Blacken The Angel ''my utopia'' ( my world is dead)
30.08.2007., četvrtak
Dying
|
Poljubi mi rane, krvave.. Ljubi ih ljubavi… Poljubi mi rezane ruke, liži ih.. Znam da oboje u tome želimo uživati.. Ja sam onaj koji te želi na svojoj strani, s mrtvima.. Iznutra. Volim kada diraš mi rane, koje sada krvare. Volim kada ljubiš mi usne.. Koje sada drhte.. Krvave rane. Gledam ih kako lijepe su… zastrašuju svojom posebnošću, ne pravilnošću… Ishlapit ću.. Ostat ću neukusan.. Popi me odmah, neka nestanem u tvojim odajama užitka.. Moja voljena. Daj mi do znanja kolika tvoja ljubav je, mogu li vječno imati je. Rezao sam rane svoje, davno zarasle.. Krv se je slijevala kao i prije a ja.. Kao i prije.. Odjednom prestao sam plakati, postao sam hladan. Otupio na bol. Mogu li podnijeti sve na svojoj koži? Zašto ne mogu samoću u srcu.. Koliko otrova treba mi.. Da srce utihne.. Želim umrijeti, iako ne bi smio. Ne bi smio to željeti. Želim probiti prokletu glavu metkom, želim rasuti mozak po ulici. Možda po sobi? Ma ne.. Previše bi imali za čistiti a i vjerojatno ne miriši ugodno. Želim… Nestati. Sakriven u tornju od boli, bez sreće.. nisam sretan. Sakriven sam duboko u tami, bolnoj tami gdje je počivala moć moje depresije kao i uvijek.. O tako slaba pred njom, tako slab kada nema je. Padam na koljena pod vlastitu si depresiju, emociju.. Koju ne znam volim li ili prezirem.. Kao da oboje osjećam prema njoj.. Riječi.. Obijaju se o glavu.. Krv.. I dalje kapa niz ruku. Što li se to događa, dovraga. Pokušaj me razuvjeriti bože, ako ima te… Da postoji dobro u svijetu? Postoji li? Di si jebem ti mater!! O ne, ne psovati.. Ja sam gotičar.. Trebao bi to prestati.. trebao bi biti ono što sam bio i prije.. Jesam li zapravo to držao unutar sebe? Ove crte na rukama su možda ono što sam zarobio.. ili ne.. Ne znam što do vraga pišem.. Bojim se živjeti i dan bez nje. Alkohol, žileti, staklo.. Sve to.. I dalje ne može zamijeniti nju. Misterij koji opčinio me je.. Misterij mogu li preživjeti vrijeme bez nje.. Bojim se da ne, da umirem.. svakim danom da sve bliže smrti sam. Što da radim da se sve zaustavi volio bi sklopiti oči i sve napustiti ali.. Ne smijem to učiniti.. Zbog nje.. Držiš li me opet ti, tako čvrsto a nesvjesno. Držiš me da ne padnem. A ja.. i dalje hodam tom linijom života-smrti. Želim umrijeti a opet.. Želim biti uz tebe i dugo živjeti.. Želim iskrvariti a opet.. želim da se to više nikada ne dogodi.. Što do vraga ja želim.. I što do vraga ja radim.. Proklet bio svaki dan.. moga postojanja. |
28.08.2007., utorak
Im calling your name... from my heart
|
Eto… Blacken The Angel is back.. I pišem novi post.. Došao sam prije nekih 2 i pol sata iz Zagreba, bio sam tamo s današnjim danom 6 dana.. Naravno kao i uvijek, zbog svoje jedine, voljene, Hoti. Trebao sam ići u ponedjeljak ali odgodili su mi popravak za četvrtak, nisam želio pasti razred jer bi to samo otežalo odnose između mene i Hoti i ono što planiram kada s školom završim, potrudio sam se da naučim sve… Iako je bilo malo prekasno.. Svladao sam to i prošao na popravku, nakon popravka spremio stvari i sjeo na vlak prema svojoj dragoj. Vidio sam je tamo, opet.. Nakon mjesec i pol skoro dva dana.. Još uvijek tako lijepa, još uvijek tako slatka. I ono što me fasciniralo, još uvijek sreća u njenim očima, ljubav. Zagrljaj.. Nakon gotovo 2 mj.. Opet u mojim rukama.. Kako lijepo, divno, miris koji poznajem, koža koju poznajem.. Poljubac.. Koji jedini želim, koji poznajem. Bio je tamo i moj prijatelj kod kojeg sam boravio sve vrijeme. Hoti se je jedva maknula od mene taj dan, morala je doma prije nego smo navečer išli van. No nije mogla otići od mene… Uvijek pokušavam biti razuman i pokušavam je nagovoriti da radi ono.. ispravno, pravo.. A ne mogu jer dok gledam te divne oči tako sretne, to nasmiješeno maleno lice u mojim dlanovima.. ne mogu reći idi, jer kao da mi se srce onda slomi.. želio bi je tako gledati zauvijek. I tako… Hodamo ulicom, grlimo se, držimo za ruke.. Moji ljubavni ispadi na pol ulice.. Tako nerijetko za mene.. Tako normalno otkad hodam s njom.. Gledao sam je kako se smije, nasmiješena je. Osjetio sam kako je sretna, kako me voli. Osjetio sam i ljubav i sreću, postao sam nova osoba u njezinim rukama. Zaboravio sam na onu potrebu uništavanja samoga sebe, ovaj put.. Čak nisam ni poželio to. Uživao sam u njoj, uživao sam njezin miris, njezinu kožu. Njezine usne, poglede, kosu.. Tako predivna a samo moja i ničija. Cijelo vrijeme mi je u glavi strah da bude još nečija, da ispusti moju ruku i ode drugome, tako se bojim.. Znam.. Svi mi isto kažu.. I svima kažem.. Znam da me voli i da me ne želi prevariti.. No vrijeme.. Moj najveći prijatelj i moj najveći neprijatelj.. Volio bi da nikada ne promijeni vjetar ljubavi koji puše livadama njezine ljubavi, plodne što množi se svaki dan sve više i ja to osjetim. Njezin miris, vidim njezinu ljepotu. Ah, ljubavi.. Zauvijek ću te voljeti. Dok je držim za ruku uvijek je povučem k sebi bliže. Zagrlim je… Kao da se bojim da ne ode, da nestane. Držim je čvrsto ali nježno uz sebe. Uvijek nježan, uvijek prema njoj.. Nikada je ne bi povrijedio i nikada neću. Moja jedina… Nedostaje mi i sada… Kao i svaki put kada idem doma.. Samo ovaj puta nisam ispustio suze iako.. Osjetim u nosu već kako me škaklja, osjetim kako mi se skupljaju suze polagano u očima.. Tako je teško, tako jebeno teško odvojiti se od nje.. A ona mi uvijek kaže: ''sami smo birali''. Istina je, jesmo. I pitao sam je može li izdržati ovo što prolazimo dok ne budemo mogli biti stalno skupa, rekla je da.. A ako može, onda je sve u redu.. Što se nas tiče.. Jedan dan je nisam vidio, cijeli… Jer je morala učiti za popravak koji je bio 28og. Kakav bi ja dečko bio da ne odem svojoj curi dati podršku na popravak. To je naime bio drugi razlog zašto sam 100% dolazio, prvi je bio rođendan moje voljene. Zar da to propustim? Da ne budem uz nju? Zar ja? Osramotio bi sam sebe, bilo bi me sram reći da sam ja Blacken The Angel! Gledao sam je kroz staklena vrata, prislonili smo dlanove na staklo.. izgledala je tako zabrinuto, i ja sam se tako bojao da neće proći… No.. Zato sam i bio tu, da ako se to dogodi da budem uz nju. Napisao sam joj na staklo VT ( volim te)… Odgovor nije potrebno pisati zar ne:). Izašla je iz škole nakon nekog vremena, prijatelj i ja smo je čekali. I da, prošla je. Grlio sam je, podigao i zavrtio, poljubio. Znao sam da ona to može, vjerovao sam u nju, kao i uvijek što vjerujem da može sve što poželi. Taj dan.. To je bilo jučer. Bili smo gotovo cijeli skupa. Mazili se na krevetu, škakljali i mazili, ljubili.. Uživali jedno u drugome koliko god smo mogli. Osjetio sam kako me ispunjava, moja voljena. Navečer smo se trebali opet naći za nekih 1 i pol sat. Mog prijatelja roditelj isprva nisu pustili van pa smo se izvukli kao da samo idemo vidjeti kada mi ide vlak. Čekali smo hoti, da je vidim još. Nije htjela ostati u gradu nego je sa mnom bila ispred prijateljeve kuče, pričali smo, ljubili se, grlili.. Upravo onako, kako ja to volim. Puno emocija sam iznio taj trenutak.. Kao da sam se otvorio.. više.. Ovaj puta bez tepanja ( tepam 90% vremena), bez smijanja, ozbiljan… Rekao sam neke vizije budućnosti s njom, pokušao joj pokazati koliko doista je volim. A koliko doista je volim, neizmjerno je. Obožavam je, i bit će zauvijek tako. Na kraju smo ipak izašli van jer su roditelji pustili moga prijatelja.. Kao i obično, oko nas kao da nema ljudi. Spuštene ruke na leđa, na lice.. spojene usnice. Dugi poljupci. Moji možda i dosadni neprestani poljupci.. jednostavno ne mogu prestati i ne želim se suzdržavati. Lijepa o tako lijepa.. meka, mirisna.. cura kakvu sam oduvijek htio.. onakva o kakvoj sam sanjao, pisao.. moja mašta, zar je realizirana. Obožavam otkucaj srca na njenim grudima, obožavam pokret njezinog lica dok joj se usnice dodiruju s mojima… sve to sam uživao, uživao nju.. Jer u njoj se može uživati više nego u bilo kojoj drugoj curi.. Samo treba znati vidjeti.. Ono što ona doista u sebi nosi. I eto.. Danas.. Utorak.. 12:28 moj vlak iz ZG.. Zadnji trenutci kod prijatelja doma s njom u krilu, na krevetu.. zadnji dodiri, poljupci.. ah.. počelo je boljeti, odmah sam odlučio sakriti.. Lažni osmijesi.. I eto sada su popustili.. suze u očima, niz lice.. Ah da.. Zagušljiv vlak..stojim na hodniku. Kosa leti oko mene.. raspustio sam je da prekrije ugrize moje voljene na vratu.. Znoj niz čelo.. ljudi me čudno gledaju, ne obazirem se.. navikao sam na to. Nisam jako dugo stajao.. gledao sam kroz prozor i mislio, gutao suze no nisam ih puštao iz očiju.. Nisam im dopustio… Sjeo sam u neki kupe dosadilo mi je stajati.. nekulturno da.. nisam nikoga pitao.. Zašto i bi.. ako nekome smeta… neka se makne od mene. I eto.. došao sam u prokleti grad koji tako prezirem.. Tako malo ljudi, pitao sam se.. Zar sam opet tu ja… Poznata ulica.. sjetio sam se dok je njom hodala i ona.. Gledao sam mjesto gdje smo kupovali cugu.. svega sam se polagano sjetio, pustio glavu i poljubio nesvjesno svoj novi pentagram oko vrata. Htio sam da mi ona da špagu za njega no nije ništa našla pa sam izvukao iz svojih maskirnih hlača… Sjedim sada doma.. sve po starome.. Zvoni telefon, poznati glas.. Prijatelji… Glazba, kompjutor.. samoća.. Moje suze su sada doma i nitko ih neće ismijavati tu, nitko mi za njih neće prigovarati.. sve će biti u redu.. Nitko ne vidi.. Koliko patim.. Bez nje… Eto.. Ne znam dali će ovo kada stavim u blog editor biti veliko ili malo pošto postove pišem u wordu kako bi ih očuvao no eto.. kako god… To bi bilo to.. Svima budem komentirao skoro, samo da se skuliram.. Hvala što ste ( ako ste) pročitali post.. I onaj komentar.. One riječi pune ljubavi prema meni u komentarima.. Nikada neće doprijeti do mene.. Žao mi je.. Za mene je samo jedna.. Odabrao sam i sam.. bez ikoga rekao: ''ona ili ni jedna''. Držim se toga, ona je moja voljena.. Bit će to zauvijek. Za kraj.. Pjesma..  Moja spasiteljica Ti si bila ta koja me je vodila u visine u očima Onih koji nisu vidjeli nikada me Pokušavali imati sve Imati i mene ali ja Nikada nisam vidio nikoga Vidio sam samo tebe jer uz mene bila si samo ti Nisam shvaćao što su ostali pokušavali Srce mi se za tebe vezalo a ja… Držala mi me vezanog zadnjim koncima Vrištala moje ime, molila me da ne padnem Tresle ruke su mi se Tražio sam te da pustiš me Tresao sam se ali nisi nikada pustila ti Nisi dopustila mi Vezala si me a srce moje za tebe vezalo se je Usamljeno bilo je, sve manje.. A ja.. A ja zavolio sam te Vidio tvoje ljepote Dopreo duboko u tebe Otkrio tajne tvoje, tako mračne Bez lijepih dodataka Tako realne i mračne Shvatio sam što doista si ti Shvatio sam da želim biti podrška Podrška tebi kao što i meni si ti Odlučio sam zvati te Svojom ljubavi. Nisi dopustila mi uništiti se kako uništio bi bol u prsima Nisi dopustila mi uništiti, uništiti život koji sam mrzio Postala si glavni dio njega Što da kažem ti nakon svega… Vjerovao sam samo u tugu Vjerovao u alkohol što ulijevao sam u sebe Dok tekao mi je žilama Molio sam bocu da ubije Žmirio i plakao dok sam ti lice u mislima gledao I samo sam se nadao dodirnuti ga Prije nego s svijeta odem ja U zemlju.. do dna. Po prvi put osjetio sa da želim živjeti Po prvi put ja sam doista rekao Da doista osjetim kako je to voljeti Shvatio sam što imam, što drži me živime Zatvorio sam oči i poljubio boga U kojega nikada nisam vjerovao Ti si moja božica, moja boginja Ti si moja, jedina Da te sakriju ja našao bi te Nikada ne ispustio Jer sada sam shvatio Što doista si ti To što doista si ti Nitko više ne može postati Jedini razlog zašto živ želim ostati Je da gledam te kako živiš i kako sretna si Želim svaki trenutak te usrećiti Da nikada ne zaboraviš Kako je bilo me voljeti Da jednog dana kada prestanem postojati Ljubav u tvome srcu nikada nitko ne ugasi.  |
17.08.2007., petak
Life is killing me
|
Sklopio sam oči od umora, opustio šake.. Osjetio sam tlo hladno pod sobom. Dijete u meni, opet igralo se je, gledao sam ga, plakao jer nikada nisam bio to ja.. Trčalo je dijete to, prekrasnim livadama rajskima.. Bezbrižno, nije se bojalo, tugu nije poznavalo.. Što sam li to onda bio ja, dijete koje nikada sretno nije trčalo livadama.. Livade raja, predivne su bile.. Iako samo moga uma slike… Niz moje lice, poput mrtvog mirno, skliznula je kap boli… U suzi osjetio sam život kako nestaje, razbija se o tlo, zemlja ga upija.. Upit će jednom i mene, odvesti me.. Možda tamo gdje kao dijete nisam nikada bio.. U livade rajske.. gdje sam oduvijek u mašti bio.. Eden moj, moja mašta stvara te.. Rajski vrte moj, i te lijepe livade.. što da bi, da doista tamo sam.. A ne ovdje sam, bez snage da ustanem i rečem riječ koju… Samo žalim tugu i bol svoju… Žalim što kraj mene nema nje… dok umirem a smijem se.. Teško doista je, smijati se dok umireš.. Praviti se da sretan si… A sanjaš kako ćeš umrijeti, rajskim livadama trčati.. Bez patnje i boli.. Možda te nitko ne vidi, ne voli.. No tako ljepše sigurno je.. Nego osjetiti da život boli te..  otvorio sam oči i vidio.. svijet bez svijetla.. umjesto zelenih livada, bila je krv prolivena.. u potocima. Probodeno srce moje krvarilo je, stvaralo valove.. Oči moje više sretne bile nisu, ljepota u njima nestala je. Samo patnja za njom i čežnja za ubijanjem sebe samoga.. Tisuću puta poželio sam umrijeti, zaklopio oči u snu i nadao se ne probuditi.. Sanjao sam mjesto gdje mogu pobjeći, sanjao i budan i u snu.. No to mjesto nikada nije bilo to.. Želim umrijeti ili želim nju.. Svoju voljenu… Mogu li vjerovati ljudima dok mi utješen riječi kažu.. Znam da lažu.. Jer ne mogu sigurni biti.. Da zauvijek neću suze liti.. Krvlju svojom okrunjen biti.. Nestati u očima svih, zauvijek se skriti.. U hladnoj zemlji koja suze upija.. Veliki pogreb malog smrtnika.. Svima nam je sudbina.. Nekima kraj a meni, meni tek pobjeda Bijeg od života mojeg, prokletoga Volio bi nestati i zauvijek.. Zauvijek disati prestati.. Da moje srce kucati stane.. Da moja duša odleti kada odlete s njom i crne vrane.  I mislio sam opet dugo, razmišljao.. Što radim krivo, u čemu sam pogriješio.. Odgovore našao nisam, pa se pitam.. Zašto bi živio i patio se postojati.. Ako će me svi samo zamijeniti.. No onda srce reklo je.. Želim biti uz nju.. Ne želim drugoga uz nju i ne želim umrijeti Moje srce mi je to pokazalo, odlučilo se je boriti.. No srce moje dovoljno jako nije.. Da pokrene tijelo, da se ne ubije.. Moje srce, moja ljubav.. Sve to, dvoje je potrebno.. Grabim rukama da dohvatim je no nema je Tražim u mraku gdje ništavilo samo je Kao što dio njega sam i ja Bez tebe voljena, ništa.  Kažete mi da imam hoti.. da budem sretan.. Pa.. Sakrili ste je? Pokažite mi je, želim je vidjeti.. o da… Hmm.. imam hoti? Meni je još uvijek zima, nitko me ne grli.. Nitko mi ne grije usne.. Hoti nije tu.. LAŽETE MI!!! Hoti, ona sada spava.. Pa.. da.. tko je još budan u 6 ujutro.. Govorite mi da imam razlog za život.. Da, u pravu ste imam ga.. Jeste li se ikada pitali.. imam li razlog za umrijeti? Vjerojatno mislite ne.. No naravno, vaše mišljenje.. Ne tiče me se.. jer ja.. Znam stvari koje nikada nećete znati vi.. Ne želite živjeti moj život iako bi volio vidjeti.. Koliko dugo bi se s njime mogli boriti.. Bez potpore i bez nade.. Kroz oči ispunjene od tame.. Pitam se.. Svi koji su tako jaki, koliko dugo trebalo bi.. Da ih moj život slomi.. Želim osjetiti zagrljaj svoje ljubavi.. Želim ljubiti njezine usne.. Ne mogu bez nje više.. Dani sve su mi teži.. Osjećam se kao leš koji mrtvo, nepokretno leži.. Volio bi se micati da mogu.. No ne mogu ni to.. jer nema nje.. Da me pokrene.. Volim je.. i svi želim da to znate.. Bez obzira što sa mnom dogodilo se.. Ona zauvijek sretna mora biti.. jer to san moj je.. I želja najveća za sva vremena.. Da nitko ne liši je osmijeha iskrenoga.. Samo da ona sretna bude, a ja.. Kako život odluči tako će biti.. Hoće li me ostaviti ili ubiti.. Opterećivati se neću… Osjetim.. da zaboravio sam sreću.  Srce moje Nekada sam i ja bio sretan poput svakoga dečka na ulici Svakoga koji tako lijepo se smije Sretno izgovara voljenoj njezino ime No dugo vremena prošlo je Kako nisam vidio drugi dio sebe Osjetim kako umirem A što više umirem i za njom čeznem ja To više me potreba ubija… Srce moje patilo je dok nije bilo nje Patilo je da netko ga ugrije Srce moje, ugrijala je Sada kada nema je Srce moje smrzlo se i umire. Nema više boli rekla davno si Znam da lagala nisi Jer uz tebe ljubavi boli ne postoji No što da radim kada nema te Ja od boli stvoren sam, znaš to zar ne Prokleti ja.. Oduvijek sjena depresivna.. Srce moje ljubavi opet pjesmu piše ti Ljubavi opet moje srce kuca Samo da još jednom vidi te Kako nasmijana grliš me Tvoje ruke, usne i riječi Nikada kraj mojoj sreći Tvoje postojanje voljena Sjetim se svoje rane koja je preboljena Lijek njoj bila si ti Volim te, ljubavi. |
12.08.2007., nedjelja
I.. I just want to die
|
Lišće nošeno blagim vjetrovima, nježni dodir netjelesnih ruku, tako nježno, kao da su njene, dirale su moju kosu, poljubile moje tjeme. Gledao sam u ljepotu, tako lijepa što se ispred mene rađala, tako mlada a već je umirala, gledao sam u ljepotu i mislio si kako lijepo je, lijepo je… kao jedan maleni dio nje. Ja sam se umorio od ovoga života… samo želim umrijeti.. napisao sam pjesmu, koju želim svima ispjevati.. dok lišćem dolazim daleko, u zemlju snova, želim da ona sretan bude zauvijek, kao što se mjesec uvijek smije, želim da ona nikada ne plače dok mene nema, kao što nebo plače ove noći, kiti moju tugu u bolnoj samoći. Još jedan dan, samo sjećanja… Još jedan pad, samo stepenica dublje do dna. Pomislio sam da dalje pati nikada neću… Izgubio sam nadu.. zaboravio sreću.. Samo želim umrijeti.. zar je to toliko puno za ispuniti.. mrzim način na koji postojim.. Ime koje nosim.. Mrzim sve što sam stvorio.. mrzim sve za što sam se borio.. Sve je umrlo, umiru i zadnji dokazi mene.. sve više osjetim miris svojeg počivališta, Miris zemlje. Dugo je vremena prošlo, nada.. umrla je kao posljednji ratnik moga carstva.. A ja, kao kralj ove tuge, izgubio sam vjeru u sebe, izgubio sam druge.. Svake noći sve više bolujem, sve više zadržavam to u sebe.. I nitko ne vidi da plačem dok se smijem, da umirem dok alkohol lijem.. Kao slap, otrovni slap ulijeva se u moje tijelo.. ruke se tresu.. usnice vape.. Da dotaknu njene, njene pramene zlatne. Pokušao sam se ubiti a onda sam shvatio.. Nikada neću uspjeti.. Jer mrtav sam, mrtav sam se jednom rodio, da bi besmrtno patio.. Plakao? Ili se samo pokorio svijetu koji nije, nije moja utopija, nije moje počivalište.. Ljubavi.. počuj u tišini.. to su moji jecaji.. Stavi ruke na moje, molim te.. Neka žile krvare, osmijeh mi daj ljubavi.. želim ga pamtiti.. Zauvijek.. koliko traje smrt.. Ljubavi… ovaj put dopusti smrti da me pokori..  ja sam postao preslab za ovaj život.. sve što želim je pobjeći, sklopiti oči i sve zaboraviti.. ne mogu podnijeti, da me ubijaju moji osjećaji. Samo želim umrijeti, nikada više oči otvoriti.. S tvojom slikom u glavi zaspati.. ljubavi… Samo ti mi dušu možeš smiriti… Jedan dan gledao sam kroz prozor.. moj običaj.. Ulica tiha, nema ljudi. Vidio sam samo dvoje ljudi.. Mladi su bili, jedno uz drugo, zagrljeni, sretni.. Suza niz lice mi je skliznula te noći, jer znao sam da ja to neću moči. Hodao sam gradom, vidio dvoje ljudi, stari su bili vidio sam.. Godine ih štedile nisu, bore ih odaju.. No i oni, vidio sam im u očima što su me začuđeno gledale.. Kako se vole, kako su još jedno uz drugo, uz sve te godine.. Opet me je stislo u prsima, bol… Zatvorio sam oči.. vidio sam tvoje anđeosko lice.. vidio sam tebe kako si još uz mene.. Moje vizije.. neće se ostvariti zar ne? Ja ću.. umrijeti.. Sjeo sam doma, tužan, usamljen. Gledao tvoje slike, lijepe.. kada si tamo ti.. Lijepo je gledati te, i voljeti.. Volio bi se opet, sretan roditi.. Da te mogu samo gledati, vječno ljubavi.. Ne želim te izgubiti.. ali snaga je nestala.. Pao sam ovaj put, do dna.. Kao onoga dana, kada si me upoznala.. Dani kada nisam postojati htio, nisam se smio.. smio prepustiti nadi.. Jer umrla je i nada.. umrlo je sve.. Sada je na meni red.. i kada dođe taj čas.. Izderat ću se na sav glas.. da neću te nikada prestati voljeti.. Bol, bol.. zar još jače može boljeti.  Vjetar sudbine Zatvori oči ljubavi Slušaj zborove tuge noćas će ti pjevati Pjesmu koju sam u tuzi pisao Dok sam teško ljubavi disao Gušio se u suzama od boli Tiho si govorio, još te voli. Ti si mi darovala ovaj san koji sanjam noću Ono što još u životu volim Ono čemu si me ti naučila Voljeti kao nikada. Moj život, upalio se je Digao sam ruke do neba voljena U nadi da ću te naći u oblacima Tamo gdje su anđeli svi Nadao sam se da si tamo i ti Anđele moj, nadraži. Ti si mi darovala ovaj san koji sanjam Darovala si mi život koji živim I dane koje živim u nadi da ću te čuti Nada da ću te vidjeti Želim ti na rukama umrijeti Da mi mrtvome nikada ne bude zima Zauvijek želim svima biti u srcima No meni ćeš biti samo ti Voljena, moja ljubavi Nikada te neću prestati voljeti.  |
08.08.2007., srijeda
Not like other girls
|
Inspiriran pjesmom The Rasmus – Not Like Other Girls Posvećeno mojoj voljenoj Eto volio bi da ovo ne moram pisati voljena, da ti mogu sve reći i gledati ti u oči. Volio bi to, volio bi da ne moram nikada pisati, da ti sve emocije mogu pokazati uživo no vrijeme će pokazati, hoćemo li to doživjeti. No eto, inspiriran tobom, osjetio sam prije par dana potrebu za ovom pjesmom iako nikada nisam slušao ovaj band, osjetio sam to zato jer se pjesma zove not like other girls a ti ljubavi doista nisi kao druge, ti si moja ljubav i moj ponos, moja sreća i svaka pozitivna emocija. Pa doista, otkuda da počnem, gledam te i svaki put iznova se ne mogu prestati diviti debi, tvojoj ljepoti, dobroti, tvojim dodirima koje tako savršeno osjećam na koži, ljepoto moja… Ti si doista nešto posebno, volio bi te imati češće, volio bi da te nikada ne puštam iz ruku, učinila si me novom osobom. Ti, ti si cura kakvu nikada nisam vidio, doista, nisi kao ostale cure.  Pitaš li se ikada zašto to mislim o tebi, zašto to itko misli o tebi jer znamo, o da znamo jebeno dobro da nisam jedini koji tako razmišlja, pa ljubavi, pogledaj što radiš ljudima, što oni rade zbog tebe… Pogledaj što sam učinio zbog tebe, znaš zar ne. Osjetila si to na mojoj ruci kada smo se prvi put vidjeli, dirala si to toliko puta, i znaš da se neće ponoviti, samo zbog tebe. Vidjela si slike, zar ne. Ja, gotovo mrtav od alkohola, u komi. Uništen, krvav i blatan. I opet, možeš mirno spavati, znaš da se to neće ponoviti. Naučio sam od tebe voljeti, naučio sam koliko se isplati posvetiti tebi, ljubavi. Posvetio bi ti cijeli svoj život, posvetio bi ti svaku sekundu nježnosti, svoje ljubavi, beskrajne romantične noći, jer ti to zaslužuješ. Nisam radio to nikada zbog drugih cura, nisam nikada bio to što sam uz tebe postao, jer ti si to zaslužila. Volim te, volim svom prokletim srcem čak i zaboli koliko volim. Suze mi krenu niz lice, oči mi zasjaju, no onda znam.. To je zato jer mi nedostaješ…  nisi nikada bila kao drugi, a rekla mi si kako bi htjela to, nikada ne bi htio da ti se to dogodi a mislim da si previše posebna da bi ti se to dogodilo. Tvoja dobrota, tvoja ljepota, tvoja pojava, ne uklapa se u kontrast crno – bijelo – sivo. Ti si još uvijek boja, ti si još uvijek nada, ljepota, ne možeš se pridružiti hordi mrtvih, u tebi nada još sja, život, ljubav.. Nisi kao ostali, vidi se. Želim te, želim te sada pored sebe… Od silne želje za tobom, osjetim onu staru potrebu da se izrezbarim, napijem.. No rekoh malo prije, ti znaš da ja to neću napraviti, zbog tebe… Nikada mi cura toliko nije značila, da radim ovo što zbog tebe radim. Sjedim, ujutro u šest sati, pišem post… Ležim u krevetu, ujutro, još ne spavam. Osam je sati, mislim na tebe. Prisjećam se kada smo bili zajedno u tom krevetu… Obuzima e hladnoća, nedostaješ mi, vidim te i počinješ mi nestajati, kao dim kroz prste.. Suze na licu, ovaj put tvoja ruka mi ne briše. No ne, ni ne želim da me gledaš oslabljenog, slabog, slomljenog, sjebanog. Vidim te samo u snovima, a ti mi totalno značiš više od snova.. snovi ne postoje, no volim u njih otići, grliti te i ljubiti, ti kao da živiš u mojim snovima, osjetim tvoje dodire koje zamišljam sebično zauvijek samo za sebe.  vrati mi se ljubavi, čekam te… vrati mi se da zajedno pobijedimo svijet… slab sam bez tebe, govorim dobro sam a raspadam se… ne, ne želim druge, ne želim potpore, prijatelje, ja želim tebe… jer nisi kao oni, nisi kao nitko drugi, želim tebe, moja jedina potreba… osjetim polagano, razdire iznutra, potreba, čežnja za tobom, želim te, jako… vrati mi se ljubavi, da bar netko čuje moje molitve, a oduvijek mrzim molitve.  obožavam tvoj stav dive, ponosno a opet ne umišljeno. Način na koji zbacuješ kosu, tako lijepo, dok ti se spušta niz leđa, lice.. Obožavam potražiti lice u tvojoj kosi, dok ti moje tražiš u mojoj i dok se nađemo.. Kada nam se usnice spajaju.. poljubac, onako kako me nitko nije poljubio.. Ljubav, kakvu nikada nisam osjetio.  3 dana poslije, pišem ovaj dio posta… Ovaj dio neće biti o njoj, bit će o meni. Pa znate, da.. dugo me nije bilo na blogu, kao ni na msnu.. Znate većina, igram wow, da… cijeli dan i noć… No onda kada bi trebao biti opušten, nekada samo ispustim miš iz ruke, ruku stavim na oči, podbočim se drugom o stol, prislonim čelo na monitor i zaplačem.. Nedostaje mi ona.. Osjetim tu neku potrebu da me poljubi i zagrli, da mi ONA kaže bit će sve u redu.. A ona.. Nje nema.. Tek ponekad čujem njezin glas.. pitam se.. Što li radi ljubav moja, dok ja plačem za njom.. Možda tuguje, možda se smije… Možda… Što ako je možda gubim.. kako i samoga sebe.. Što ako je na kraju izgubim, kao davno samoga sebe… Sjednem, osjetim da… Trebao bi oprati kosu, dugo nisam.. probam si nekada glatko lice.. Brada.. što li se dogodilo.. Nemam više volje uređivati sebe… Moje oči, davno su vremena prošla kada su bile lijepe.. omeđene crnom olovkom.. Moja kosa.. davno je njezina lijepa crnina nestala.. A lice.. nekada tako nježno.. Sada je tu ta odvratna brada.. Uništeno izgledam, još više sam uništen iznutra.. Treba mi život, treba mi ona.. Umirem opet kao nekada, krv mi je gusta, osjetim je u ustima… Alkohol.. moja beskrajno velika potreba.. Ali ne ubija onu bol, ne ubija potrebu za njom… Što da učinim da ubijem to.. ubijem li se… ubit ću i nju.. Nikada, rekao sam jednom.. umrijeti neću dok imam nju.. Ona zaslužuje najbolje, ona zaslužuje da dam sve od sebe… Ali čemu ovo sve… Kada nema je… Odlazim sada… neka me noć proguta.. moje misli.. Odlazim.. nadam se da ću je sanjati noćas.. Pokušavam se suzdržavati ne plakati.. Ali nikada to nisam uspio, nikada ni neću uspjeti.. Ljubav je grijeh, sveti grijeh kojem ne mogu odoljeti.  Sudbina moja Padam, padam, padam… Padam, o ljubavi, padam opet Pred tebe, moja draga Padam, i ne mogu se ustati Pred tvojim nogama, ljubavi Padam, napušta me životna energija Nakon onoga svega moja voljena Osjetim kako je kraj moj moja sudbina Okrutna li riječ je ta Ubija me moja sudbina.. Tražim način da preživim no snaga sva u srcu mome Sva snaga ta Svijet je zaboravio koliko je snažna I ja ljubavi, trebam te da pokažeš mi opet snagu koju posjeduješ Pokaži mi je da ne umrem, jer želim te Usrećiti ljubavi, obećao sam zar ne? Zagrli me, primi me U svoje krilo, svoje naručje Ne sramim se priznati Ne mogu bez tebe živjeti… Ti si svijetlo koje trebam ja Moj kraj tame koja ubija me Ti si tama u kojoj nitko nauditi mi neće Moje srce oživjeti će od sreće… Osjetim kako odlazim iz ovoga svijeta Svijeta bez ljubavi Zatvorim oči, osjetim ljubav tvoju i poželim umrijeti Jer što će mi život ako nikada više ljubav tu Nikada više, neću osjetiti Kuda ste mi je sakrili, ljubav moju Moju voljenu, onu koju… Onu koju voljeti prestati neću Izgubio sam se ljubavi Umrijet ću, a ti pronađi sreću Jer sreća moja očito je Umrijeti s ljubavi u srcu za oboje. I evo za kraj.. Jedna pjesma.. nevezana za post… Palača smrti Noć je ugušila plač djeteta Što zadnju pit sunce obasjalo je Noć progutala je Sve živo noćas tu, u palači smrti umrijeti će Samo besmrtno tijelo bez duše će živjeti! U palači građenoj od kostiju onih koji su umrli Vino od krvi onih koji su umrli, kako bi besmrtnost mogla živjeti Nikada se život neće ugasiti U besmrtnim rukama prokletih U rukama izabranih Oni koji noću izlaze da se nahrane Vrane dok pjevaju oni dolaze U tamnoj noći Smrt je njihov dah Zovu ih prokletima demonima No anđeli oni su Ubije tu, i zauvijek živiš Nikada ih za smrt ne kriviš. Krvlju hrane se Svake noći prokleti Uživaju bol s usana smrtnika Oni noću ljubav vode s njima, hlade ih Toliko hladne ostavljaju da sunce više nikada ne ugrije ih Ljubavnici besmrtni, u palači smrti Sve će poklati! Krvavi će kaleži se opet uzdići A mjesec zvijezdama zaplakati Od straha što obasjao je Lice besmrtne, djevice. Daj mi kalež krvi Da usne moje ga okuse Da u meni umre život Nova smrt da rodi se Ono što rodilo se je u smrti Nikada ne umire samo ubija… Ove noći ubijati ću i ja Slomiti smrtne kosti pod svojim rukama Suze vaše nikada osjetiti neću Osjetim vašu tugu kao svoju sreću I kada umireš u rukama mi ljepotice Ja smijem se, dok usnice moje Diraju te, smijem se Jer znam, ovo je tvoj kraj A moj, život je održan Na ljepoti tvoga tijela, ljepotice Nikada više nitko vidjeti te neće Ovo je tvoja smrt, ovo veće Pokopat ću te u postelju od zemlje Cvijeće na grob ti posaditi Nikada više, neću se vratiti Nitko te naći više neće Zato umri sada nasmijana, od sreće Što u užitku besmrtnom umrla si Zauvijek mrtva, zauvijek lijepa u mojem sjećanju si. |
