Hoću, neću. Mogu, ne mogu. Dajte mi nešto da razbijem vrisak! Teško je iščupati iz sebe ono što više ne želiš, ispreplete se to uzduž i poprijeko, čvrsto sraste i onda, s koje god strane povučeš, izdigneš i ono drago, ono što ti treba. Zato čupanja bole. Možda bih trebala prevući plimu preko sebe, možda mogu dovoljno dugo zadržati dah. Dajte, uzmite. Kao da ne znam što želim. A znam. I želim. Jako želim. I sada, nasred ovog puta kojim sam krenula, prepoznajem još znakove koje sam ostavila za povratak. Ali, natrag nije kamo želim ići. Ne gušim u sebi, više nekako izvan sebe. I ja sam izvan sebe. I gledam film o sebi. Draga mi je glavna glumica. Želim joj povikati, ne tako, on će te povrijediti, sačuvaj sebe. Trgne se koji put i zakrene vrat i glavu u mom smjeru, čuje li me? Znam da joj se uvukao pod kožu, da sva titra kada joj se približi, kada je ljubi, kada joj rukama obuhvati glavu onako ispod kose i pogleda je, a ona pilji u njegove usne i poželi se uvući sva između njih i ondje počivati na mekanom. Na vlastitim kulama od pijeska.

Namjeravala sam početi...čudno je kako...ali, nije čudno i sad mi nedostaje riječ...kako su me male stvari usrećile zadnjih nekoliko dana. Divno je, prekrasno, jedino stvarno, zanimljivo, naravno. Note rasute po stolu, miris iz kuhinje, božićne pjesmice na radiju. On kuha nešto što još nisam jela. Gledam ga kako zamišljen stoji i kuša, dodavajući s vremena na vrijeme ovo ili ono. Ne mogu odoljeti, poljubim ga u vrat i ručak odmah skrene na sporedni kolosijek. Stotine priča. Strašnih i urnebesno smiješnih, mogla bih ga slušati satima. Razbijena čaša i crveno vino na tepihu, njegov zabrinuti pogled. Dodana cigareta. Jesi li i ti žedna? Poljupci na mjestima koja nitko nije ljubio. Mali krevet i toplo - hladno, igre pokrivača. Zajedničko pisanje u ponoć, uzaludno traženje cigareta po gradu u vrijeme za koje smo oboje znali da je takvo što nemoguće. Zagrljaji u prolazima, zadnji poljubac kroz san, nerazumljivo mumljanje na mom ramenu. Pokvareni tramvaj. Pjesma. Knjiga. Riječi ispisane rukom. Fotografije zbog kojih ću se crvenjeti kada ih budem nosila na razvijanje. Sretna sam. Dugo nisam bila. Nije važno koliko će trajati i kada će početi opet. Ovo je moje jedino sada. Srce mi je puno, ruke su mi tople. Smijem se.

Nikako mi se nije dalo ustati danas. Gotovo pa da sam već odlučila da ću zvati na posao i javiti da sam bolesna. U krevetu je bilo tako toplo, tako mazno. Predivno me bolio svaki mišić i nije mi se dalo otvoriti oči i provjeriti kakva je stvarnost. Isto tako oklijevam kada treba gurnuti prst u vodu i provjeriti da li je hladna. Ali, da ću se odjednom u nju baciti sva, to hoću. I onda cap cap do kupaonice i tuširanje, jednom ću se zbilja u kupaonicu preseliti. Kad budem bogata i ekscentrična. Cijela kuća bit će jedna velika kupaonica. U trenu kad sam odlučivala hoću li još bar pet minuta pustiti vodu da teče ili možda deset, kasnila sam na posao 45 minuta. Onako zamotana u ručnik i vlažnih pramenova kose, morala sam ga poviriti. Još je bio na svojoj strani kreveta, kao da sam još kraj njega. I opet su me mislice počele opsjedati pa se požurih obući. Nasmiješila sam mu se s vrata, jako sam ga željela poljubiti, ali bojala sam se da ga ne probudim. Ponijela sam vrećice sa smećem iz kuhinje i upalila svjetlo na stubištu. Tek onda zaključala stan. Liftovima se niti penjem niti spuštam. Na putu dolje, svjetlo se ugasilo samo jednom.

Umorna sam i ne volim nesposobne ljude. Još uvijek rješavam zaostatke na poslu. Istim neuspjehom. Razmišljam o nekima koji su na putu. Materijalnim i nematerijalnim osobama.Jedan putuje k meni, drugi putuje od mene. Eh, sens, ne možeš ti meni reći da li me koji zaboravio ili nije. Možda sam ohola i umišljena, ali ne vjerujem da ima puno onih koji su to mogli. Pogotovo kada pomisliš da su moje priče istinite. No, da bi bilo dobro, po potrebi i želji, zaboraviti koji nerastjerani trag i miris u nosnicama - bilo bi. Još sve predobro znam. Raspisujem natječaj za onoga koji će me najprije natjerati da zaboravim!

I pretend that you`re still around. Pa i da ustvari. Ti si mi isprika za sve.Za loše raspoloženje, lijenost, razdražljivost...samo spomenem tvoje ime i svi me ostave na miru, negdje u sebi sigurno pomisle...jadna. A ja se onda sjetim da te tako iskorištavam i pomislim da te sigutno više ne volim kada ti mogu to raditi i onda mi se stisne nešto u grlu i moram gledati u pod i praviti se da me oči peku od gledanja u monitor 13 sati dnevno. Kako bi to izgledalo da si još uvijek ovdje? Bi li me još uvijek volio? Ledena je kiša i pločnici su premazani smrzotinom. Ne voliš ovakvo vrijeme, moj morski čovječe. Satie kaže da te moram pustiti. Znam, ljubavi.

Jedem jabuku. Prehladna je. Dobila sam je u zamjenu za ZETov pokaz na pol sata. Nemam vremena za bloganje, iz računovodstva su me zvali već triput za neko izvješće, a meni se ne da. Jučer nije radio fax. Do 11,34 koliko je sada ispljunuo je 52 hitna s mojim imenom gore. Malo sam ih sortirala i prebrojala. Da se vidi da uvažavam naznaku hitnosti na njima i da ih tretiram drugačije od onih koje bacam u smeće. Stigla božićna čestitka, prva pa od poslovnog partnera. Otužno. Božićne pjesme na španjolskom. Razmišljam kakvo je vrijeme sada tamo. Goran ima upalu pluća. Jadničak moj mali. A ja priželjkujem snijeg.

Danas nije dobar dan. Zagrebala sam noktom po koži i otkrila neke stvari o sebi. Nije mi baš to toliko važno da bih dijelila s drugim ljudima, možda mi je potrebno vidjeti to napisano. Sasvim sam svjesna toga da nekim ljudima želim zlo. Želim im da pate. Da budu jadni i bespomoćni. Ali, da znaju da je to zbog mene. Inače sve ne bi imalo nikakvog smisla. Želim da znaju da im se konačno osvećujem. Da sam se vratila. Smiješno je gledati koliko njih se diči svojom strastvenošću i istom snagom tvrde kako nikome ne bi mogli nauditi. Too bad. Ne možeš spoznati sunčanu stranu dok te ne zazebe oko bubrega. Oprost? Naravno. To obično i dolazi nakon osvete.

Ne vjerujem muškarcima.Pogotovo kada su umiljati i dragi.I nazivaju me imenima poput dušo, zlato, ljubavi, draga, kraljice, željo, sunce i svašta još.A uglavnom to još teže pada jer rado bih nekome to sve bila.Ljute me onda oni koji te riječi bacaju u vjetar.Ili nešto u meni izaziva takve napade nježnosti ili sama biram muškarce sklone takvom izražavanju.Pokušavam onda barem nakratko uživjeti se u atmosferu i uživati u nečemu za što već na početku nije iskreno.I prekinem se usred toga.Na kraju krajeva, pa ni orgazme ne glumim, zašto bih onda ovo.A rastužuje to, ne padne li im nikad na pamet?

Baš sam uspaljenica. Nisam ustvari imala dojam da se njemu ide sa mnom, ali mi ga se nije dalo pustiti.Iako sam znala da ništa od svega neće biti, jer mi je zabavno samo ga željeti i stiskati noge ispod stola dok sjedim preko puta njega, a on misli da sam tako silno koncentrirana na njegovu priču. Ma, dobro. Ipak sam ja više pričala ovaj put. Vani je padala neka kišica, skoro da je bilo i romantično. Ja nisam pretjerano romantične prirode, njega ne poznajem dovoljno da bih govorila o tako nečemu. Čim sam došla doma, otišla sam pod tuš. Više se samo navlažila vodom nego prala.I onda sam tako mokra legla na krevet. U noćnom ormariću, odmah pored da mi bude blizu u dugim noćima, držim tu moćnu igračku. Sve do jedne epizode, mislila sam da muškarci neko spolovilo na baterije ni u ludilu ne bi držali u ruci. Ali, i ja sam svašta mislila u životu. Pritisnula sam ga sebi između nogu, odmah me obuzela neka vesela toplina od tog sitnog kretanja na mom venerinom briježku. Volim takve žive priče za laku noć.