Ne vjerujem muškarcima.Pogotovo kada su umiljati i dragi.I nazivaju me imenima poput dušo, zlato, ljubavi, draga, kraljice, željo, sunce i svašta još.A uglavnom to još teže pada jer rado bih nekome to sve bila.Ljute me onda oni koji te riječi bacaju u vjetar.Ili nešto u meni izaziva takve napade nježnosti ili sama biram muškarce sklone takvom izražavanju.Pokušavam onda barem nakratko uživjeti se u atmosferu i uživati u nečemu za što već na početku nije iskreno.I prekinem se usred toga.Na kraju krajeva, pa ni orgazme ne glumim, zašto bih onda ovo.A rastužuje to, ne padne li im nikad na pamet?