Tko je kralj...a tko pleše sam? Sve tajne ovog karnevala....tko će da zna?
Sometimes...only thing you can do, is to smile.
Gledala sam tragove u snijegu nekih odavno ugaženih koraka.
Snijeg je padao i padao, pokrivajući ih. Nije pitao čija su sjećanja utisnuta ostala u tim tragovima. Nikad ne pita.
Samo na nama ostaje da hvatamo izblijedjele korice uspomena, dok ih vrijeme neumorno briše.
*
Bilo je svega ove godine. Plača, smijeha i tuge.
Baš sve ono bez čega život nije život.
Ne znam što donosi ovo novo vrijeme, novi Otkucaji i miris novih nadanja. Vidjet ćemo.
A vama, dragi moji...ponovit ću ono što napisah baš u ovo vrijeme prije godinu dana.
Želim vam u ovih novih 365 dana pregršt zdravlja i sreće.
A želje? Ne želim da vam se sve ispune, jer život bi vam postao isprazan. Želim da ostvarite onoliko želja koliko vam je potrebno da s osmijehom na licu krećete u nove pobjede i daljnje svladavanje životnih koraka na Cesti Života.
Ljubav je svuda oko nas, samo trebate dobro otvoriti oči,
stoga bez i da vam poželim pregršt ljubavi, ja vjerujem da ćete je osjetiti posvuda oko sebe i unutar sebe.
Svega onog materijalnog želim da vam što manje ispunjava Srca, a da se punite duhovnim i vječnim stvarima, onima koje traju zauvijek.
Čak i kada vam zapne, sjetite se, uvijek će postojati Sunce koje dolazi poslije svake Oluje.
Pregršt poljubaca šaljem vam.
I...želim da u svakom danu pronađete nešto dobro i vrijedno osmijeha, čak i najmanjeg.
***
For Indigo Eyes
Jednom, ne tako davno, upitale su me jedne plave oči hoću li im pokazati kako ptice lete.
Gledala sam ih dugo. Te duboke, morske oči.
Kad bih barem znala!
Znaš...možda uspijevaju baš zbog toga što nisu ljudska bića...
Zaboravljaju svoja ograničenja i spremne su riskirati sve zbog pustolovine koja se zove život.
Letjeti prema svojim snovima...
A ponekad je tako teško.
Ponekad kad su suze možda jedini prijatelji. I kad bi najradije zagrlio bocu viskija i utopio se u nekoj nesretnoj uspomeni.
Teško je... dopustiti si zanos koji će te ispuniti do vrhova prstiju, kad su padovi tako bolni.
Tko zna što hrani te ptice.
I kada sve ostalo nestane, raspadne se i slomi na tisuće zaboravljenih sjećanja, kako mogu raširiti krila...i samo – poletjeti?
Možda i one samo odlaze u suton boljih vremena, tamo gdje se Nada nikada ne gasi. A Trenutak traje vječno.
Ne, ne znam kako lete.
Ali možemo pokušati, što kažeš?
Samo zaplesati s divljinom, i vinuti se prema srebrnom odsjaju punog mjeseca.
*I tko zna kamo će nas život odnijeti.*
28.12.2007. u 11:04 | 32 Komentara | Print | # | ^
.And it makes you wonder.
Nije li zapravo neobično kako mi se u cijelom prizoru, jednoj velikoj slici, uvijek u pamćenje ureže samo jedan jedini Trenutak koji je toliko jak da cijelu tu sliku drži na okupu?
I... kada najmanji i naizgled beznačajni Trenuci čine jednu veličanstvenu sliku.
Svijet se sastoji od malih sitnica, zar ne?
*
Jedan veliki zeleni balon ležao je na nepreglednoj sniježnoj livadi.
Poput neke nestvarne fatamorgane, hipnotizirano sam gledala u taj balon.
Kao da je baš tu našao idealno mjesto da usred sve te bjeline i hladnoće pokaže djelić svoje nestvarnosti,
...i otvori vrata u neki sasvim novi, čudesni svijet.
Mislim, kolika je vjerojatnost da ugledate zeleni balon usred ničega?
Koliko se čudesnih stvari može dogoditi samo ako malo bolje napnemo svoja osjetila?
*
Hodala sam ulicom prepunom automobila.
Na djelić Trenutka, usred sve te buke, čula sam nešto nestvarno.
Nošen vjetrom, jedan mali obični papirić puzao je cestom.
I kao da se sve zaledilo. Automobili su najednom nestali, cesta je bila pusta.
A moje su oči pratile samo taj mali komadić koji je nestajao, lelujajući u daljini.
*
I zato, najdraži moji, želim vam puno malih, čudesnih stvari na ovaj veliki blagdan. Osjetiti da nešto nestvarno postoji u nečem tako običnom, ispuni te duhom.
Nije li to i bit ovih blagdana?
Puno, puno poljubaca vam šaljem i mašem s nekog svog djelića neba.
24.12.2007. u 15:21 | 54 Komentara | Print | # | ^
Do they really sometimes come back?
Ne znam da li vam se to ikada dogodilo, ali odjednom se neki ljudi, koje možda gledate godinama, promijene u odbljesku stotinke.
I nikada ih vise nije moguce gledati na isti nacin.
Jer, oci pocinju pricati drugu pricu...ili ih vi samo gledate iz drugog kuta.
I sve se nekako promijeni. Lice, pogled, miris. Kao da isti roman čitate u drugom izdanju. Ili možda, u lošijoj verziji.
Odlaze. Uvijek odlaze. Mozda izgledaju isto, imaju istu frizuru i iste cipele. Ali iznutra se nastanjuje neka sasvim druga osoba. Ona koju doprije nisi poznavao.
* I sa sobom odnese sve mirise starih vjetrova. *
Možda se ipak sretnemo u nekom drugom svijetu.
20.12.2007. u 23:03 | 43 Komentara | Print | # | ^
Just one frozen moment.
Stojim i gledam kako vjetrovi zamrzavaju posljednje ostatke toplog lica.
Ima li nešto u tim pahuljama, koje padaju i padaju, nikada ne znajući kamo će stići?
Jednostavno se pretvoriti u lokvu vode...
Ili stići tamo gdje će te ugaziti korak slučajnog prolaznika?
Hoćeš li tvoriti nečije uspomene, ili ćeš se samo izbrisati u magli nepreglednih sjećanja?
*
A auti samo prolaze. Zaustavljaju se tek toliko da ih uhvatim u sumornom treptaju svog pogleda.
Postoji li nešto što će ih spriječiti da odlaze?
Ili smo samo pretvoreni u nevidljive pravce nepoznatih sudbina. I ponekad je samo suđen onaj dodir. Trenutak pod istim nebom...i ništa više.
*
A ja sam stajala, gledajući taj nemirni vjetar.
Nosio je moje uspomene. Polako, korak po korak, krenula sam za njim, hvatajući niti svilenih sjećanja.
*I možda usput uberem koju pahulju koja će za sobom donijeti miris novog osmijeha.*
"Ništa nisam izgubio. Sve ću biti."
Razlomljeni kišobran,
i mokri pločnik
na uglu zaboravljene ulice.
Sasjeckan na komadiće,
prepun porezotina
beživotno je ležao na podu.
Puštajući da ga vjetrovi razdiru.
Brišući prašinu sa zaboravljenih sjećanja
gledala sam u komadiće razlomljenog srca,
začinjenih tek pokojom slanom suzom.
A srce treperi i treperi, nikad ne umirući.
Ne bacimo li ponekad i mi koji kišobran u hladnu ulicu Života?
I nismo li ponekad baš on, pregažen i slomljen kišobran, puštajući samo valovima vjetra da nas nose u suton tužnih uspomena?
Da potražimo izgubljene komadiće voljenih snova.
i ćuti se da noć ulazi
kao leptir kroz prozor.
F.Pessoa
Pretvorena u prekrasnog leptira
crna se slutnja zavlači u oči.
Ne može se prepoznati.
I odjednom...izgubiš se.
*A sve što si ikada želio, bilo je pronaći svoje srce. Ništa više*
Dođi kakav jesi, kao prijatelj, kao stari neprijatelj.
Kaplje su oplakivale tmurni pločnik.
Golub je skupljao te nebeske suze oblijećući hladnu zimsku tišinu.
Nije li ponekad neobično samo stajati u u polumraku maglovitog jutra i gledati ljude koje poznaješ odavno...tako davno da bi mogao pomisliti kako se i ne sjećaš trenutka kad ste se točno upoznali?
A oni samo šute...preskačući pogledom tvoje lice, zureći u izgubljenu daljinu.
Kao da nisi tu.
Da ne postojiš.
Poput nevidljive zrake davno minulog sunca?
*
A s druge strane...
Nije li ponekad neobično razmišljati o tome kako ti bude dosta...i onih praznih razgovora s ulice, i onih znatiželjnih lica koja zapravo ni ne slušaju te puste riječi.
Samo eto, tek tako, da se priča. Da se razlomi tišina.
Skrenula sam pogled s jednog znanca.
Ovog puta nisam mogla ponavljati sve iznova. Neki se krugovi moraju prekinuti.
Nisam više imala snage za te prazne razgovore.
Je li tišina zbilja tako ružna, da svi zaziru od nje, čak i onda kada ništa drugo ne preostaje?
Fields of gold
Zlaćane zrake obavijale su mi trepavice sramežljivom toplinom.
Gledajući u suton iz zaboravljenog polumračnog pothodnika, vidjela sam toliko koraka. Toliko lica.
Toliko priča.
Okrznuvši me ramenom, ili otprativši me pogledom, svatko je odnio neki novi miris vjetra za sobom...hodajući svojim pravcem i prolazeći kroz puteve nepoznatih sudbina koje ostavile su trag tek možda u promočenom otisku nekog zaboravljenog koraka.
Odlazili su i dolazili...
Pričajući nijeme priče glasnih pogleda.
...koračajući zajedno sa suncem u suton nekih novih, neistraženih svjetova.
Samo je nada tinjala poput neugasive svijeće čiji se vosak nikad ne topi, a kiše nikad ne brišu tragove ucrtanih koraka.
