šteta što neki ljudi odlaze.
Ili...već su otišli.
Možda su fizički još pred mojim očima, ili u mom srcu, ali vrijeme kao da nam je zamelo trag. Znate...kad više ništa nije isto.
[I onda te neka nostalgija opere, pa opet kreneš.]
Zašto se to događa?
Možda se uplaše? Ili, jednostavno...istekne nam rok trajanja?
I onda, hodajući po svojim mislima, tu i tamo te zna bocnuti neka davna uspomena. Ili, bocnu te riječi i poneka misao koju ti napiše taj netko tu i tamo.
Ali sve je to daleko, miljama daleko od pravog bljeska u očima.
Jer, svatko je pronašao neku svoju zvijezdu sa suprotnih strana svijeta.
I samo sjećanja spremamo u kovčege, provuče mi se glavom.
*
Nadam se da ste dobro i da smijehom blažite ove tmurne dane.
Nokte ne lakiram, pa vas ne mogu opet zagnjavit nekom pjesmom,
ali...
You never know :)
Update.
Jel se mozda kome kojim slucajem ova prva slika vidi u nekom kricavo plavom okviru?
Say no, porfavor.
19.01.2008. u 16:47 | 55 Komentara | Print | # | ^
Bojiš li se?
Crnim noktima
grebem zlatnu površinu
plitkih osmijeha.
Ponirem u dubine.
Negdje daleko
nalaze se valovi
tople ljudskosti.
Stari duhovi
izlaze iz dubina
a ja grebem
i grebem...
Želim te ogoliti
okusiti djelić
tvoje skrivene plime.
Ja samo želim
dotaći ti srce
prije nego što otploviš
sljedećim brodom.
U kraj.
S time da još nikad dosad nisam pisala pjesme.
Scary.
13.01.2008. u 17:12 | 48 Komentara | Print | # | ^
Krikovi u oluji.
Stojiš sam
na ponoru svojih strahova.
Vjetar udara o leđa
mrsi kosu
i tjera da zaklopiš oči.
Ničega se više ne sjećaš.
Misli su prazne
natopljene crnim mrljama
od tinte.
Samo želiš otići.
Širiš ruke,
dozivaš tragove
sretnijih noći.
Ali sve što ostaje
samo je prejaka doza
obamrlih usana
i suza natopljenih
u neuspjelim
jutrima zaborava.
Teško je čekati
da se otrijezni
mamurna duša.
A oluja bijesni
i bijesni...
Samo dobih moment of inspiration :)
12.01.2008. u 16:53 | 23 Komentara | Print | # | ^
Through the fields of gold
Trčala sam skrivajući se iza ljetnih travki i rascvjetalih makova.
Bilo je nešto u zraku.
Možda miris rascvjetale trešnje,
okus toplih crvenih usana
ili osmijeh koji se prelijevao u stotinu zlatnih duga.
Znaš, onda, kad smo hodali užarenom livadom,
lomeći pšenične travke
i hvatali odbjegle niti svoje sreće.
...Izgubljeni u moru nekih nestalih vremena,
samo smo tjerali oblake sa svojeg plavog djelića neba...
A rekli su mi da Suton uvijek dolazi,
i da zagrljaji samo tješe tugu pred rastanak.
Ne želim kraj.
I ne želim da sunce zađe ako poslije njega
dolaze suze u mraku.
Hajde da pobjegnemo, što kažeš?
...i prestignemo Tugu u zalazu sunca.
*Feel the magic*
Upitala me jednom jedna osoba, kako li miriše moja sloboda.
Bilo je sparno, vruće ljeto, a ja se sjetih jedne stare trešnje rascvjetanih pupova.
Udahnula sam njezin miris.
Ništa nije toliko probudilo sve moje uspomene i oslobodilo moje nade.
I samo poželiš trčati, trčati...dohvatiti svoju zvijezdu tamo negdje.
Miris trešnjinog cvata.
Zvuk razbacanih bisera na stolu.
I osjećaj slobode.
[Ponekad je ogrlica nepotrebna. Samo raspršeni biseri, i osjećaj da ih ništa ne sputava.]
Uostalom, zašto bi bilo ludo usred zime tražiti rascvjetalu trešnju?
Skupila sam bisere sa stola i krenula.
Tko zna čije ću zalutale oči susresti prateći tragove svoje slobode.
Just wondering
boomp3.com
Ne volim zimu. Hladnoću. I topli dah koji se gubi u beskrajnom mraku.
Mekano hodam po žici života.
Raširila sam ruke i dozivam vjetar.
Ima li nešto što će ublažiti moje padove?
Hoće li zauvijek bježati, izgubiti, prije negoli ga uspijem dohvatiti?
Samo taj jedan jedini vreli dah uzavrelog srca.
*Ili...bit će to možda samo još jedan pokušaj da uhvatim pticu.*
A tako je daleko kad pogledam prema dolje.
I tako se bolnim čini taj pad bez mekih krila.
Pleši, samo pleši, malena. Ništa osim baletnih papučica nemaš na toj žici života.
Nemoj slijediti pticu. Ako te zbilja želi, slijedit će ona tebe.
Hoće li zbilja?
I opet mi pogled pada nadolje.
Tako je daleko stvarni svijet...