Upitala me jednom jedna osoba, kako li miriše moja sloboda.
Bilo je sparno, vruće ljeto, a ja se sjetih jedne stare trešnje rascvjetanih pupova.
Udahnula sam njezin miris.
Ništa nije toliko probudilo sve moje uspomene i oslobodilo moje nade. I samo poželiš trčati, trčati...dohvatiti svoju zvijezdu tamo negdje.
Miris trešnjinog cvata.
Zvuk razbacanih bisera na stolu.
I osjećaj slobode.
[Ponekad je ogrlica nepotrebna. Samo raspršeni biseri, i osjećaj da ih ništa ne sputava.]
Uostalom, zašto bi bilo ludo usred zime tražiti rascvjetalu trešnju?
Skupila sam bisere sa stola i krenula.
Tko zna čije ću zalutale oči susresti prateći tragove svoje slobode.