Nikako mi se nije dalo ustati danas. Gotovo pa da sam već odlučila da ću zvati na posao i javiti da sam bolesna. U krevetu je bilo tako toplo, tako mazno. Predivno me bolio svaki mišić i nije mi se dalo otvoriti oči i provjeriti kakva je stvarnost. Isto tako oklijevam kada treba gurnuti prst u vodu i provjeriti da li je hladna. Ali, da ću se odjednom u nju baciti sva, to hoću. I onda cap cap do kupaonice i tuširanje, jednom ću se zbilja u kupaonicu preseliti. Kad budem bogata i ekscentrična. Cijela kuća bit će jedna velika kupaonica. U trenu kad sam odlučivala hoću li još bar pet minuta pustiti vodu da teče ili možda deset, kasnila sam na posao 45 minuta. Onako zamotana u ručnik i vlažnih pramenova kose, morala sam ga poviriti. Još je bio na svojoj strani kreveta, kao da sam još kraj njega. I opet su me mislice počele opsjedati pa se požurih obući. Nasmiješila sam mu se s vrata, jako sam ga željela poljubiti, ali bojala sam se da ga ne probudim. Ponijela sam vrećice sa smećem iz kuhinje i upalila svjetlo na stubištu. Tek onda zaključala stan. Liftovima se niti penjem niti spuštam. Na putu dolje, svjetlo se ugasilo samo jednom.
Post je objavljen 23.12.2004. u 08:55 sati.