|
Došao je još jedan kraj… Iako ne konačan, ali kraj je. Otišao sam opet od nje, mašući joj dok nestaje u daljini. Ovo je kraj ljeta i osjetim kako jesen mi dolazi polako u kosti, donosi miris nje. Bio sam opet kod voljene, uživao je ponovno, kao i svaki put od prvoga dana kada je bila moja, dušom, tijelom.. Svim bičem koje obožavam. Osjetio sam je opet blizu sebe, srce je zakucalo, osjetilo se živim napokon. Alkohol me ne može opiti kada sam blizu nje, nije dovoljno jak. Da je moj život knjiga, svaki naš susret bio bi poglavlje, svaki odlazak moj kraj poglavlja.. Uvijek tužan… No sjetim se.. Da knjigu pišemo samo nas dvoje, nećemo dopustiti da umre sreća, pisati ćemo bolje, boriti se. Pretvoriti knjigu u bajku, bajku jer bajke sretno završe i znam da jednom neću otići, da ću je zagrliti i nikada ne ispustiti. Moje pjesme ću joj šaputati na uho dok ću se sjećati svega tog, sva ta bez nje bol. Bio sam ovu subotu s voljenom i eto da vam kažem.. Trebam li reći kako mi je bilo? Mislim da ako to ne znate niste nikada čitali moj blog. No eto da ne kažete da doista ne znate. Pa ja sam uz nju najsretniji dečko na svijetu, osjećam se voljenim a ljubav mi je smisao života, ja se uz nju osjećam osobom a nikada se nisam tako osjećao. Dakle bilo je ovako… Prijatelj i ja smo išli u Zagreb njega sam pokupio par stanica kasnije i eto. Putovali smo do Zagreba. Nismo mogli izdržati da ne popijemo pivce za živce hehe.. Pa smo si riskirali usrano skupo pivo u vlaku no nema veze. Put kao put.. Bio je zabavan prije sada je naporan i ne volim ga samo bi se htio stvoriti kod nje. Napokon smo bili tamo, izašli iz zagušljivoga vlaka, vidjeli smo ih, Moja dušica i njezina prijateljica sada cura mojega prijatelja. Ah opet, taj miris. Ta koža, ta kosa. Taj glas.. Gotovo sam zaplakao od sreće. Te usne ljubim, to lice diram.. Tako prokleto uživam. Sada mi već poznate ulice, još odišu na sva ona sjećanja koliko sam puta prošao njima, s njom. Nas dvoje.. Vidio sam ljubav u njenim pogledima i sreću koja se razvukla od obraza do obraza. Uživao sam gledajući je sretnu. Obožavam to, gledati je nasmijanu jer mislio sam da to nikada neću uspjeti. Vrijeme nam je prolazilo tako brzo ali svaki dio sekunde potrošili smo dovoljno dobro da nam ne bude žao ( barem meni). Jednostavno moram reći da bi se odrekao svega samo nikada ne nje. Ponizio bi se i bio rob samo da me ne maknu od nje. Izgubio bi sve. Samo da ostanem blizu nje. Vrijeme je brzo proletjelo i prijatelj i ja smo ostali sami da lutamo Zagrebom. Sve je bilo ok, puno cuge i hrane osim što sam nas poveo skoro 3 km u drogom pravcu od onog kojim smo trebali ići no sve je na kraju bilo ok. Teško je bilo iščekivanje jutra. Ne zato što nisam dopustio sebi da spavam da klonem, ne zato što sam trebao doma nego zato jer sam je trebao vidjeti opet. Jedva sam dočekao no jesam, dočekao sam je. Sretan što je opet gledam iako sam znao to je kraj za danas, to je kraj za sada. Vidio sam joj na licu tugu i znao sam da je tužna, gledao sam u to lice i vidio sam da osmijeh se je obrisao. Znao sam.. i meni će.. Dok moje lice sakrijem unutar svoje sobe… kao sada.. Iako smo prijatelj i ja željeli ostati do 5 cure nisu smjele pa smo odlučili vlakom u pol 1… Tako mi je žao svaki put kada odlazim.. Sjećati se kako mi je sjedila u krilu kako sam dodirivao njezine noge, njezina ramena, vrat. Njezine usne. Kako svega toga nema na tako dugo vremena sada. Ah.. život me tako ubija kao i vrijeme.. No Hoti mi je poslala poruku MI MOŽEMO SVE od onda ja se držim toga i tako će biti. MI MOŽEMO SVE!!!! Ovo ubija, vrijeme kada smo odvojeni. Ali mi se možemo izboriti i pobijediti, biti stalno zajedno i voljeti se. Još jednu stvar mi je Hoti rekla jučer, nešto.. Nešto što mi je značilo najviše na svijetu ikada. Rekla je: '' Volim te od kada sam te prvi put vidjela.'' To je za mene bilo nešto predivno saznati, napokon sam saznao… Tako dugo me je voljela, ja sam tako sumnjao u to.. A nisam nikada sam sebi vjerovao.. E pa sada.. Sada sam ja doista najsretniji dečko na svijetu.. kada sam uz svoju curu naravno. Još jedna stvar me dirnula.. Moj jedan od najdražih bandova STAIND.. Svira je u bircu u kojemu smo bili. Emocije koje je ta pjesma u meni probudila.. Vjerojatno bi završile krvavo doma.. Ili da smo samo nas dvoje bili zajedno, vjerojatno bi učinio nešto.. Što meni je nalik.. STAIND LYRICS "Blow Away" Live in my head for just one day I see myself and look away The road is showing now on my face Soon I'll disappear I'll disappear without a fucking trace [Chorus] Faces that I've seen turn old and grey I've lost too many friends along the way Memories I never thought would fade They fade and blow away I wish that I could disappear Unzip my skin and leave it here So I could be no one again And never let nobody, I'd let nobody I'd let nobody in [Chorus] So now the walls are closing in Because in life you sink or swim Sometimes these shoes don't feel right in my head Feel like a book that can't be read, A book that can't be, A book that can't be read [Chorus] To je to što je tamo sviralo.. Jedna ujedno meni od najdražih pjesama tog banda. Pa draga, ako ti i ja možemo sve i ako to kažeš, vjeruješ u to e pa onda malena.. sudbina je kovana. No eto pošto mi se spava.. Da skratim… Vratio sam se u ovaj prokleti grad kao i uvijek, oči mi se pune prokletim suzama.. Ovaj put sam izmoren od nespavanja i tako.. Užasno. Idem napisati nešto malo još možda i to bude u postu pa ću postati. Hvala na čitanju, papa. Sjećanje na nju obrisati neću Ime njeno odzvanja mi u glavi U očima ljepota njena što ostala mi je Sada slijeva se Niz uplakano moje, lice usamljeno bez nje. Želim te zagrliti ljubavi Drhtim u samoći dok jecam, jecam jer nemam te Tražim te u svojoj koži Znam da uvukao miris se je Imam još tvoj miris… Mirišeš na ljepotu ljubavi I kada mi iz ruku nestaješ miris ti pamtim Slijedi moje srce te Ne pušta daleko od, n pušta daleko od sebe! Ljubim ti noge pokorno voljena Ljubim ti noge jer si moja božica Štujem te ljubavi i štovati ću te Ako ikada poželiš otići od mene ubi me. Pokušavam zaboraviti koliko boli kada nema te Pokušavam ne misliti na tebe dok suze niz lice teku mi Miris tvoj u njima je, odraz tvoje ljepote slijeva se! Tražim te u odajama boli gdje srce počiva mi U samoći bez tebe, u tami i noći Sjećanja nikada neće umrijeti A ja ću te i dalje zauvijek voljeti. Njen odraz u magli Ej ti u magli što ime mi dozivaš Ej ti što stojiš, stojiš sama na kiši Dođi bliže, na kožu mi diši. Pada kiša unutar mene Svaka kap dio tuge je Natopilo se je more unutar mene val za valom razara me Ja sam samo bol i tuga bez nje Snovi svi bez nje su besmisleni. Ja ti govorim ti, ti koja stojiš u kiši tuge Dođi kod mene da kisnemo zajedno Da tuga nas ne ohladi I kiša će jednom prestati A sunce će na onda obasjati Ti i ja na travnjaku ćemo biti U nebo oči skriti. Daj mi da ljubim usne ti dok ginemo Daj mi da dodirujem te dok ovaj svijet ne preživimo Ja sam bez te ništa osim propalica Moje srce ne kuca Moja duša je smrznuta Zato govorim ti polagano Da čuješ me kako te dozivam Poljubi me dok ne zaklopim oči, dok ne probudim se. Neće ova kiša zauvijek padati ljubavi Neće ovaj svijet zauvijek ovakav biti Mi ćemo sebi stvoriti svijet u kojemu ćemo živjeti Ti i ja u svijetu u koji nitko neće moći uči Sakriti ćemo se ljubavi Samo nikada |
|
Iako imam napisan post koji sam samo trebao postati, osjetio sam potrebu da noćas tj. jutros evo napišem ovaj, novi post. Iako totalno kontrast od onoga, ipak oba će biti na blogu. Prije ili kasnije. Što li je to što sam htio pisati danas, hm. Počet ću s jednom pjesmom, neki će shvatiti a neki ne. U mojem moru emocija Spasi me, jer ja se topim u moru svojih emocija I nisam dovoljno odlučan želim mi Želim li preživjeti i biti sretan jednoga dana Želim li boriti se Ili odustati Spasi me ako ne želiš mi, na grobu oplakivati Mrtvo tijelo, raspadnuto pod zemljom Smrti mojom okićenom Daj ruku mi, u ovoj sam rupi sam Pokušavam vrištati ali ne čujem se Ne čujem koliko glasno je Samo umara me I želim zatvoriti oči i ostati tu U svojem vječnom snu Jer ne mogu nositi sve Sve terete, koje svijet donio mi je. Spasi me, od boli koju osjećam u prsima Progutao kao da sam nož Koji zabio mi se u prsa je Ostavio me Da umirem Krvarim unutar sebe Bez tebe Što mogu učiniti ja Ako me ne dodirne ruka tvoja Mogu samo odustati Boriti se Mogu odustati živjeti Ako me tvoje usne neće poljubiti Ako vjetar neće nositi miris tvoj Ako na svojoj koži neću osjetiti dodir tvoj Što ako nikada ne dogodi se to Ako prevlada u meni zlo Ako napustim svijet u kojemu smo mi Ljubavnici od boli tkani. Izgubio sam se u svijetu što stvorio sam U kojemu sam mislio da nisam slab Izgubio sam se, u moru emocija. Topim se i pružam ruke Tražim da netko spasi me Grebem po dnu i pokušavam te dozvati Ali svi moji jecaji U moru će ostati. Nisi ti kriva što sam ovo ja Nisi kriva što sam uništena osoba Volio bi, da mogu se boriti No kažem ti ljubavi Odlučio sam se predati. ja sam toliko puta rekao da ću to učiniti izdržati kako bi te mogao gledati sretnu nadam se no mislim da kraj moj stigao je prije nego mislili smo da doći će kraj, gdje sve završava gdje novo počinje tamo gdje bez mene ćeš nastaviti ti znam, u srcu me nositi nemoj plakati jer to nije poraz moj pobjeda je osvojio sam vrh koji oduvijek htio sam imati ovaj puta sam na njega pobjegao jer se nisam imao hrabrosti boriti. Pao sam s vrha tog natrag u more Gdje voda bila je gusta i tamna Crno more kao vrana A mjesec što sjaji u njemu kao da je rana Crvenkasto još sjaji Kao da se u tami gasi A ja dozivam tvoje ime Iz ovog mraka i tmine Iz samoće iz emocija mora Previše je patnje i bola Ja ću se penjati do vrha svog Iz dana u dan Dok ne otkrijem Postoje li pakao i raj Dali je to moj konačni kraj. Promjene.. Opet sam se promijenio. A jučer nisam bio ovakav. Stalno, stalno se ponavlja. Promjene na meni, nikada neće prestati izgleda. Još jučer bio sam tup na emocije donekle, izostavit ćemo hoti da sam tup na te emocije ne bi bio više tu. No danas, danas sam tako, tako prokleto drugačiji nego prije prošlih 24+ sati. Opet sam onaj stari, no koliko dugo. Koliko osoba živi u meni? Što li je to… Sve je tako drugačije, odjednom svijet vidim mračnije. Odjednom više sve nije tako bajno. Što do vraga se događa. Čudan sam.. osjetim to. Nešto staro je u meni a opet, novo. Vratilo se je, nešto posebno. Ono što su svi oduvijek na meni voljeli. O zar opet. Opet vidim da sam takav, opet vidim da sam isti kao prije par mjeseci. Još jedan, depresivni gotičar, ništa više. Tako tipično, tako logično. No doista, oduvijek sam pokušavao biti bolji od ostalih ne biti kao svi, ne biti onakav kakav jesam kako bi prekrio to što jesam, sada napokon kažem… Ja sam ono što jesam, i to ću biti dok se ne ubijem, ono što doista jesam. Nije me sram priznati, pa zar bi ikoga trebalo biti.. Da plačem kao što bi plakala neka cura, kao što ni jedan dečko ne bi. Više me nije toga sram. Ono što svi znate, pa neka znaju a ma baš svi. Ja volim svoju curu i nikada je ne bi prevario! Eto želim da i to svi znaju, nikad! No jednostavno, ubija me moj život. Ubija me što sve izgleda tako dobro, tako kvalitetno kao da uživam a ja.. Najradije bi se ubio od silnog užitka. Dosadno. Monotonija me okupira, monotonija me čini tako usporenim, neodređenim. Ne mogu nastaviti povezivati riječi ne mogu nastaviti stajati iza onoga što govorim a govorim ovdje ono što ne znam dali doista mislim. Jer ono što doista mislim govorim njoj što li se to događa.. ne znam više tko sam doista ja.. Ne povezujem se, ne nadovezujem na rečenice.. Što ako sada zaspim i više se ne probudim. Ah.. Što ako se probudim u paklu.. Postoji li veći nego ovaj u kojem jesam.. Prokleti život.. I kada si sretan, sreća ti je daleko od ruku, ne daleko od srca. |
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv













