Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
27.09.2007., četvrtak
Love you to hell
|
Tako beživotan, tako izmučen od života.. iskrenom mržnjom ispunjen.. Suze u očima, zamračile su um mi nekada vedar rođen. Pad moj, na koljena. Pod božjom milosti, pod njegovom patnjom.. Patio sam ja, pao do pakla. Naučio sam ljepotu besmrtnu, što u paklu spava.. Naučio sam voljeti, bol koju si mi donijeli anđeli.. Od boga sam naučio da je najbolje ne postojati.. Kao što i on sam ne postoji.. PROKLETA ZEMLJA NEKA SE OTVORI.. ŽELIM GLEDATI KAKO SVE NESTAJE, NEKA VATRA ZAGRLI SVE. NEKA GORE ŠUME, NEKA UMIRE. NEKA UMRE SVIJET! ŽELIM DA ŽENE VRIŠTE NA ULICAMA DA PLAČU, DA NESTANE SVE DA U TAMI SE SMIJEM JA BEZ LAŽNOGA OSMIJEHA ŽELIM UNIŠTENJE SVIJETA GLEDATI PATNJU SVOJU U TUĐOJ GASITI.  Vjetar mi je hladio ruku kojom sam pisao Hladio oči kojima sam plakao Gutao sam suze, otrovne U njima tuga i bol U krv mi se prenosile. SVIJET ĆE BITI UNIŠTEN OD VAŠE BOLESTI SVI STE BOLESNI VAŠE SRCE HRPA JE BOLI HRPA MRŽNJE ŠTO UNIŠTILA JE SVE VAŠA EMOCIJA JE BOLEST BOLESNI STE SVI BOLESNI SE TREBAJU POBITI! ČOVJEK TREBA UMRIJETI ON TREBA NESTATI TREBA GA MUČITI TREBA GA UNIŠTITI! KOME SE POKORAVATE SADA VIDITE LI BOGA DA SPAŠAVA VAS KADA VRIŠTITE U SVOJOJ BOLI U PAKLU KOJI STE TAKO ŽELJELI ONO U ŠTO NISTE VJEROVALI DA ĆE SVIJET POSTATI UŽIVAJTE PAKAO SADA PROKLETI ANĐELI JA SAM DEMON I U SVOJEM ĆU PAKLU UŽIVATI  Ponekada postanem tako, tako hladan ja… Nestane svaki dokaz da sam čovjek, ja.. Ponekada.. Kao da srce mi zaboravi na sve… Ponekada pitam se tko sam ja.. zar emocije napustile su me.. Držim ruke na očima, spuštenu glavu u koljenima. Pitam se onda gdje si ti, ljubavi… Pitam se hoće li se mržnja u mojem srcu ugasiti, ikada… Dok klizim nožem po mesu, koži.. Vidim te u krvi si.. znam da u njoj si i ti.. Dio najveći.. Samo na tebe mislim.. Samo tebe želim, samo za tebe se borim.. Samo tebe doista volim.. Samo tebe sanjam… MRZIM SE! MRZIM TO ŠTO SAM JA! NE MOGU BITI TAKO PROKLETO SLABA OSOBA! MRZIM SE.. MRZIM ŠTO NE MOGU ODOLJETI TI NE MOGU PRESTATI SVE VIŠE TE VOLJETI MRZIM SE.. JER BOJIM SE BOJIM SE DA ĆEŠ ME UNIŠTIT.. A JA TE NIKADA NEĆU PRESTATI VOLJETI.. Bez tebe se nikada neću boriti… Ja samo tebe trebam, uzmi za ruku me… Borim se za život, a on odlazi od mene. Ti si moja ljepota, ti si ono lijepo na meni.. Jedino što volim… što ne želim promijeniti..  MOLIM TE SPUSTI ME NA KOLJENA, LJUBAVI MOLIM TE NAUČI ME IZDRŽATI, LJUBAVI ONO JEDINO ŠTO ODUVIJEK ČINILO JAKIME ME JE BILA SI TI NEMOJ MOLIM TE, NEMOJ NIKADA OD MENE OTIĆI. Zauvijek ću mrziti svijet.. Zauvijek ću tebe voljeti. Ona iz mojih snova Ja ne mogu više izdržati.. Što moram učiniti.. Da prokleto srce prestane mi kucati.. Ja sam postao zlo koje ne može podnijeti više se Ne mogu podnijeti ništa osim boli drugih Ne mogu više o ničemu sanjati Osim o poljupcu prokletih i otrovnih usnica Nešto što odvelo bi me dalje od neba Nešto što učinilo bi me Mrtvim! Želim ovaj svijet napustiti Želi zauvijek pobjeći Nekuda gdje me nitko neće pronaći Gdje će me moja voljena čekati… Kao u snovima.. Kao u snovima.. Ona čeka me, kada zaklopim oči svoje Ona miluje rane moje, koje izrežem si ja Ona zauvijek ruke moje, ona želi da budem bolje Osjeti me, ona me zna u duši Ona zna da moj život se ruši Ona ljubi me, dane sve Sve noći moje koje sanjam je U snovima ona mi je Ona je sve Što osjetim dok plačem U hladne postelje Ona nestaje Kako budim se ja I kako sunce dolazi Ja ubio bi svijetlo Da zauvijek je noći U nadi bi čekao da ona će doći Ona bi ljubila otvorene rane moje Ona bi ljubila me Dok umirao bi Ležao mrtav pored nje. |
24.09.2007., ponedjeljak
In death's embrace
|
Žubor rijeke što kroz noć putuje tiho kao suze isplakane od djevice, čija bol ne prestaje. Samoća koja se vuče među hladnim drvima, ispija život iz mesa i predaje ga u zemlju crvima. U tami što grli izgubljene duše što svijetom lutaju, duše što su u srcima kao život u drvima… Nema spasa u suzama djevice što plače noću, nema boga da ubije samoću. Nema anđela da digne tijelo smrtno… Iz groba, mrtvo. Nema svijetla koje razbije tamu… Nema lijeka za duboko učinjenu ranu.  Nema boga tamo gdje seže pogled onih što mole… Nema nikoga među zvijezdama gore… Samo duboko crno more.. Vjera u boga polagano izumire dok otrov vjere krvlju prestaje teći.. Pronašli su se ljudi u tuzi, okrenuli leđa sreći.. Sreća je laž i vjera u ono što vidjeli nikada nisu.. Zagrljeni i slomljeni plakali su.  U svijetu ne postoji snaga dobrote da pobijedi sve takozvane grehote… I ja sam se odlučio za svoje skretanje, s ceste gdje ne nestalo svitanje… A u tami i mraku, vječnoj noći i hladnoći… Nitko mi se nije usudio doći. Prišao sam putokazu što pokazao je dva smjera.. Ja sam krenuo onim gdje mrak je vladao, gdje je užas vladao. Krenuo sam i koračao u tamu.. Oči moje tada ispunile su se smrću i mržnjom dok su suze u njima sve… Zauvijek se smrznule, zauvijek nestale.  Moć i dar onoga što sam naučio noseći tamu u srcu… Noseći znak nje oko vrata.. Noseći okus smrti na usnama.. Nikada mi iluzija boga nije bila dovoljna.. Naučio sam poštivati zlo… Jer to drži me vezanog za tlo.. Naučio sam da ljude moram mrziti… Da ne smijem vjerovati.. Naučio sam da srce je mana stvora živoga.. Naučio sam voljeti u tami, voljeti ono što drugi nikada neće.. Naučio sam u tuzi i boli pronaći dio svoje sreće.  Moja duša bačena u plamen pakla koji nije vizija… Nije poglavlje iz kršćanskih bajki… To je pakao pun uplakanih majki.. To je mjesto gdje plaču klonule djevice.. Gdje djeca zaboravljaju što je sretno lice.. Padaju ljudi na hladne i puste ulice.. To je mjesto gdje sam skrenuo, onda kada sam u tamu blenuo. Kada nisam znao da svijetlo na kraj vodi te.. Da svijetlo tu je samo da ubije te… Spas je svijetlo, a svijetlo je smrt… Dok u tami s smrću plešeš, veneš… U svijetlu prema bogu se penješ… Bog je odavno mrtva mašta u mojem umu.. Bog je odavno mrtva nada u mojim neispunjenim snovima.. Bog ne postoji, a ne trebam demona… Da bi ga zvao sotona.. Jer sotona je dragi ovaj svijet… u kojemu živimo svi… Neki su demoni, a mi smo robovi.  Putujem snovima… Vječno lijepa pustolovina… Dok u očima nosim tamu, tamu koja i u srcu mi je.. Dijelio bi ovaj život na stvari dvije… Tamu koja me naučila patiti… tamu koja me naučila ljubiti.. I crnina nikada izbijelila nije… Ista je kao i prije… Kako i odjeća tako i srce samo… Iako u ruke voljenoj dano.. I mi smo u tami, ne nadamo se sreći. U snovima ne postoji nitko treći.. Samo nas dvoje u tami gdje nitko ne vidi nas.. Našli smo u paklu si spas…  Tamo gdje sam nekada slušao rijeku što žubori, djevicu koja u suzama moli.. Tamo gdje sam nekada gledao samoću kako proždire sve, ubija i hrani crve.. Tamo gdje sam nekada gledao tamu kako tama grli duše koje se ruše, koje u srcu su kao drveća tamne šume… Tamo više ničega nema, umrlo je sve.. Ostalo je samo na njih sjećanje.. Mračne slike u glavi sada su… A ti bože, ti i dalje nisi tu… Nikada ni bio nisi… nikada ga bilo ni nije… Izmišljeno biče , kao i njegovo ime. Lijepa je bajka bila ta… jedna od najljepših pročitana.. No nada je mrtva i što je život sada? Još uvijek mislite da sam mlada nada? Nada je umrla a preživio sam ja… Da širim tamu svoga srca svojim usnama. |
22.09.2007., subota
Vjenčanje besmrtnih duša
|
Sjedila je zavijena u magli na klupici pokraj groba, svojega voljenoga. Njezina mladost zavijena u besramnu tamu što ju je tako nemilosrdno gutala dok je ona svoj životni sjaj gubila toliko lako kako su joj i suze niz lice tekle. Dozivala je njegovo ime, dozivala ga tihim glasom teško zborenim riječima baš kao da je svaka riječ posljednja. Riječi pune ljubavi i pune tuge koja je ogorčila mladu dušu narušavale su savršeno tišinu groblja i njegovu hladnu samoću. Držala je te noći kada ga je zadnji put toplog dirala, ruke na njegovim toplim prsima. Tamo gdje je zadnji put njezina ruka dirala meku mu kožu kroz koju je srce probijalo svoje otkucaje. Nije ni slutila koliko je sretna što je on u njenoj postelji, što je topao i što joj šapće riječi pune ljubavi. Ostavio joj je trag koji cijeli život neće moči zaboraviti. Dok je zadnji put s njime vodila ljubav ostavio joj je trag, svoj život u njoj, kao da se je ponovno rodio. Dijete koje je nosila u svojoj utrobi, ono zbog čega se nije za njim bacila u krevet vječni, hladnu i vlažnu, crnu zemlju. Njezin život… Željela ga je prekinuti ali nije mogla ubiti zadnje što je od njenog voljenog ostalo. Sjedila je svake noći, devet mjeseci na njegovom grobu. Ni hladne kiše što su ispirale njegov sada već ishlapjeli miris na njezinoj koži nisu je otjerale od njegova groba, ni vjetrovi što su trgali grane i preteči zavijali, režali dok su svojim mrtvo hladnim rukama grlili spomenike, zavijali i obijali se o njihovu smrtnu i hladnu mirnoću. Snijeg, pao je i snijeg i pokrivao njezino tijelo a ona je samo odmahivala rukom da se srebrno perje s nje makne, da je ne zatrpa na grobu voljenog kada je neće s njim u grob. Devet mjeseci je prošlo, jednu noć nije mogla doći, jednu noć bilo je vrijeme kada je život njezinog voljenog trebao se opet vratiti na svijet. I da, rodila je sina. Njezin sin rodio se je s ožiljkom tamo gdje je njegov otac dobio ubod mačem, svoj žalac smrti. Imao je ožiljak na prsima kao što je bila rana pokojnoga mu oca. Majka njegova kada je to vidjela od silne sreće i tuge, vrisnula je njegovo ime, ime svojega voljenog. A on, pojavio se je odmah pokraj nje, gledao u njezine izmorene oči, nitko ga nije vidio, osim nje, nitko ga nije čuo osim nje. A on joj je rekao kako njegova ljubav vječna je, zatvorio joj oči i njihove duše napustile su sobu odletjevši hladnim vjetrom što je putem ugasio svijeće, vjenčanje besmrtnih duša dogodilo se je to veće.  |
16.09.2007., nedjelja
do u know how much i love you
|
Došao je još jedan kraj… Iako ne konačan, ali kraj je. Otišao sam opet od nje, mašući joj dok nestaje u daljini. Ovo je kraj ljeta i osjetim kako jesen mi dolazi polako u kosti, donosi miris nje. Bio sam opet kod voljene, uživao je ponovno, kao i svaki put od prvoga dana kada je bila moja, dušom, tijelom.. Svim bičem koje obožavam. Osjetio sam je opet blizu sebe, srce je zakucalo, osjetilo se živim napokon. Alkohol me ne može opiti kada sam blizu nje, nije dovoljno jak. Da je moj život knjiga, svaki naš susret bio bi poglavlje, svaki odlazak moj kraj poglavlja.. Uvijek tužan… No sjetim se.. Da knjigu pišemo samo nas dvoje, nećemo dopustiti da umre sreća, pisati ćemo bolje, boriti se. Pretvoriti knjigu u bajku, bajku jer bajke sretno završe i znam da jednom neću otići, da ću je zagrliti i nikada ne ispustiti. Moje pjesme ću joj šaputati na uho dok ću se sjećati svega tog, sva ta bez nje bol. Bio sam ovu subotu s voljenom i eto da vam kažem.. Trebam li reći kako mi je bilo? Mislim da ako to ne znate niste nikada čitali moj blog. No eto da ne kažete da doista ne znate. Pa ja sam uz nju najsretniji dečko na svijetu, osjećam se voljenim a ljubav mi je smisao života, ja se uz nju osjećam osobom a nikada se nisam tako osjećao. Dakle bilo je ovako… Prijatelj i ja smo išli u Zagreb njega sam pokupio par stanica kasnije i eto. Putovali smo do Zagreba. Nismo mogli izdržati da ne popijemo pivce za živce hehe.. Pa smo si riskirali usrano skupo pivo u vlaku no nema veze. Put kao put.. Bio je zabavan prije sada je naporan i ne volim ga samo bi se htio stvoriti kod nje. Napokon smo bili tamo, izašli iz zagušljivoga vlaka, vidjeli smo ih, Moja dušica i njezina prijateljica sada cura mojega prijatelja. Ah opet, taj miris. Ta koža, ta kosa. Taj glas.. Gotovo sam zaplakao od sreće. Te usne ljubim, to lice diram.. Tako prokleto uživam. Sada mi već poznate ulice, još odišu na sva ona sjećanja koliko sam puta prošao njima, s njom. Nas dvoje.. Vidio sam ljubav u njenim pogledima i sreću koja se razvukla od obraza do obraza. Uživao sam gledajući je sretnu. Obožavam to, gledati je nasmijanu jer mislio sam da to nikada neću uspjeti. Vrijeme nam je prolazilo tako brzo ali svaki dio sekunde potrošili smo dovoljno dobro da nam ne bude žao ( barem meni). Jednostavno moram reći da bi se odrekao svega samo nikada ne nje. Ponizio bi se i bio rob samo da me ne maknu od nje. Izgubio bi sve. Samo da ostanem blizu nje. Vrijeme je brzo proletjelo i prijatelj i ja smo ostali sami da lutamo Zagrebom. Sve je bilo ok, puno cuge i hrane osim što sam nas poveo skoro 3 km u drogom pravcu od onog kojim smo trebali ići no sve je na kraju bilo ok. Teško je bilo iščekivanje jutra. Ne zato što nisam dopustio sebi da spavam da klonem, ne zato što sam trebao doma nego zato jer sam je trebao vidjeti opet. Jedva sam dočekao no jesam, dočekao sam je. Sretan što je opet gledam iako sam znao to je kraj za danas, to je kraj za sada. Vidio sam joj na licu tugu i znao sam da je tužna, gledao sam u to lice i vidio sam da osmijeh se je obrisao. Znao sam.. i meni će.. Dok moje lice sakrijem unutar svoje sobe… kao sada.. Iako smo prijatelj i ja željeli ostati do 5 cure nisu smjele pa smo odlučili vlakom u pol 1… Tako mi je žao svaki put kada odlazim.. Sjećati se kako mi je sjedila u krilu kako sam dodirivao njezine noge, njezina ramena, vrat. Njezine usne. Kako svega toga nema na tako dugo vremena sada. Ah.. život me tako ubija kao i vrijeme.. No Hoti mi je poslala poruku MI MOŽEMO SVE od onda ja se držim toga i tako će biti. MI MOŽEMO SVE!!!! Ovo ubija, vrijeme kada smo odvojeni. Ali mi se možemo izboriti i pobijediti, biti stalno zajedno i voljeti se. Još jednu stvar mi je Hoti rekla jučer, nešto.. Nešto što mi je značilo najviše na svijetu ikada. Rekla je: '' Volim te od kada sam te prvi put vidjela.'' To je za mene bilo nešto predivno saznati, napokon sam saznao… Tako dugo me je voljela, ja sam tako sumnjao u to.. A nisam nikada sam sebi vjerovao.. E pa sada.. Sada sam ja doista najsretniji dečko na svijetu.. kada sam uz svoju curu naravno. Još jedna stvar me dirnula.. Moj jedan od najdražih bandova STAIND.. Svira je u bircu u kojemu smo bili. Emocije koje je ta pjesma u meni probudila.. Vjerojatno bi završile krvavo doma.. Ili da smo samo nas dvoje bili zajedno, vjerojatno bi učinio nešto.. Što meni je nalik.. STAIND LYRICS "Blow Away" Live in my head for just one day I see myself and look away The road is showing now on my face Soon I'll disappear I'll disappear without a fucking trace [Chorus] Faces that I've seen turn old and grey I've lost too many friends along the way Memories I never thought would fade They fade and blow away I wish that I could disappear Unzip my skin and leave it here So I could be no one again And never let nobody, I'd let nobody I'd let nobody in [Chorus] So now the walls are closing in Because in life you sink or swim Sometimes these shoes don't feel right in my head Feel like a book that can't be read, A book that can't be, A book that can't be read [Chorus] To je to što je tamo sviralo.. Jedna ujedno meni od najdražih pjesama tog banda. Pa draga, ako ti i ja možemo sve i ako to kažeš, vjeruješ u to e pa onda malena.. sudbina je kovana. No eto pošto mi se spava.. Da skratim… Vratio sam se u ovaj prokleti grad kao i uvijek, oči mi se pune prokletim suzama.. Ovaj put sam izmoren od nespavanja i tako.. Užasno. Idem napisati nešto malo još možda i to bude u postu pa ću postati. Hvala na čitanju, papa. Sjećanje na nju obrisati neću Ime njeno odzvanja mi u glavi U očima ljepota njena što ostala mi je Sada slijeva se Niz uplakano moje, lice usamljeno bez nje. Želim te zagrliti ljubavi Drhtim u samoći dok jecam, jecam jer nemam te Tražim te u svojoj koži Znam da uvukao miris se je Imam još tvoj miris… Mirišeš na ljepotu ljubavi I kada mi iz ruku nestaješ miris ti pamtim Slijedi moje srce te Ne pušta daleko od, n pušta daleko od sebe! Ljubim ti noge pokorno voljena Ljubim ti noge jer si moja božica Štujem te ljubavi i štovati ću te Ako ikada poželiš otići od mene ubi me. Pokušavam zaboraviti koliko boli kada nema te Pokušavam ne misliti na tebe dok suze niz lice teku mi Miris tvoj u njima je, odraz tvoje ljepote slijeva se! Tražim te u odajama boli gdje srce počiva mi U samoći bez tebe, u tami i noći Sjećanja nikada neće umrijeti A ja ću te i dalje zauvijek voljeti. Njen odraz u magli Ej ti u magli što ime mi dozivaš Ej ti što stojiš, stojiš sama na kiši Dođi bliže, na kožu mi diši. Pada kiša unutar mene Svaka kap dio tuge je Natopilo se je more unutar mene val za valom razara me Ja sam samo bol i tuga bez nje Snovi svi bez nje su besmisleni. Ja ti govorim ti, ti koja stojiš u kiši tuge Dođi kod mene da kisnemo zajedno Da tuga nas ne ohladi I kiša će jednom prestati A sunce će na onda obasjati Ti i ja na travnjaku ćemo biti U nebo oči skriti. Daj mi da ljubim usne ti dok ginemo Daj mi da dodirujem te dok ovaj svijet ne preživimo Ja sam bez te ništa osim propalica Moje srce ne kuca Moja duša je smrznuta Zato govorim ti polagano Da čuješ me kako te dozivam Poljubi me dok ne zaklopim oči, dok ne probudim se. Neće ova kiša zauvijek padati ljubavi Neće ovaj svijet zauvijek ovakav biti Mi ćemo sebi stvoriti svijet u kojemu ćemo živjeti Ti i ja u svijetu u koji nitko neće moći uči Sakriti ćemo se ljubavi Samo nikada |
14.09.2007., petak
Sometimes love is not enough
|
Svi govore ljubav je sve, ne mogu bez nje. Svi se uzdaju u emociju i ne vide da nije dovoljno da održi te, drži tamo gdje je kraj, ruke trebaju, trebaju te držati. Ljubavni pogledi, mogu te ohladiti. Sjećam se kada su me hladili, smrznuli. Svi pogledi i oni najbezazleniji, srce su mi sledili. Krvave rane duboko u meni, smrznule su se. Ostala je samo samoća duboko zakopana ispod debeloga leda. Ljubav nije dovoljna, da čovjeka ne ubije svijet. Ljubav nije dovoljna, da nama vlada sreća. Ljubav nije toliko jaka, da se bori za nas, ne uzdati se u ljubav, uzdati se u sebe, u osobu koju voliš. Ne očekivati da će se sve promijeniti samo zašto što se volite, kada neće. Ljubav nije dovoljna, da zakrpa rane na rukama, ljubav nije dovoljna, da čovjek ne propada, umire. Ljubav nije bog, jer bog ne postoji. Ljubav je osjećaj, emocija koju treba poštivati njome se ojačati. Ljubav je lijepa, ljubav je najljepša. No i dalje, ljubav nije dovoljna. Ljudi tako očekuju od ljubavi da pobjedi sve, kao da je osoba koja se može boriti,. Jeste li ikada vidjeli ljubav, zasebno? Bez ljudi? Svaki dan govore mi prekini piti, prekini se uništavati prekini biti depresivan. A svaki dan u dubljoj rupi sam, tamo gdje pripadam. I govorim svima ljubav nije dovoljna sama, nije dovoljna da zakrpa se rana u mojim prsima. Ljubav nije dovoljna da nas drži živima, ako se nećemo boriti. Ljubav nije dovoljna, da nas jača ako se sami nećemo jačati. Kažu mi imaš sve što treba ti, ljubav, cura koja voli te i ti nju. Osjetim ljubav kada spomenu je no osjetim i samoću, jer grlim prijatelja, to nije ona. Osjetim samoću od koje mi srce umire, osjetim bol od koje mi zadah prestaje. Ponekad ljubav zvuči hladno kada izgovaram to, ponekad je njezin pojam vatra, ponekad samo ledeni vjetar. Nikada znati nećeš, što ljubav doista je, umire cvijeće umire svijet. Samo ostaje ljubav u prsima, duboko u nama.  Zatvorim oči i putujem u sve svjetove koje može mi pružiti, emocija u meni. Zatvorim oči i osjetim je, ljubav kako struji kroz mene. Jastuk pokraj moga i dalje prazan je, hladna je postelja. Dodirujem je, poželim letjeti, da je mogu u snu samo na malo vidjeti. Ljubav nije dovoljna tada da mi da krila, da poletim. Ljubav me ne može do nje odvesti. Tamo gdje srce mi leži u njezinoj jazbini, ljubavi i topline kojoj se želim predati. Ljubav nije dovoljna da bi ljudi bili sretni, ona je samo ključ koji treba staviti u vrata. Otvoriti ih i polagano krenuti, prema sreći. Zašto svi očekuju od mene da ću biti sretan. Samo zato jer volim? Samo zato jer sam voljen? Zar da dovoljno mi bude to? Dok god ne vidim je neću biti sretan.  Nikada neću moći pobjeći od samoće u sebi, ja nikada neću ubiti tugu u sebi. Koliko god se puta nasmijao toliko ću puta i plakati. Sve krvave riječi koje ću napisati. Dok putujem svojim srce, rijeke tako mirne su, kao da umrle su. Srcu umorno od kucanja je, i tu je ono što ljubav je, dovoljna da kuca za nju. Ljubav dovoljna je da volimo, ona dovoljna je da čekamo, ljubav dovoljna je za ono što u nama je da održi, sreća je emocija koju se drugim mora graditi. Ja ne mogu sretan biti daleko od ruku mi je sreća. Jedna zamjena za nju postoji, u dobru i zlu. Alkohol. I zašto svi govore, zašto me svi mole da prestanem raditi to. Zar ne shvaćate da ljubav ta, nije mi dovoljna. Nije mi dovoljno što mi kažete da me volite, shvaćate li? Uništavam se i to ću dovršiti, neću se obazirati. Na ljubav onih koje ne volim. Svaki dan slušam to, volim te prestani, molim te. Ne moli me. Nisam bog. Ne očekuj od mene da poslušam te. Prijatelji, samo moji prijatelji. Moje srce našlo je put, kojime ide. Kroz trnje do nje idem. Ne predajem se, to nisam rekao. Ali težak je put i moguće je pasti, ne moći nastaviti, propasti. Sve u meni želi zadržati snagu, uz pomoć ljubavi u sebi, mogu se ojačati. No ljubav nije dovoljna da me sama vodi. Prijatelji uz mene, prijateljice. Alkohol i glazba, cigarete. Sve polako dosađuje. Ta želja za njom zasjenila je sve, što ikada usrećivalo me je.  Ponekad i ja puknem, nije mi dovoljna snaga drugih. Ponekad me naljute, svojim glupim pitanjima. Ne želim da me itko pita kako si, ne želim da me itko pita zašto si, takav. Ne želim da me itko osuđuje jer sam takav, mi smo svi tako prokleto drugačiji, to morate shvatiti. Ono što u ovome postu stalno ponavljam pa i kako se sam post zove. Sometimes love is not enough. Pa da.. Nije. Nije dovoljna no ključna je, ključ je sreći i snazi. Shvatiti jedno morate. Kada nekoga volite. Nije ljubav ležati doma sav u snovima, nije ljubav biti u svojem filmu zbog nekoga tko te voli. Ljubav je boriti se. Za tu osobu i za vas. Nije dovoljno govoriti kako ljubav spasiti će sve. Jer tako ubiti će te se. Laži davno, bacile su me na tlo. Laži o ljubavi, koja postojala nije. Duboko u mene groblje je, svake ljubavi koju osjetio sam ja, sve je umrlo i sada sišla je božica. Moja hoti. Napokon se je spustila. Nema više grobova, nema više spomenika, sve sada lijepo je… ( dok sam blizu nje) Toliko puta poželio sam umrijeti, toliko puta ona me je znala spasiti. Ljubav ta vodila me je na prava vrata, da ne odem u zaborav. Nikada nisam shvatio, sada napokon jesam. Da ne mogu pobjeći sudbini. Da ne mogu od ljubavi očekivati da će sve ispraviti, da se za nju moram boriti. Shvatio sam sada da nije dovoljno voljeti i voljen biti, u alkoholu samoću i tugu skriti, shvatio sam sada koliko ljubav zapravo slaba je dok ne znaš za nju izboriti se. I dalje ljubav, ljubav je moj moto, moj način života, ljubav je meni sve. Čini me sretnim. Volim i voljeti ću! Nikada prestati neću. Poželim nestati i samo je gledati, kako živi jer znam da bi uživao gledajući to, svoje malen. Volim je, i neću prestati. Neću biti sretan dok ne budem blizu nje i zato molim vas, prestanite. Prestanite govoriti da imam sve. Jer alkohol i prijatelji nisu sve, zauzimaju jedno mjesto u životu, u srcu. No ono pravo što trebam moja droga bez koje umirem daleko od ruku je, kao što prošli post kaže. Daleko od ruku je no nije od srca daleko mi. No u rukama nije, i to stvara samoću. Za kraj, jedna pjesma napisana onako kako sam nekada pisao, bez posvete ikome, pjesma iz moje mašte i mojega srca.  Bludni anđel Onaj koji me je stvorio nije znao da ću postati Ljubavnik u ružama, prekriven svilenim posteljama Da ću ljubiti kožu djevica, bludan biti Da ću piti vino s bedara voljenih Nije znao da ću biti ono što jesam ja Carstvo moje zamislio nikada nije Tamo gdje ruže mirišu na erotiku Gdje prigušene svijeće umiru Gdje osjeti se miris seksa Tamo gdje sam ja U svojim odajama Gdje nitko ne vidi me Nitko ne zna za mene. Duboko u moru nje Duboko gdje užitak počiva Dopiranje u dubine dok svila gužva se Pod nama dok miču se svileni valovi Dok ona tragove ostavlja Na mojoj koži Ja uživam u njoj Bludnoj svojoj noći Jutrom dok odlazim Miris na postelji dok ostavim Osjetim je, miris nje Na koži počiva Osjetim je, osjetim gdje ostavila svoje kandže užitka je. Postao sam ono što nikada mislio nisam postati Što nikada moj otac nije htio vidjeti Bogu sam anđele krao Bludne im snove dao Sve sam imao u rukama Ruža trnje u dlanovima Ljepota koja boljela je Krv koja slijevala se je Niz lijepe grudi djevica Crvena kapljica označila ju je Kao početak njezinog odlaska među bludne. Miris kože žene poput dobroga vina je Dodir kože te teško razlikovati je Od postelje svilene Osjetio sam bol dok gledao sam u oči je Dok govorila je riječi dvije te , proklete Volim te. Nikada iz njene postelje izašao nisam Nikada napustio je nisam ja Ona je dio mene bila te noći i ostala Naučio sam voljeti, naučio vjeran biti Život joj krasiti, ružama kititi Svoju dušu joj predati. |
12.09.2007., srijeda
Daleko od ruku ali nikada daleko od srca
|
Iako imam napisan post koji sam samo trebao postati, osjetio sam potrebu da noćas tj. jutros evo napišem ovaj, novi post. Iako totalno kontrast od onoga, ipak oba će biti na blogu. Prije ili kasnije. Što li je to što sam htio pisati danas, hm. Počet ću s jednom pjesmom, neki će shvatiti a neki ne. U mojem moru emocija Spasi me, jer ja se topim u moru svojih emocija I nisam dovoljno odlučan želim mi Želim li preživjeti i biti sretan jednoga dana Želim li boriti se Ili odustati Spasi me ako ne želiš mi, na grobu oplakivati Mrtvo tijelo, raspadnuto pod zemljom Smrti mojom okićenom Daj ruku mi, u ovoj sam rupi sam Pokušavam vrištati ali ne čujem se Ne čujem koliko glasno je Samo umara me I želim zatvoriti oči i ostati tu U svojem vječnom snu Jer ne mogu nositi sve Sve terete, koje svijet donio mi je. Spasi me, od boli koju osjećam u prsima Progutao kao da sam nož Koji zabio mi se u prsa je Ostavio me Da umirem Krvarim unutar sebe Bez tebe Što mogu učiniti ja Ako me ne dodirne ruka tvoja Mogu samo odustati Boriti se Mogu odustati živjeti Ako me tvoje usne neće poljubiti Ako vjetar neće nositi miris tvoj Ako na svojoj koži neću osjetiti dodir tvoj Što ako nikada ne dogodi se to Ako prevlada u meni zlo Ako napustim svijet u kojemu smo mi Ljubavnici od boli tkani. Izgubio sam se u svijetu što stvorio sam U kojemu sam mislio da nisam slab Izgubio sam se, u moru emocija. Topim se i pružam ruke Tražim da netko spasi me Grebem po dnu i pokušavam te dozvati Ali svi moji jecaji U moru će ostati. Nisi ti kriva što sam ovo ja Nisi kriva što sam uništena osoba Volio bi, da mogu se boriti No kažem ti ljubavi Odlučio sam se predati. ja sam toliko puta rekao da ću to učiniti izdržati kako bi te mogao gledati sretnu nadam se no mislim da kraj moj stigao je prije nego mislili smo da doći će kraj, gdje sve završava gdje novo počinje tamo gdje bez mene ćeš nastaviti ti znam, u srcu me nositi nemoj plakati jer to nije poraz moj pobjeda je osvojio sam vrh koji oduvijek htio sam imati ovaj puta sam na njega pobjegao jer se nisam imao hrabrosti boriti. Pao sam s vrha tog natrag u more Gdje voda bila je gusta i tamna Crno more kao vrana A mjesec što sjaji u njemu kao da je rana Crvenkasto još sjaji Kao da se u tami gasi A ja dozivam tvoje ime Iz ovog mraka i tmine Iz samoće iz emocija mora Previše je patnje i bola Ja ću se penjati do vrha svog Iz dana u dan Dok ne otkrijem Postoje li pakao i raj Dali je to moj konačni kraj. Promjene.. Opet sam se promijenio. A jučer nisam bio ovakav. Stalno, stalno se ponavlja. Promjene na meni, nikada neće prestati izgleda. Još jučer bio sam tup na emocije donekle, izostavit ćemo hoti da sam tup na te emocije ne bi bio više tu. No danas, danas sam tako, tako prokleto drugačiji nego prije prošlih 24+ sati. Opet sam onaj stari, no koliko dugo. Koliko osoba živi u meni? Što li je to… Sve je tako drugačije, odjednom svijet vidim mračnije. Odjednom više sve nije tako bajno. Što do vraga se događa. Čudan sam.. osjetim to. Nešto staro je u meni a opet, novo. Vratilo se je, nešto posebno. Ono što su svi oduvijek na meni voljeli. O zar opet. Opet vidim da sam takav, opet vidim da sam isti kao prije par mjeseci. Još jedan, depresivni gotičar, ništa više. Tako tipično, tako logično. No doista, oduvijek sam pokušavao biti bolji od ostalih ne biti kao svi, ne biti onakav kakav jesam kako bi prekrio to što jesam, sada napokon kažem… Ja sam ono što jesam, i to ću biti dok se ne ubijem, ono što doista jesam. Nije me sram priznati, pa zar bi ikoga trebalo biti.. Da plačem kao što bi plakala neka cura, kao što ni jedan dečko ne bi. Više me nije toga sram. Ono što svi znate, pa neka znaju a ma baš svi. Ja volim svoju curu i nikada je ne bi prevario! Eto želim da i to svi znaju, nikad! No jednostavno, ubija me moj život. Ubija me što sve izgleda tako dobro, tako kvalitetno kao da uživam a ja.. Najradije bi se ubio od silnog užitka. Dosadno. Monotonija me okupira, monotonija me čini tako usporenim, neodređenim. Ne mogu nastaviti povezivati riječi ne mogu nastaviti stajati iza onoga što govorim a govorim ovdje ono što ne znam dali doista mislim. Jer ono što doista mislim govorim njoj što li se to događa.. ne znam više tko sam doista ja.. Ne povezujem se, ne nadovezujem na rečenice.. Što ako sada zaspim i više se ne probudim. Ah.. Što ako se probudim u paklu.. Postoji li veći nego ovaj u kojem jesam.. Prokleti život.. I kada si sretan, sreća ti je daleko od ruku, ne daleko od srca. |
03.09.2007., ponedjeljak
For my love
|
Rana Ja nikada spavati ne idem sam, nikada bez tebe Ako nemam u rukama te ali u srcu si Nikada u san bez tebe neću utonuti Isto kao što te voljeti neću prestati. Ja nikada nisam nasmijan, kada uz mene nisi ti Svi ti osmijesi, lažni sretni pogledi Gadi mi se život koji bez tebe živim ja Volio bi se ubiti pred tvojim koljenima Gledati ih jer više nisam dostojan Volio bi, volio da prisloniš mi pištolj u čelo popucaš metak ljubavi Koji će me od tijela razdvojiti. Ti si oduvijek bila poseban cvijet kojemu sam se divio ja Kada sam ti pričao cvala si i ja sam odlučio te zalijevati Odlučio sam ti život davati toliko, da sam zaboravio postojati Postojim samo zato da ti, da ti postojiš Ulijevam život u tebe Jer samo u životu si mi ostala ti Sve ostalo znao sam da ću izgubiti Tebe nikada, barem voljeti neću prestati. Volio bi prestati razmišljati, kako želim umrijeti Volio bi prestati postojati, opet se roditi i sretnom te činiti Volio bi da si sretna ti, da sretni smo mi Ovako razdvojeni, kao sjene u noći Ne možemo se vidjeti Samo znam da si tu Ali ne vidim te, osjetim ranu Ranu koja na tebe podsjeća me Rana koja obilježava ono što znači u životu mi sve Obilježava tebe.  Trebao sam odavno spavati ali… Nemam volje za time, ne želim to. Ne da mi se spavati, to me neće opustiti samo odmoriti a odmor taj nikada ne osjećam. Potrgan sam.. Otkako sam se vratio od Hoti danas je prva noć da nisam pijan.. Potrgan sam nekako, kao da se raspadam. No tijelo moje, oduvijek je bilo takvo, kao da se raspada. Poprimilo je osobine duše koja se raspala davno, ostala mi u sjećanjima… Kada sam je imao.. Ostavio sam je da spava s ostalima, davno je umrla.. Dragoj moj voljenoj, danas je 16 godina. Pa ljubavi.. Što da ti kažem nego da te volim, da ti želim sretan rođendan i da doživiš mnogo više, da sljedećih 16 bude ljepše nego onih 16 prije i naravno, da sam tu ja da ti koliko god dugo ti želiš to u tome i pomognem. Volio bi da te mogu poljubiti sada, grliti, maziti.. Gledati te kako spavaš, u tome uživati. No ne mogu, te godine. Proklete bile. No ajde.. Ako sam se za sva sranja u životu borio i ustrajao u tome, zar da padnem sada i ostavim tebe. Oprosti mi ako ikada popustim no znaš što.. To si ti, vidiš i sama koliko te volim, misliš li da ću to olako dopustiti? Da.. Ti bi trebala znati, mislim da i znaš. Pošto ti je rođendan, posvetit ću ti post. Dakle od sada na dalje sve napisano, napisano je samo kao znak pažnje za tvoj rođendan. Volim te i ljubim te u taj maleni slatki nosić što nosiš na još slađem licu. Obožavam te. Ok, vrijeme da krenem. Prvo, prvo ću ti napisati pjesmu. Eto jedna za rođendan. Oprosti ako bude čudna..  Sretan rođendan Mladost tvoja prolazi voljena Godine polako prolaze i vrijeme je tu Kada prestajemo živjeti u snu Sada draga moja ljubavi Polako iz zemlje snova iskorači Vrijeme je, da pridružiš mi se. Mlada si ti ljubavi Život kao ni svijet ne zna to cijeniti Ali zato znam ja I mlada ljubav ta Što srca veže nam, što veže sve Koji vole se Mlado sve je ljubavi to Potrudimo se sada ljubavi Ta i naša ljubav samo ostari Ne da starimo samo mi U tuzi i samoći Otvori ljubavi oči Pogledaj, pogledaj svijet oko tebe Sada kada starija si lijep više nije Nitko se više ne smije Tebi se ljubavi to dogoditi neće Tvoje godine bit će godine sreće Umrijeti za to ja bi Umrijeti samo da se nikada ne prestaneš veseliti Mlada si ljubavi, mlada si Uz tebe želim ostarjeti. Sretan rođendan od srca ti želim ja Tvoj sam kao i ti moj san Sretan ti rođendan ljubavi, nikada te neću prestati voljeti Moja ljubav, neka bude ti dar Život neka sada postane ti raj Potrudimo se oboje i raj će biti U kojemu ćemo se samo nas dvoje skriti. Sretan rođendan malena Pjesma moja pisana riječima što srce želi reći A to su samo riječi dvije Da voli te A voli te srce moje do neba ljubavi Tamo gdje zvijezde će eksplodirati Tamo gdje se dijamanti crnog mora stvaraju Gdje anđeli u ljubavi izgaraju Tako daleko za moju ljubav se zna Jer za nju ne postoji kraj Dok postojiš ti, moj maleni raj. Sretan rođendan utopi se u ljubavi voljena Uživaj svaki trunak nje Ne zaboravio smisao života Ljubav je Bez nje nikada sretna nećeš biti Prati srce i nemoj emocije skriti Srce će te dovesti na pravi put U tvojem srcu ja imam svoj kut I tamo bi zauvijek volio biti Nemoj svoje srce, nikada kriti. Davno kada sam te upoznao nisam ni mislio da ću ovo ikada raditi. Sjediti i pisati post o tebi, sebi. O nama. Sada, nakon toliko vremena što se poznajemo. Eto, pišem taj post, slušam glazbu koja podsjeća me na tebe. Dijelimo već toliko sjećanja, toliko snova. Zar je moguće da si to doista ti, da te smijem zvati svojom ljubavi.. Danas ti je 16 godina. Sjećam se svojih 16 godina.. Volio bi da ne.. No sjećam se i zato. Želim se potruditi da tvoje godine budu bolje, želim ti pružiti nešto što ja nisam imao, nešto što znam da ti treba i da će te činiti sretnijom. Sve što na svijetu želiš imati, imati ćeš. Sve što te može usrećiti. Želim te gledati sretnu. Znaš i sama, nisam jedan od onih koji žele samo seks, hvaliti se curom i da ne marim za tvoje emocije. Znaš i sam, tvoje su mi emocije na prvome mjestu. Želim sada, želim ti malo pričati o tome. Vidiš.. Mnogo puta si mi rekla da si dobro, u strahu da ću ja biti loše ako mi kažeš da si loše. Pa ljubavi, pošto marim za tvoje emocije, morao sam te upoznati da bi poznavao i njih. Poznavajući tebe, moraš shvatiti naučio sam mnogo toga o tebi i znam, znam da nisi dobro, znam da si loše kada mi lažeš i znam da mi lažeš. Ne želim to, ne želim da mi lažeš jer ja sam tu samo zato da bi ti bila sretna. Da te nije bilo ubio bi se, umro bi onda kada sam te upoznao i sama znaš. Dokaz je još na ruci, nikada neće ni nestati. Zato, ne želim da ikada mi se zatvoriš. Sada kada si sve bliže tih famoznih 18 godina kojih toliko svi iščekuju moram ti reći.. Teško je, sve veća odgovornost i pritisak, sve veći problemi.. No znaš što, ti u tome nećeš biti sama. Nikako. Želim da budemo kao tim, da ne radimo ništa solo. Želim biti dio tebe doslovno, želim biti tvoj oslonac, rame za plakanje i grljenje. Želim biti sve što ti zatreba i želim da to pamtiš i da radiš to, da iskoristiš to što ti dajem. Ne želim da u životu išta radiš sama ma da i sama radiš doručak dok sam blizu tebe ja, nisi sluga života, nisi ničija. Svaki put kada dobijem tvoju poruku budem tako sretan, kada vidim da ti nedostajem srce mi je tako, tako prokleto sretno, oči mi sjaje. Svaki puta kada mi kažeš volim te osjećam se najbolje na svijetu, sretan u tome trenutku sam više nego bilo tko u cijelome životu. To nije normalan efekt ljubavi, to nije samo ljubav. To je jednostavno ono pravo, ono kada voliš doista, kada ti ljubav nije samo riječ. Uz tebe sam je naučio, naučio sam što ona znači i shvatio sam da je ljubav, ljubav postoji samo jednom. Volim samo tebe, volio sam cijeli život samo tebe, voljeti ću cijeli život samo tebe. Voli se samo jednom.. naučio sam toliko toga o ljubavi, uz tebe. Jednostavno sam počeo shvaćati svoje srce, svoje emocije i snove. Počeo sam shvaćati zašto pišem takve pjesme i zašto sam takva osoba, sve zbog tebe. Naučila si me toliko toga i sada, sada ti moram reći iskreno… Nisam te nikada smatrao dovoljno posebnom koliko sam shvatio da posebna jesi. Nisam nikada smatrao ljubav toliko bitno koliko sam uz tebe počeo. Nisam nikada shvaćao, što je voljeti obostrano. Mislio sam da znam ali nikada nisam bio ovakav, nikada nisam znao. S tobom moje srce ubija samoću, s tobom moje srce živi opet i s tobom, s tobom moj svijet nikada se ne može srušiti. Kula od ljubavi najjača je kula na svijetu, nitko je ne može srušiti samo oni koji su je gradili. No ti i ja to ne želimo zar ne, ne želimo da ova ljubav prestane. Borit ćemo se draga, nećemo stati. Nećemo dopustiti ikome da nas rastavi, IKADA! Draga moja, moje emocije, samo jedan maleni dio njih je sada tu, nadam se da si upila išta od ovoga. Sada draga, po zadnji put kažem ti.. Sretan rođendan malena! Volim te Dodatak: Ovo iznad bilo je pisano ujutro oko pola 4 a sada sam došao doma evo sada je pol 7 navečer. Evo još samo jedna pjesma, i gotovo. Samo za tebe. Oblaci puni tmine Tamni oblaci stvorili su se Tamo gdje srce oslabilo je Bol stvorila se je Tamo gdje neba nestalo je Ostala bol tu je Da ubije me Ostalo je Bol da ubije me. Miris tvoj držao bi duboko uz sebe Držao bi za ruku te i molio te Molio da ne odlaziš od mene Dok svijet krvari svoje suze Molio bi te, da ne odlaziš od mene. Ako svijet sruši se ostani uz mene Ako svijeta nestane, nekako ljubavi zauvijek ostane Ne dopusti ljubavi da ljubav se ugasi Neka ona zauvijek postoji. Dolazi opet, oblaci puni tmine Dolaze opet depresivne riječi I bol u mojoj glavi Nakon vremena svog Bolestan sam od tog… Ne napusti me ljubavi Molim te neka oblaci nestanu Molim te ljubavi, možeš li me spasiti Doista ne želim umrijeti Možeš li mi pomoči ljubavi Ne želim bez tebe ostati Pomozi mi ne želim se predati Volim te i neću prestati. |
