Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
12.09.2007., srijeda
Daleko od ruku ali nikada daleko od srca
|
Iako imam napisan post koji sam samo trebao postati, osjetio sam potrebu da noćas tj. jutros evo napišem ovaj, novi post. Iako totalno kontrast od onoga, ipak oba će biti na blogu. Prije ili kasnije. Što li je to što sam htio pisati danas, hm. Počet ću s jednom pjesmom, neki će shvatiti a neki ne. U mojem moru emocija Spasi me, jer ja se topim u moru svojih emocija I nisam dovoljno odlučan želim mi Želim li preživjeti i biti sretan jednoga dana Želim li boriti se Ili odustati Spasi me ako ne želiš mi, na grobu oplakivati Mrtvo tijelo, raspadnuto pod zemljom Smrti mojom okićenom Daj ruku mi, u ovoj sam rupi sam Pokušavam vrištati ali ne čujem se Ne čujem koliko glasno je Samo umara me I želim zatvoriti oči i ostati tu U svojem vječnom snu Jer ne mogu nositi sve Sve terete, koje svijet donio mi je. Spasi me, od boli koju osjećam u prsima Progutao kao da sam nož Koji zabio mi se u prsa je Ostavio me Da umirem Krvarim unutar sebe Bez tebe Što mogu učiniti ja Ako me ne dodirne ruka tvoja Mogu samo odustati Boriti se Mogu odustati živjeti Ako me tvoje usne neće poljubiti Ako vjetar neće nositi miris tvoj Ako na svojoj koži neću osjetiti dodir tvoj Što ako nikada ne dogodi se to Ako prevlada u meni zlo Ako napustim svijet u kojemu smo mi Ljubavnici od boli tkani. Izgubio sam se u svijetu što stvorio sam U kojemu sam mislio da nisam slab Izgubio sam se, u moru emocija. Topim se i pružam ruke Tražim da netko spasi me Grebem po dnu i pokušavam te dozvati Ali svi moji jecaji U moru će ostati. Nisi ti kriva što sam ovo ja Nisi kriva što sam uništena osoba Volio bi, da mogu se boriti No kažem ti ljubavi Odlučio sam se predati. ja sam toliko puta rekao da ću to učiniti izdržati kako bi te mogao gledati sretnu nadam se no mislim da kraj moj stigao je prije nego mislili smo da doći će kraj, gdje sve završava gdje novo počinje tamo gdje bez mene ćeš nastaviti ti znam, u srcu me nositi nemoj plakati jer to nije poraz moj pobjeda je osvojio sam vrh koji oduvijek htio sam imati ovaj puta sam na njega pobjegao jer se nisam imao hrabrosti boriti. Pao sam s vrha tog natrag u more Gdje voda bila je gusta i tamna Crno more kao vrana A mjesec što sjaji u njemu kao da je rana Crvenkasto još sjaji Kao da se u tami gasi A ja dozivam tvoje ime Iz ovog mraka i tmine Iz samoće iz emocija mora Previše je patnje i bola Ja ću se penjati do vrha svog Iz dana u dan Dok ne otkrijem Postoje li pakao i raj Dali je to moj konačni kraj. Promjene.. Opet sam se promijenio. A jučer nisam bio ovakav. Stalno, stalno se ponavlja. Promjene na meni, nikada neće prestati izgleda. Još jučer bio sam tup na emocije donekle, izostavit ćemo hoti da sam tup na te emocije ne bi bio više tu. No danas, danas sam tako, tako prokleto drugačiji nego prije prošlih 24+ sati. Opet sam onaj stari, no koliko dugo. Koliko osoba živi u meni? Što li je to… Sve je tako drugačije, odjednom svijet vidim mračnije. Odjednom više sve nije tako bajno. Što do vraga se događa. Čudan sam.. osjetim to. Nešto staro je u meni a opet, novo. Vratilo se je, nešto posebno. Ono što su svi oduvijek na meni voljeli. O zar opet. Opet vidim da sam takav, opet vidim da sam isti kao prije par mjeseci. Još jedan, depresivni gotičar, ništa više. Tako tipično, tako logično. No doista, oduvijek sam pokušavao biti bolji od ostalih ne biti kao svi, ne biti onakav kakav jesam kako bi prekrio to što jesam, sada napokon kažem… Ja sam ono što jesam, i to ću biti dok se ne ubijem, ono što doista jesam. Nije me sram priznati, pa zar bi ikoga trebalo biti.. Da plačem kao što bi plakala neka cura, kao što ni jedan dečko ne bi. Više me nije toga sram. Ono što svi znate, pa neka znaju a ma baš svi. Ja volim svoju curu i nikada je ne bi prevario! Eto želim da i to svi znaju, nikad! No jednostavno, ubija me moj život. Ubija me što sve izgleda tako dobro, tako kvalitetno kao da uživam a ja.. Najradije bi se ubio od silnog užitka. Dosadno. Monotonija me okupira, monotonija me čini tako usporenim, neodređenim. Ne mogu nastaviti povezivati riječi ne mogu nastaviti stajati iza onoga što govorim a govorim ovdje ono što ne znam dali doista mislim. Jer ono što doista mislim govorim njoj što li se to događa.. ne znam više tko sam doista ja.. Ne povezujem se, ne nadovezujem na rečenice.. Što ako sada zaspim i više se ne probudim. Ah.. Što ako se probudim u paklu.. Postoji li veći nego ovaj u kojem jesam.. Prokleti život.. I kada si sretan, sreća ti je daleko od ruku, ne daleko od srca. |
