Black_lucius

sretna u nesreći

Osvjetljen svim svjetlima ovoga svijeta...
Kao poznata zvijezda....
Kao...
Sretna sam u svojoj nesreći...
Kontrast....
Netko misli da je to nemoguće...
Sve je moguće...ako učinimo mogućim...
Toliko mogućim...da više nije moguće...
Čista filozofija...
Jedinstvo riječi i uma...prekrasno...


Pogled uprt u kutiju... smeđu... lijepo oblikovanu...
S lijepo ukrašenim cvijećem....
Spokoj...
Tri točkice...
Tri suze...
Tri loma...
Tri kraja...


Zadnjim si me koncima pokušao povući...
Bilo je nemoguće....
Gledam te... grliš me....privijaš me uz proplakane grudi...
Tijelo mi mrtvo mlatari na vjetru...slobodna sam...

Zaista jedna savršena prostorija...Paralelni svijet...
Moj i tvoj svijet...
Sami na svijetu...


Predajem ti se...
iako pripadam drugome...
Ali tebi sam pripadala uvijek...
I uvijek ću pripadati....
Vjerojatno nikad nećeš ni shvatiti koliko mi znači tvoj pogled....
Vjerojatno nikad nećeš ni shvatiti zašto je moja boja crna....
Vjerojatno nikad nećeš ni shvatiti zašto baš ti...
Da... upravo ti...koji stojiš nad mnome...
Nad mojim domom...
Mojim jedinim pravim domom...toplim i tako sigurnim....
Zajedničkim domom...


Bit ćemo zajedno...ovo vrijeme nije stvarno...
Tek nekoliko časova....tek nekoliko života...tek nekoliko...
Željno očekujem tvoj dolazak...


Zazivam te...
Ne, ne haluciniraš...


Da, ti kojeg sam iskreno voljela...
Da, ti kojeg sad punim plućima živjela......
Da, ti koj' koračaš zemljom ovom...
Prosutom iz tvoje ruke...
Bačenom na moj oklop...kao zadnjih fizički dodir....
On mi nije važan....
Nisam materijalistica...

Slušam stalno istu stvar...
Pokreti mojih osjetila isti...uvijek...
Ista ruka...isti pokret...
Monotonija...
Očajno, zar ne??


Pogled mi luta po sobi...
Punoj mirisa bijede i očaja...
Najviše se osjeti bijes...
Da, bijesna sam...
Na sebe...
Na tebe...
Na nju i njega što se tako prokleto...
Na njih..
Nepravda...
U mom slučaju...
Dogodila se čim sam se rodila...
Glupačo, jedna...
Bezobrazna...
Da, to sam...
Niti ne cijenim ono što imam...
Čovjek počinje cijeniti nešto tek kada to izgubi....
Znam...da...ako izgubim ono što želim...
Neću žaliti...
Ionako se neću moći vratit....
Nitko me neće moći vratit...
Čak niti želim da me vrate...


Povratak...
Odvratna riječ...
Uz nju se nadovezuje početak...
Sve ispočetka...
Sve iznova...
Sve ponovo...
Sve isto...
Sve...kao i uvijek...
Bijedno, očajno...bijesno....

Što ćeš....
Ništa....
Odustajem...
Pa gdje sva snaga...Sve što si imala...
To je prošlost.... to sam imala, sada više nemam....
Ali ti si uvijek bila...
Ne,nikad nisa bila ono što misliš....
Oduvijek sam ono što nikad nije viđeno niti čuto...
Ja ne postojim....
Prava ja....
Borim se...
Dvoboj mene i mene....



Podvojenost....da, takva sam...
Imam više lica....
Imam lijepih maski... najdraža mi je...
Želiš jednu...



Ne...zašto...
to nije u redu....
da, i...ništa, nitko nije u redu...sve je kaos...
sviđa mi se ta riječ...ovo zadnje sssssssss.....
melodično je.... odjekuje....
evo... obećaj mi da ćeš biti bolja...
ne mogu... ne obećavam nešto što ne mogu ispuniti....
ja sam ono što jesam...
zato si ti tu da budeš sve ono što ja nisam...
nisam...ja nisam tu... sve što misliš proizvod je tebe...
ako ti nisi tu...a prava ja nije viđena...dakle ne postojim....
postojim li ja?
Da, ti postojiš... postojanim činiš ono što želiš da postoji...
Kako...
Jednostavno...daješ mu život....
Ja...pa tko sam ja da odlučujem što će postojati...
Stvoriteljica....
Čega...
Svega...
Čega svega...misliš cijelog svijeta...svemira...
Ne...nisi...nemoj biti umišljena...
Oprosti..nego čega sam stvoriteljica...
Onoga što jesi...
Čak i ono što nepostoji...
Sve postoji....

Stvaram ono što živim...



Moj konjić skače preko brežuljka,
Moj konjić je kao vjetar brz,
Da ga ne držim za uzde,
Nestao bi poput vihora.
«Sadako hoće živjeti»
Karl Bruckner

krik

Rekli su...da rekli su opet...
Nemoj potiskivat osjećaje...nije dobro....ne znamo
Tko si ili što si....
Ili samo uplašeno milo dijete ili oblik života u ljudskome tijelu...


Tijelom sam slobodna...dušom zarobljena...
Gledam u ogledalo....
ono mi točno govori što sam i ta me istina užasava....

tijelo, tj. ljuska normalna...koliko toliko...izuzev izraz lica...
oči imaju čudan pogled...meni uobičajen...
pogled..tup i prazan...ništa ne vidim
slušam....ništa ne čujem....
ne, nisam slijepa....niti gluha...
ne želim....jednostavno....
tišina beskrajne noći... jedini prijateljica....
nikad me nije iznevjerila...barem ne još...
tražim osobe...slične meni...
u svojoj prijateljici....
možda ih jednom i nađem....možda....
neki razumiju...


ne, nisam stavljala rumenila prije večere...
došla mi je prijateljica u posjet...
ugostila sam je...ja sam pristojna....
pjevale smo...
pjevom nijemih krikova...
zaista lijepa pjesma...
jedinstvena...savršena...melodična...

Voliš li plivati??
Ne, ne volim Titanic...
Voda je beskrajna hladna smrt...kakvo veliko prostranstvo...zar ne?


Rekli su...da rekli su opet...
Zašto si takva.....
Ona nije moja prijateljica...
ona ne razumije...