četvrtak, 31.08.2006.
Nova nada (moj roman) - 7. poglavlje
Evo i 7. poglavlje. Malo sam i preuredio blog, kao što se vidi. Inače, krenuo sam na vozački i nadam se da ću ga što prije položiti. Jedva čekam subotu, da odem na Zlostavljanje u Močvaru. Ajde ljudi, pozdrav. 
7. POGLAVLJE
Spavao sam 2 dana i sanjao WoD i sve kroz što sam prošao u zadnjih tjedan dana. Sve se nekako prebrzo odvijalo. Pomislio sam da je bolje da se probudim iz tih snova i nastavim ovim čudom, da vidim do kuda će sve to ići. Počinjem se buditi i lagano otvaram oči. Vidio sam da mi je nešto čudno na tom krovu na kojem sam zaspao. Ona dva kipa su bila živa! Hodali su oko mene i vidjelo se na njima da nisu dobronamjerni. Odjednom su stali, jedan ispred mene, a drugi iza. Počela me loviti panika i strah. Ti kipovi su bili mrcine od 300 kila i oko 2 metra. Nije baš lijep prizor vidjeti takvo što ispred sebe i još je živo. Ovaj koji je stao ispred mene, gledao me svojim zeleno-žutim očima, tako hladno. Odjednom rašire krila i skoče na mene. Pod tom težinom su mi odma rebra popucala i noge smrskale. nisam mogao ništa, a oni su me počeli grebati oštrim kamenim pandžama i gristi jakim i oštrim očnjacima. Grizli su me svugdje po tijelu, imali su namjeru da me pojedu. Glavu sam izmicao cijelo vrijeme, jer sam jedino to i mogao, ali nikakve koristi, jer zadnje što sam vidio je bila dugačka pandža. Pomislio sam da je ovo moj kraj. Odjednom se iza njih pojavi nekakva jaka svijetlost i oni samo izgore i pretvore se u pepeo. Jednim okom malo proškiljim da vidim kakvo je to sad čuda, a ono Blue. Blue je bio sav zabrinut za mene, jer je vidio da sam stvarno nadrapao. Ostao sam bez jednog oka, slomljena rebra i izgrebana prsa i lice. "Budala si što si zaspao na krovu, to su bili kameni vampiri ili Gargoyeli. Oni su poput divljih životinja. Sad nastavi spavat, a ja ću te odvest na jedno mjesto gdje ćeš biti kao nov." reče mi Blue. Poslušao sam Blue-a i utonuo u san. Nakon malo dužeg spavanja, budim se u nekoj maloj slamnatoj kućici i prvo što sam ugledao, New faith. Ona me gledala sa očima punim suza. "Dobro si, dobro si!!! Nisam se micala od tebe, od kad te Blue ovdje donio." reče Faith sva sretna. "Gdje sam to?" upitam New faith. Ona mi odgovori: "U svijetu vještica, tu sam te izliječila i sad si kao nov." Iznenađeno kažem: "Svijet vještica?! Ali ja tu nesmijem bit, ako ovo dođe do mojih, mrtav sam!" Faith: "Ma smiri se, ovdje si bez brige i potpuno si izoliran od svog svijeta." Trgnem se i istrčim gol iz kreveta na ulicu. Svi su me u čudu gledali i čudili se otkuda vampir u njihovom svijetu. Faith istrči zamnom i uhvati me za ruku. Faith: "Sad ću te poslati u tvoj svijet, a sutra se nađemo ispred Kristalne planine. Sad idi!" Faith pucne prstima, a ja se stvorim ispred svog vijeća. Opet sam sav zbunjen stajao ispred i ništa mi nije bilo jasno. I o kakvoj je to planini pričala? Uđem u vijeće i pitam starješine: "Što je Kristalna planina?" Oni se međusobno pogledaju i jedan mi odgovori: "Od tamo se nije vratio nitko živ! Tamo se nikad ne ide sam, nego u parovima. Onaj tko preživi doći do vrha i sa vrha donijeti Kristalni mač, postaje besmrtan i vladar svoje rase. Normalno da to još nikad nije nitko uspio. Za tu planinu ti je rekla, da pretpostavim, ona vještica New faith. Glupača te tamo želi namamiti i ostaviti te da proživiš svoje najgore noćne more i strahove i na kraju umreš." Uspaničeno odgovorim: "Nije istina! Ona mi je spasila život i pustite je na mi..." odmah sam ušutio, jer sam shvatio kakvu sam glupost rekao i to pred vijećem. Vijeće: "Očito nisi svjestan svoje pogreške i zato ćeš sada morati odslužiti smrtnu kaznu. Uvrijedio si cijelu rasu vampira. Vidim da si se zaljubio u tu drolju, kad shvatiš da je to, bit će kasno! Zato te dječaće jako žalim, sada moraš otići na Kristalnu planinu i tamo ćeš i poginuti. Nećeš uspijeti donijeti mač, nema šanse. Čuvari neće dopustiti izdajici da donese mač i vlada svojom rasom. Neće te ostaviti živog. A sada idi i ne vraćaj se bez mača. Nadam se da ga nećeš donijeti, jer to bi uništilo cijeli vampirski svijet. Ne spadaš ni pod vampire, izdajniče!" Shvatio sam da sam napravio veliku glupost i neznam što da sad napravim. Jedino mi je preostalo da odem na tu Kristalnu planinu.
četvrtak, 17.08.2006.
Nova nada (moj roman) - 6. poglavlje
Vratio sam se sa mora! Bilo mi je super, nadam se da niste umrli od znatiželje što dalje slijedi. Pa tako, evo vam još jedno poglavlje, malo je duže od ostalih, bar tako mislim. Uživajte! 
6. POGLAVLJE
Nakon malo dužeg hodanja kroz vampirgrad, dolazim ispred te zgrade na kojoj piše velikim slovima "Vampirsko vijeće". Ulaz su čuvala dva anđela. Priđem prema ulazu, a oni mi odma stanu na put i jedan pita: -Di si krenuo? Ovdje je zabranjen ulaz... Kada je vidio moje različite oči odmah je prestao pričati i pustio me unutra. Ulazim u Vijeće i pred sobom imam što vidjeti. To je bila ogromna dvorana u kojoj su na kraju, u sredini sjedila tri stara mrka tipa. Jedan u sredini, jedan s lijeve, a drugi sa desne strane. To su bili starješine, zbog kojih sam i došao ovdje. Dvorana je bila puna karikatura vještica i vampira, krvave bitke i gorenje vještica na lomači. -Što te dovodi ovamo, mladi vampiru? Upita me glavni starješina, koji je sjedio u sredini. Ja mu sa strahopoštovanjem odgovorim: -Zanima me par stvari. Stvari poput: zašto sam uopće ovdje i jeli ovo sve jedan dugački san, zašto se ne smiju voljeti vampiri i vještice. Mislim, ništa mi nije jasno! Starješina odgovori: -Gle, ti si vampir, isto kao i mi. Mi smo puno stariji od tebe, imamo preko 300 godina. Ovaj svijet nije san, ovo je "World of darkness". Vještice i vampiri se mrze, tojest, prirodni su neprijatelji. Ovaj grad se zove grad Vampira ili "Necropolis". Što se tiče porodice vampira, dijele se na 7 klanova. Počevši od anarhističkog klana "Brujah". To su vampiri sa jako lošim karakterom, punkeri, metalci, bajkeri itd. Nije ih baš puno briga za nas. Stalno problemi s njima. Sljedeći klan se zove "Gangreal". Oni su samotnjaci i putnici. Više preferiraju svijet ljudi od Wod-a. Malo luđi klan se zove "Malkavians". Oni su ludi, njihova ludost je sve veća iz generacije u generaciju. To su u većini slučajeva sadisti i psihopati. Najružniji i najodvratniji, po izgledu klan je "Nosferatu". Oni ne liče na ljude, kao ostali. Oni se moraju skrivati po kanalizacijama, da ih netko slučajno nebi vidio. Ako se u stvarnom svijetu otkrije vampir, odmah je smaknut. "Nosferatu" zbog toga vode underground život. Sljedeći klan, koji je čista suprotnost "Nosferatu", zove se "Toreador". Oni su poput normalnih ljudi, idu na ljeto na more, kockaju se u kasinoima, voze skupe motore i aute, šminkaju se i vode normalan život. Najnoviji klan su "Tremere". Zbog spolnih odnosa sa vješticama, posjeduju magiju i zato su jedni od podcijenijih klanova u vampira. Posljednji klan se zove "Ventrue". To su ljudi sa nadprirodnim moćima, dosta su inteligentni. Eto, to je zasad sve što trebaš znat o vampirima. Što misliš, u koji klan ti spadaš? Ja mu zbunjeno odgovorim: -U nijedan. Nisam svoju ličnost prepoznao u nijednom od tih klanova. Starješina se nasmije i pozove dva anđela. Anđeli dođu do mene, jedan me primi za ruke, a drugi mi raširi krila. Anđel u čudu odgovori: -Starješine, ispred sebe gledate rijetkog vampira! To je dunpeal ili halfbreed. To znači da je čovjek sa vampirskom krvlju, polu čovjek-polu vampir! Mislim da bi mogao donijeti velike promjene u ovaj svijet. Anđeli se pokupe iz dvorane. Starješina me gleda i reče: -Znači tako, individualac u ovom svijetu. Hmmm, još ćemo vidjet što ćemo s tobom, a sada se odi malo odmori u stvarni svijet. Do sljedećeg viđenja i evo ti mač, u slučaju da te netko napadne. Nastoj biti ne viđen u stvarnom svijetu! Okrenem leđa i izađem iz Vijeća. I tako stojim ispred Vijeća sa mačem u ruci, bio je dosta težak i imao je ugraviranog šišmiša i vampirske zube na dršci. Stvarno je bio masivan mač. Postalo mi je hladno, a i umoran sam bio od previše informacija. Zažmirim i otvorim oči i našao sam se u stvarnom svijetu, na krov neke zgrade. Bila je noć i mjesec je obasjavao krov. Na sebi sam imao dugački kožni kaput i crne uske hlače. Marte na kojima je bio red šiljaka. Nisam imao krila, a mač mi je bio zakaćen na leđa. Osjećao sam se drugačijim, nego prije. Na krovu su bila dva kipa u obliku nekih životinja sa krilima. Sjeo sam pored jednog da se malo odmorim. Kipovi su me malo preživo gledali, lovio me strah. Sklopio sam oči i utonuo u san. Samo da sam znao koliko je opasno gore spavat.
Moj idol 
