Iako imam napisan post koji sam samo trebao postati, osjetio sam potrebu da noćas tj. jutros evo napišem ovaj, novi post. Iako totalno kontrast od onoga, ipak oba će biti na blogu. Prije ili kasnije. Što li je to što sam htio pisati danas, hm. Počet ću s jednom pjesmom, neki će shvatiti a neki ne.
U mojem moru emocija
Spasi me, jer ja se topim u moru svojih emocija
I nisam dovoljno odlučan želim mi
Želim li preživjeti i biti sretan jednoga dana
Želim li boriti se
Ili odustati
Spasi me ako ne želiš mi, na grobu oplakivati
Mrtvo tijelo, raspadnuto pod zemljom
Smrti mojom okićenom
Daj ruku mi, u ovoj sam rupi sam
Pokušavam vrištati ali ne čujem se
Ne čujem koliko glasno je
Samo umara me
I želim zatvoriti oči i ostati tu
U svojem vječnom snu
Jer ne mogu nositi sve
Sve terete, koje svijet donio mi je.
Spasi me, od boli koju osjećam u prsima
Progutao kao da sam nož
Koji zabio mi se u prsa je
Ostavio me
Da umirem
Krvarim unutar sebe
Bez tebe
Što mogu učiniti ja
Ako me ne dodirne ruka tvoja
Mogu samo odustati
Boriti se
Mogu odustati živjeti
Ako me tvoje usne neće poljubiti
Ako vjetar neće nositi miris tvoj
Ako na svojoj koži neću osjetiti dodir tvoj
Što ako nikada ne dogodi se to
Ako prevlada u meni zlo
Ako napustim svijet u kojemu smo mi
Ljubavnici od boli tkani.
Izgubio sam se u svijetu što stvorio sam
U kojemu sam mislio da nisam slab
Izgubio sam se, u moru emocija.
Topim se i pružam ruke
Tražim da netko spasi me
Grebem po dnu i pokušavam te dozvati
Ali svi moji jecaji
U moru će ostati.
Nisi ti kriva što sam ovo ja
Nisi kriva što sam uništena osoba
Volio bi, da mogu se boriti
No kažem ti ljubavi
Odlučio sam se predati.
ja sam toliko puta rekao
da ću to učiniti
izdržati kako bi te mogao gledati
sretnu nadam se
no mislim da kraj moj stigao je
prije nego mislili smo da doći će
kraj, gdje sve završava
gdje novo počinje
tamo gdje bez mene ćeš nastaviti ti
znam, u srcu me nositi
nemoj plakati
jer to nije poraz moj
pobjeda je
osvojio sam vrh
koji oduvijek htio sam imati
ovaj puta sam na njega pobjegao
jer se nisam imao hrabrosti boriti.
Pao sam s vrha tog natrag u more
Gdje voda bila je gusta i tamna
Crno more kao vrana
A mjesec što sjaji u njemu kao da je rana
Crvenkasto još sjaji
Kao da se u tami gasi
A ja dozivam tvoje ime
Iz ovog mraka i tmine
Iz samoće iz emocija mora
Previše je patnje i bola
Ja ću se penjati do vrha svog
Iz dana u dan
Dok ne otkrijem
Postoje li pakao i raj
Dali je to moj konačni kraj.
Promjene.. Opet sam se promijenio. A jučer nisam bio ovakav. Stalno, stalno se ponavlja. Promjene na meni, nikada neće prestati izgleda. Još jučer bio sam tup na emocije donekle, izostavit ćemo hoti da sam tup na te emocije ne bi bio više tu. No danas, danas sam tako, tako prokleto drugačiji nego prije prošlih 24+ sati.
Opet sam onaj stari, no koliko dugo.
Koliko osoba živi u meni? Što li je to… Sve je tako drugačije, odjednom svijet vidim mračnije. Odjednom više sve nije tako bajno. Što do vraga se događa.
Čudan sam.. osjetim to. Nešto staro je u meni a opet, novo.
Vratilo se je, nešto posebno. Ono što su svi oduvijek na meni voljeli. O zar opet. Opet vidim da sam takav, opet vidim da sam isti kao prije par mjeseci.
Još jedan, depresivni gotičar, ništa više. Tako tipično, tako logično.
No doista, oduvijek sam pokušavao biti bolji od ostalih ne biti kao svi, ne biti onakav kakav jesam kako bi prekrio to što jesam, sada napokon kažem… Ja sam ono što jesam, i to ću biti dok se ne ubijem, ono što doista jesam.
Nije me sram priznati, pa zar bi ikoga trebalo biti.. Da plačem kao što bi plakala neka cura, kao što ni jedan dečko ne bi. Više me nije toga sram. Ono što svi znate, pa neka znaju a ma baš svi. Ja volim svoju curu i nikada je ne bi prevario! Eto želim da i to svi znaju, nikad!
No jednostavno, ubija me moj život. Ubija me što sve izgleda tako dobro, tako kvalitetno kao da uživam a ja.. Najradije bi se ubio od silnog užitka. Dosadno. Monotonija me okupira, monotonija me čini tako usporenim, neodređenim.
Ne mogu nastaviti povezivati riječi ne mogu nastaviti stajati iza onoga što govorim a govorim ovdje ono što ne znam dali doista mislim. Jer ono što doista mislim govorim njoj što li se to događa.. ne znam više tko sam doista ja..
Ne povezujem se, ne nadovezujem na rečenice..
Što ako sada zaspim i više se ne probudim. Ah..
Što ako se probudim u paklu.. Postoji li veći nego ovaj u kojem jesam..
Prokleti život.. I kada si sretan, sreća ti je daleko od ruku, ne daleko od srca.
Post je objavljen 12.09.2007. u 04:22 sati.