Namjeravala sam početi...čudno je kako...ali, nije čudno i sad mi nedostaje riječ...kako su me male stvari usrećile zadnjih nekoliko dana. Divno je, prekrasno, jedino stvarno, zanimljivo, naravno. Note rasute po stolu, miris iz kuhinje, božićne pjesmice na radiju. On kuha nešto što još nisam jela. Gledam ga kako zamišljen stoji i kuša, dodavajući s vremena na vrijeme ovo ili ono. Ne mogu odoljeti, poljubim ga u vrat i ručak odmah skrene na sporedni kolosijek. Stotine priča. Strašnih i urnebesno smiješnih, mogla bih ga slušati satima. Razbijena čaša i crveno vino na tepihu, njegov zabrinuti pogled. Dodana cigareta. Jesi li i ti žedna? Poljupci na mjestima koja nitko nije ljubio. Mali krevet i toplo - hladno, igre pokrivača. Zajedničko pisanje u ponoć, uzaludno traženje cigareta po gradu u vrijeme za koje smo oboje znali da je takvo što nemoguće. Zagrljaji u prolazima, zadnji poljubac kroz san, nerazumljivo mumljanje na mom ramenu. Pokvareni tramvaj. Pjesma. Knjiga. Riječi ispisane rukom. Fotografije zbog kojih ću se crvenjeti kada ih budem nosila na razvijanje. Sretna sam. Dugo nisam bila. Nije važno koliko će trajati i kada će početi opet. Ovo je moje jedino sada. Srce mi je puno, ruke su mi tople. Smijem se.