Svatko je biće u sebi raskršće u kojem se ukrštaju i bore
različiti vidovi njegove ličnosti.
Ova rečenica se može zapravo veoma precizno analizirati...otkriti značenje riječi... fraza...smisao, svrhu. Secirati... Zvuči opasno... Strah me je...
Što ću na kraju otkriti? Ionako već pola toga već znam, ali pravim se da ne znam.
Ignoti nulla cupido. – Ne čeznemo za onim što ne poznajemo. (Publije Ovidije Nazon)
Ne želim znati da zavaravam sebe. Da živim pod maskom... Da sam mogla drukčije.
Da je moglo biti bolje... Da sam birala, a izabrala gore...
Iako se to nije tako činilo. Nisam to znala...Tada. Tužno. Zar ne?
Svatko je biće u sebi raskršće... Da, svatko od nas je biće.
Ima raskršće u sebi... Odlučiti li se za nešto ili ne? Za što se odlučiti?
Zašto? Što me navelo na takvu odluku? Koji su bile prednosti izabrane opcije?
Korist ili zabava? Što se onda događalo u mojoj glavi?
O čemu sam razmišljala? Čime sam bila zaokupljena? Sluša li ovo netko?
...u kojem se ukrštaju i bore različiti vidovi njegove ličnosti....
Ne, ne mogu dalje... Previše je toga upleteno u ovo.
Ovo je previše osobno, dosta sam već otkrila. Moram li još?
Kome će ikada to i služiti... Ovo samo škodi. Meni... Kako sam li samo sebična...
Moram dalje. Crvenim se, sram me. Vlastita kože me žulja. Steže.
Gola sam... Neugodno mi je. Pogledi uprti u mene.
Kao da sam označena. Obilježena.
Ali počujte, vi kukavice, materijalisti.
Vi, vampiri žedni tuđe krvave nemoći i slabosti.
Ne padam. Ja to mogu. Ja to hoću. Ja to želim.
Kada dođe val pulsirane krvi, reći ću glasno.U inat.
Ne okrivljujte me za posljedice. Moje žile pulsirati će odlučno.
Bit će to bijele pločice mozga mog i misli mojih, skrivenih od svijeta i ljudi.
Namjerno. Po prvi put na svijetlu. Nisu kao ostale pločice, ulaštene i jednostavne.
Moje su nevine i kreposne. Njihovu crnu čistoću ćete saznati...
u kojem se ukrštaju i bore različiti vidovi njegove ličnosti....
različita stajališta ljudi... razni stavovi... razni pogledi...
Koji su kriteriji? Po čemu sudimo? Što je ispravno?
U nama se događa mnogo toga čega i nismo svijesni. Kao disanje. Autonomno.
Bez naše svijesti. Kako je tužno biti u nemogućnosti upravljati nečim što nas čini živim...
nečim što nas čini fizički postojanim... nečim našim.
Koliko je različitih ličnosti u nama. Puno. Cijela rijeka maski precizno odabranih za određeni bal. Najdraža mi je ona gdje se smijem. Lijepa je i ima tamni crveni ruž bez šljokica, moj najdraži.
Koliki su razna naša viđenja prema nečemu. Možda i ne toliko bitnomu.
Sve je bitno. I mrav. I mrvica kruha. Ali ne, nije bitno.
Čemu mi služi mrav? Ni po čemu poseban. Za mene ni ne postoji.
Što je ispravno? Je li mrav, mali vrijedan stvor, bitan?
Koja je njegova uloga u mome životu? Otkrit ću to. Jednom.
Borim se protiv svojih, ali i tuđih i nametnutih stajališta. Sama.
Bitno ili nebitno? To još moram odlučiti. Sagledati činjenice. Java ili san?
Gdje je lakše? Nigdje nije onoliko lako kolikim se čini.
Gdje je bolje? Nigdje sve onoliko loše kolikim se čini.
Monotona svakodnevnica zablude ili bijeli jahač realnosti???
Što ti misliš?
