Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Uživo s pozornice.
Padam.
Zemlja dodiruje moja koljena.
Zastori se spuštaju.
Bacam posljednji pogled na stranu mi publiku.
Mrak.
Liječi li samoća operušana krila?
...
Gubim se.
Je li to samo bljesak uspomene?
Ili, napušteni koraci davno minulih sjećanja?
...
Osvrtanje. Pogled iza ramena.
Pada li prašina na korice izgubljenih knjiga?
...
Nebo je plavo.
Osmijeh odzvanja u tišini.
U daljini, tamo negdje, duga odlazi u beskraj.
...
Riječi, samo riječi.
Ponekad je tako dosadno.
Leti, padaj, diži se.
Neizvjesnost.
Treptaj.
...
I ponovno odlazim.
Ni nebo nema granica.
Kist je u rukama,
iskušavam novo zrnce sudbine.
Psst...Planine se pomiču.
Ne mogu si pomoći.
Glazba je vjerojatno nesto najljepše i najdublje što može postojati, a da nije ljudsko biće.
Ne znam da li vam se ikada dogodilo da držite otvorenu knjigu pred sobom tjerajući se da je čitate, no ruka leti prema papiru i počinje pisati neke svoje note.
Kad bih mogla pretočiti sve riječi koje glazbom teku tako savršeno jednostavno, vjerujem da bih postala list.
Znate, onaj list čiji je jutarnji drhtaj toliko malen da ga jedva osluhnete a koji svu svoju ljepotu otkriva u tom malenom, sićušnom treptaju.
*
Bilo je zapravo neobično gledati jedno ogoljelo, crno stablo usred hladne pustopoljine.
Nije da nikad nisam vidjela drvo. I nije da ga nikad nisam vidjela ogoljelog.
Zapravo, viđam ga svakog dana.
Ali, bilo je nešto drukčije na toj livadi.
Možda samo zato što sam uhvatila zaleđeni trenutak Prolaznosti u vremenu kada se svi pretvaraju kao da će sve živjeti vječno.
Ne znam. Možda je to ipak samo jedan svijet kojeg bilježim slušajući posljednje otkucaje tihe sonate i završavam još jednu malu, realnu bajku.
* * *
I kad jednome od nas ucine nepravdu, mislim da bi to trebalo znaciti kao da su svakome od nas nanijeli stetu. Jer, izbrisati neciji blog nije samo obican hir, vec i otkidanje jednog komadica nase duse u kojeg smo toliko toga unijeli.
Iako mu nazalost ne mogu osobno pomoci, samo mu zelim ovim putem izraziti podrsku, jer znam kako bih se ja osjecala da se nadjem u situaciji u kakvoj je on.
Drzi se sewene!
*ukoliko se zelite pridruziti peticiji, i prosvjedovati protiv neodgovornog urednistva koje je dopustilo da se ovakvo nesto dogodi, bit ce dovoljno da samo posaljete jedan obican mail na ovu adresu.
27.11.2007. u 15:09 | 24 Komentara | Print | # | ^
Treptaji.
Hrpe razbacanog lišća ležale su na umornoj, sivoj cesti.
Miris vlažne, svježe zemlje ulazio joj je unosnice.
Miris nafinije svile nečijeg osmijeha parao je sumorno nebo.
Ponekad letiš, a nisi ni svjestan koliko se čvrsto držiš za zemlju.
..
Vjetar je udarao o leđa, kao da malu barku gura u nemirni ocean...ili možda da je odvede na neke nove otoke.
..
Postoji li nešto što te natjera da u tišini osluhneš baš sve što ti treba?
Samo zaklopiti oči i poslušati... Treptaj oka, neotkrivene nade i šapat vjetra.
..
Smiju li se zaista kad bljuzneš u lokvu vode...ili i oni ponekad požele biti djeca?
Samo zaroniti u dubine svoje vlastite duše, i mahnuti djetetu u sebi.
..
Priča li svaki san neku neispunjenu želju ili tek otkucaj novih svjetova u beskrajnoj dimenziji naših nadanja?
Samo zaklopiti oči...i otići.
...na neke nove otoke u suton nemirnih valova.
Ponekad, tek tako.
Povlačila san onu zamišljenu cigaretu u sebe misleći kako bi bilo dobro da se mogu sakriti iza tog maglenog dima.
Ponekad, tek tako...
Iz zabave, igrajući se skrivača. Ili možda, sakriti se od svih onih ispraznih priča kojima te okružuju poput kakvog ogromnog dvorca kojem je jedan ubod igle dovoljan da se pretvori u gumene krhotine.
Hrpa gumenih medvjedića ležala je razbacana na stolu.
Ne volim te gumene bombone.
Preglatki i preslatki su da bi bili tako živo obojani.
Miris crne kave uvlačio mi se u nosnice.
Ma ne, preteško se budim samo od jedne šalice.
A i precrna si da bih te popila, zaključujem žvakajući onaj gumeni bombon i mrvim pepeo na dnu pepeljare.
Uzimam Večernji i glavom mi se provlači misao kako osoba poput mene nipošto ne može biti komplicirana.
I svašta nešto...
Guste pahulje topile su se na njenom vrelom licu.
Promatrala je ta zamišljena lica, izborana i zabrinuta.
A zapravo, sve što su trenutak kasnije ostavljali za sobom, bio je samo mokri trag na bezličnom, izlizanom pločniku.
*
Gledajući kroz prozor putničkog vlaka, nasmiješila se slučajnom prolazniku. Čak je i mahnula.
Ništa je nije koštao taj osmijeh. Znajući da ionako više nikad neće susresti to prolaznikovo lice, mislila je kako će ovog puta njegovo ozareno lice ipak obojiti te ponekad tako sive tragove.
*
Postoji li nešto na svijetu što te istovremeno tjera da letiš i padaš, poput bespomoćnog ptića koji je već odavno naučio letjeti?
Kroz koliko je očiju potrebno prdrijeti, da bi se uvjerio kako svakog puta učiš iznova živjeti?
*
Kroz glavu su navirale razne uspomene.
I osoba s kojom je znala satima pričati.
I bezvezno razgovarati o svakakvim glupostima. I gledati more s brda.
I iako more nije bilo more, i iako su brodići bili tek točke udaljenih automobilskih farova jedne tamne, ljetne noći.
I svašta nešto...
Nije mogla znati hoće li i dalje biti tako. Jer virjeme miče svoje kazaljke i briše lica. Zamete im trag.
Ipak, ništa joj neće uzeti njenu škrinjicu punu raznih, obojanih tragova.
Been here for a long, long time!
Znam, znam da me dugo nije bilo.
Dijelom zato sto se oduvijek drzim onog svog pravila da nikada ne dolazim ovdje ako zaista ne osjecam potrebu, a i dijelom zato sto internet i ja u zadnje vrijeme nismo bili u prijateljskim odnosima.
I onda dođoh danas i vidim kako je srdačno poželjena dobrodošlica starom članu :) E pa hvala vam.
Kad smo već kod toga, osjećam se kao da su ove zadnje tri godine proletjele brzinom vjetra, a ja sam jos uvijek tu, i dijelim sve s vama kao i vi samnom.
Od te tri godine, dvije godine vec postoji ovaj blog kojeg nisam postedila nijednog začina kojeg nam zivot ukusno zna servirati. Svega se tu moglo naći, a ono što je nabolje, cijelo vrijeme bili ste ovdje!
*
Puno se toga dogodilo otkada nisam bila ovdje. (Izuzimajuci u obzir ovaj post otprije koji tjedan)...Vidim, imat cu dosta toga za nadoknaditi, ali i ja cu imati dosta toga za ispricati. Nadam se :) (mislim, nikad ne znas kad te moze uhvatit ona toliko mrska neinspiracijska kriza...)
I zato se uskoro javljam s nekim svjezim jesenskim vjetrovima.
A ja sad odlazim ugasiti one tri svjecice i pozeljeti neku lijepu zelju.
Sretan ti rodjendan dragi bloze :)