Pregled posta

Stojiš sam
na ponoru svojih strahova.
Vjetar udara o leđa
mrsi kosu
i tjera da zaklopiš oči.

Ničega se više ne sjećaš.
Misli su prazne
natopljene crnim mrljama
od tinte.

Samo želiš otići.
Širiš ruke,
dozivaš tragove
sretnijih noći.

Ali sve što ostaje
samo je prejaka doza
obamrlih usana

i suza natopljenih
u neuspjelim
jutrima zaborava.

Teško je čekati
da se otrijezni
mamurna duša.
A oluja bijesni
i bijesni...